U organizaciji Narodne biblioteke Budve, u srijedu je predstavljena nova knjiga Branka Janjuševića – roman „Tiranin“. Ovo djelo Branka Janjuševića objavile su izdavačke kuće „Štampar Makarije” iz Beograda i „Obodsko slovo” iz Podgorice. Prethodnim romanom “Ovako”, koji je 1984. bio u najužem izboru za Nin-ovu nagradu, izazvao je veliku pažnju, crnogorske i kulturne javnosti ondašnje zajedničke države. Na promociji u Budvi o knjizi je govorio književnik Radomir Uljarević, odlomke iz djela su čitali pjesnik Miroslav Jovanović Timotijev i Stanka Stanojević koja je i razgovarala sa autorom Brankom Janjuševićem.
Pjesnik i književnik Radomir Uljarević je u svom osvrtu na roman Tiranin Branka Janjuševića istakao da između mota Tiranina koji glasi: Ostavi ovu knjigu, nemoj da me mučiš i završetka knjige: pisac je umro… – „odvija se nesvakidašnja, nezaustavljiva drama dokazivanja neke istine, kakve i koje istine, to je tako nebitno – ništa spektakularno, ali epohalno!
„Na neki način ta istina sam ja. To ja se rasparčalo na mnoge ljude umnožavajući me” – Autor ukida distancu, ulazi u direktan konflikt sa čitaocem tražeći od njega da odustane, jer svako čitanje je muka za autora, neizvjesnost da li će ovaj naći ključ za razumijevanje knjige. Autor, uglavnom, nema povjerenja u čitaoca “ – istakao je Uljarević i uvezao sa književnim linkom na Kafku: „Tiranin počinje apsurdnom tiradom koja je direktan link na Кafku. Jozef К. čije ime obavija misterija, ime koje je sakriveno, živi užas uzaludnosti iz koga nema izlaza.
Hoće li to Janjušević da kaže da apsurdni život bankarskog činovnika, ili bilo koga drugoga, ni nakon 100 godina, uveliko u dvadeset prvom vijeku, nije manje apsurdan. Ili njegov junak apsurda uvlači sve nas u besmisleni krug u koji smo uvučeni rođenjem.“
On je istakao da je u Janjuševićevom Tiraninu književno u samom jeziku.
„Preci Tiranina, nisu samo kod Dostojevskog, Кnezovi apsurda, kako se neko slikovito izrazio, Кafka i Кami, to jest njihovi junaci u Tiraninu imaju naslednika, koji živi filozofiju apsurda; Gospodin Merso i Jozef К. primiće u društvo Tiranina kao dostojnog“. Pjesnik Radomir Uljarević je istakao da je ovo i „viteški roman koji ima veze sa donkihotovskom borbom sa vjetrenjačama, sa svim silama ovoga svijeta koje su se okrenule protiv čovjeka, i koje žele da čovjeka unize, da ga svedu na egzistencijalnu ništicu“. Svoje izlaganje o knjizi, Uljarević je zaključio: „Ovaj naslov Tiranin je direktni link i na Njegoša Svjet je ovaj tirjan tirjaninu, a kamoli duši blagorodnoj“.
Razgovor:
“Ovo je pokušaj da izvučem iz sebe neke riječi što su se smjestile u mojoj unutrašnjosti i traže da se izvuku, ali je veliko pitanje da li su te riječi baš ove što sam ih napisao, pa ću početi iznova, opet ću da pišem i nikako neću doznati da li sam izgovorio ono što u meni traži da bude izgovoreno”. Da li ste u konačnosti zadovoljni izgovorenim?
„Nijesam zadovoljan i dobro je što nijesam jer kad bih se zadovoljio to bi značilo da je to savršeno. A ono što je savršeno to više ne postoji. A sve što je nesavršeno daje mogunost da čovjek istražujue da i dalje teži da bude savršen, da napiše nešto što je savršeno i tu je njegova sreća. On jeste nezadovoljan što nije napravio savršeno. Ali, da je napravio, šta bi uradio? Ubio bi sebe i ono što je napisao.“
“Ja svoj svijet gradim na pojedinostima iz stvarnog svijeta ali tako što iz njega uzimam ne samo ono što mi odgovara nego i ono što moram da uzmem…”
Kroz svog junaka, koji je sam sebi „tiranin“, čitaocu priznajete ono najiskrenije, što se malo kome i rijetko kad priznaje. Ogoljenja razmišljanja. Imaginacija, fikcija? Da li je iskrenost presudna za književnost/umjetnost?
