U petak, 9. avgusta 2013. godine, u Modernoj galeriji u Budvi, otvorena je samostalna izložba skulptura, reljefa i crteža akademskog umjetnika Elvira Adrovića. Organizatori izložbe su NVO “Agora” iz Budve i JU “Muzeji, galerija i biblioteka” Budva.
U budvanskoj Modernoj galeriji autor je predstavio skulpture, reljefe i crteže iz ciklusa „NA DNU“ a dio postavke će, već krajem avgusta, postaviti u more na 3-5 metara dubine i tako prirediti podvodnu izložbu, možda prvu te vrste na Mediteranu.
Elvir Adrović rođen je 5.7.1974. u Ivangradu. Diplomirao je vajarstvo na Cetinju, u klasi prof. Pavla Pejovića, 2008. godine kada je i dobio godišnju nagradu za skulpturu Fakulteta likovnih umjetnosti.
Učestvovao je na više grupnih izložbi.
Živi i stvara u Budvi.
Otvaranje izložbe je počelo čitanjem teksta iz stvaralaštva Meše Selimovića. Tekst je čitala Stanka Rađenović, a predstavnik NVO “Agora” Novak Govedarica je istakao da ovaj tekst nije slučajni odabran, već da on korespondira sa postavkom radova Elvira Adrovića iz ciklusa “Na dnu”. Govedarica je prisutne upoznao da je ovo samo prvi dio otvaranja izložbe, a drugi slijedi kad pojedine skulpture budu postavljane pod vodom.
FRAGMENTARNI VIDEO ZAPIS OTVARANJA
U katalogu koji prati ovu izložbu, Mirela Čormaković, istoričar umjetnosti je za stvaralaštvo Elvira Adrovića između ostalog zapisala i sljedeće:
“…Centar Adrovićevog likovnog poimanja je čovjek, a promišljanje o esencijalnim pitanjima života dovodi ga do problematizovanja fenomena ljudske slobode, odnosno “ne-slobode”, fizičke i duhovne. Zamišljeno i željeno vizuelizira kroz punu skulpturu, reljef i crtež, simbolično nazivajući izložbu „Na dnu”. Na dnu individualnog i kolektivnog bića, na dnu civilizacijskog ponora, ali sa svakog dna postoji samo jedan put i on vodi prema gore, prema izlazu i svjetlosti.
Adrovićev umjetnički angažman moguće je sagledati jedino kao odraz optimističkog stava, jer izrasta upravo iz vjere u mogućnost oslobođenja čovjeka od okova svog „dna”. Kreće od crteža, gdje sigurnim, žustrim potezima skicira ljudsku figuru koja se u sljedećoj fazi – reljefu, polako izdiže iz ravni, budi iz svoje ljušture, da bi u završnoj fazi dobila oblik pune figure. U nedostatku donjih ekstremiteta i dalje je sputana za pokret, ali gestovi i pulsirajuća izmreženost mase sugerišu energiju napora ka konačnom oslobođenju. Za realizaciju skulpture autor bira poliester koji, kao vještački materijal proizveden na bazi nafte, korespondira sa njegovom asocijacijom sputanosti i milenijumskog organskog taloga morskog dna. Zlatni ton prisutan u hromatid skulptura i reljefa, kao simbolika isijavanja duha i svjetlosti, podupire temu slobode i oslobađanja.
U likovnoj egzekuciji Adrovića ne zanima toliko virtuoznost i uzvišenost likovnog postupka, koliko struktura i način kojima konstruiše zamišljenu ideju. Forme, ekspresivne u svojoj svedenosti, snažne u svojoj napregnutosti, izraz su jakog unutrašnjeg stanja koje oslobađa tijelo od napetosti dok kida okove (niti) svog vjekovnog ropstva, izranja iz mraka duha, predrasuda i laži nametnutih od strane, kako sam autor kaže: „ljudi željnih moći i kontrole nad drugima”. Ovakav stav direktno implicira rusoovski koncept prema kojem sloboda čovjeka nije u tome da može da čini što želi, nego u tome da ne mora da čini ono što ne želi.
Dakle, pokretač Adrovićevog umjetničkog stvaralaštva je potreba artikulisanja konkretnog društvenog problema kojeg, kroz analitički proces, tematizira na nivou likovno iskazivog. Stoga je njegov pristup artivistički, odnosno aktivan i afirmativan. Polazeći od neslaganja i kritike postojećeg, usmjerava se ka promjeni koja se mora dogoditi. Cilj nije da ispolji individualno i lično stanje, čak ni ukoliko je ono direktno izazvano spoljnom stvarnošću, cilj je da utiče na svijest društva nkazujući na opštedruštveni problem. To je prometejski poziv na borbu, u ovom slučaju na borbu za oslobođenje od slijepog pokoravanja nametnim normama, otpor gušećem konformizmu kao patološkom problemu savremenog društva. Jedan od načina njegovog prevazilaženja Adrović vidi u umjetničkom stvaralaštvu, u intrigantnim vizuelnim aranžmanima koji bi trebalo da stimulišu um, maštu i tijelo u pravcu kritičkog razmišljanja, kreativnosti, aktivizma i napretka, jer umjetnost ne trpi dominaciju i hegemoniju…”
DIO IZLOŽENIH RADOVA