„Ja ne znam što je to biti iskren. Piše čovjek ono što umije i kako umije. Ja ne umijem drukčije da pišem nego onako kako ja mislim da treba da napišem. Jesam li pritom iskren? Jesam! Ja sam naravno iskren, a da li je to dobro, to je već druga stvar. Ali, iskrenost je ono što mene pokreće. Pritom, veoma je bitno da li sam ja uspio da uđem u neke prostore svoga bića i da iz tih prostora izvučem neke esencijalne stvari, da neke duboke iskre koje se nalaze u dnu našega bića, da ih izvučem napolje. E to je pitanje, da li sam u tome uspio. A da li sam iskren, jesam, jer sam ja to pokušao. Ja sam pokušao da izvučem najbolje iz sebe, odnosno ono što se nalazi u dubini moje egzistencije.“
Koja je Vaša uloga/misija kao nekog ko pripada kulturi/književnosti? Zašto ste se odlučili za pisanje?
„Dugo sam živio u Beogradu, dosta opušteno, najblaže rečeno – nijesam radio ništa; samo sam vodio jedan život dendija, nekoga narcisa, nekog čovjeka koji je putovao, imao sam para bez kojih se ništa ne može. Ali, jednoga dana ja ustanovim da od mene nema ništa. Šta da radim? I sretem jednoga čovjeka koji je bio psihijatar i on kaže da sam lud i da bi dobro bilo kada bih došao kod njega da se liječim. Ja sam znao da nijesam lud. Moje „ludilo“, kako je on to protumačio, jeste u stvari samo moja sposobnost da uđem u stvari onakve kakve jesu, kakve nije vidio ni taj psihijatar. On je naučio nešto, ali ispod toga što je naučio postoje stvari koje su nedokučive za njega, a za mene dokučive; ja sam normalan, ali on nije normalan. Ja sam onda, živjeći jednim životom u Beogradu, koji je bio pun strasti, svega i svačega, osjetio dosadu. Mnogi ljudi žele da žive jedan život zato što ga nijesu doživjeli. Ljudi vole ono što nijesu, što nemaju. Ja sam sve imao i odjedanput mi počinje bivati dosadno. Šta da radim? Idem u Nikšić da pišem. Znao sam lijepo da pričam.“
Zašto nazad u Nikšić, da biste pisali?
„Zato što su mi tamo bili otac i majka i mogao sam tamo da se hranim. Oni se nijesu slagali sa tim što sam ja odabrao, ali ja se ne rukovodim po potrebama i volji drugih, nego po svojoj volji. I kad mi je otac rekao samo jednom „pa misliš li ti da te ja hranim, a da ti radiš što hoćeš“? – ti nećeš da me hraniš, ja ću ujutru da odem ali je pitanje kada ćeš me ponovo vidjeti – bio je moj odgovor. Tu je prestao svaki razgovor i ja sam pisao; nisam se ženio, iako imam sina, niti sam radio gdje, a svi su mi nudili posao. Nijesam htio išta od onoga što rade drugi ljudi. Sretne me predsjednik opštine i kaže: „ti moraš nešto da uradiš što rade i drugi ljudi jer ti uznemiravaš ovaj grad!“ – to je bio komunizam koji je bio sav onako spučen. „Ti uznemiravaš ovaj grad jer dovodiš u pitanje vrijednosti na kojima počiva njihov život.“ Rekoh – ti produži, a ja ću da produžim. I tako sam ja počeo da pišem ali mukotrpno; u početku sam vrlo teško pisao, jer ja sam znao da pričam, a nije isto pričati i pisati. Al kad sam počeo da pišem, onda sam baš dobro počeo da pišem i mislim da to što sam bio loš u početku pisac, ne bih nikada mogao napisati knjigu koju je napiso Ivo Andrić, ali sam zato mučeći se da progovorim stvorio svoj jezik.“
Ali, ipak Vas u ponečemu porede sa Ivom Andrićem?
„To pričaju ljudi onako, da bi nešto pričali.“
Gl.junak razmišlja i bori se sa različitim osjećanjima poput tjeskobe, straha… (“ja u strahu održavam sebe budnim”). Što Vam pričinjava tjeskobu, a što strah?
„U sopstvenom strahu održavam sebe budnim. Ako ja putujem avionom, pa me je strah, ja sam budan, ali ako tebe nije strah – ti ćeš zaspati. Ali ja ću proživjeti taj put, a ti ćeš ga prespavati. Znači strah je nešto što je jednako životu. Čovjek živi u jednom svijetu u kojem postoje najrazličitiji načini da te pritisnu, da ti život učine onakvim kakav ti ne bi želio da bude. To je tjeskoba. Znači hoćeš da se izvučeš iz onoga gdje te život gura. Nijesam ja konkretno pritisnut jednom stvari, nego me milion stvari pritiskaju, iako ja ne znam koje su to, ali one pritiskaju. Politika. Ja ne moram da se bavim politikom, ali, ona me davi. Sve na ovom svijetu je povezano, ja sam u sredini, sve ide prema meni i hoće da me uguši. Ali bih i ja da ugušim one i ono što hoće mene da uguši. Ti hoćeš mene da pobijediš, a šta ćemo ako ja tebe pobijedim! Tako je i kod ljubavnih odnosa, familijarnih odnosa, bračnih odnosa, svuda postoji neko ko hoće da upravlja tobom, a ti takođe hoćeš da upravljaš okolinom. E, to je taj sukob, to je ta tjeskoba. Ne mogu je ja izbjeći, tjeskoba se pojavi. Tjeskoba razara, ona nije samo moja, ona je i tvoja. E sad, ja u da napravim od tvog života tjeskobu. Kako? Tako što ću sve učiniti da te nema takvim kakav jesi, kao što svijet hoće mene da učini da ne postojim onakav kakav jesam. Ja se ne dam. I onda se borim.“
“Izvjesna sklonost svih nas ako ne baš prema gluposti, onda svakako prema nekoj vrsti intelektualnog komoditeta, čini život mogućim. Ono što je u nama inteligentno, razdvaja nas, ono što naginje gluposti, spaja nas.” Da li nam možete pojasniti?
“Bezbroj ljudi se objedinjuju preko svoje gluposti, jer svako ko je inteligentan on je drukčiji od ostalih. A pošto nijesu svi inteligentni, nego su pretežno glupi, onda se oni dobro nađu oko mnogo stvari i oni žive komotno, žive dobro. Inteligentan čovjek među njima štrči i među njima nije dobrodošao. Ko je god inteligentan, ja sam recimo inteligentan, ali imam samorazarajuću inteligenciju. Razaram samog sebe, razaram tebe, ona je razarajuća, previše agresivna, zato sam ja lud. Zašto sam lud? Zato što mislim drugačije od onih koji misle da sam ja lud.”
A šta ako misli kao Vi? I na neki način je takođe inteligentan?
“Ne može dva čovjeka….”
Ali, ni dva čovjeka u gluposti nisu ista?
“Jesu, svi su ljudi glupi na isti način. Otkad svijet postoji, postoji glupost. Glupst je božanska. Ona je vječna i nepromjenljiva. Ona se uvijek iskazuje na gotovo isti način. Znači, ona vlada svijetom otkad svijet postoji. Isto kao i zavidljivost koja je jedan od stubova na kojima počiva čovječanstvo. Zavidljivost je u genu, ona je prirodno svojstvo čovjekovo. Ljudi oko mene, prijatlji moji bivši, poznanici, svi bježe od mene. Zašto? Zato što sam objavio ovu knjigu. Svi bježe, nemam s kim popiti kafu.”
A jeste li vi zavidljivi?
“Ja bih bio zavidljiv kada bih imao na koga”.
“Ono što čini da format jednog čovjeka bude veliki, između ostalog je i njegova sposobnost da osjeti radost i da je izrazi kad sazna da je njegov prijatelj u nečemu uspio.” Imamo li danas u književnosti velikih formata?
“Bilo ih je, danas slabo. Pravo da ti kažem, teško je biti format. U jednoj književnosti postoji talas dobrih pisaca. Iza njih ne može opet biti talas dobrih, pogotovo u malim književnostima, velikih pisaca. Nego prosječnih, malih, nikakvih. E, ja sam naslijedio jedan talas, nastupile su osjeke, I ja da bih vratio književnost tamo gdje joj je mjesto, odlučio sam da napišem knjigu. I ovdje, u ovoj knjizi se književnost vratila kući.”
Be the first to comment