Kao prva premijera 31. Grada teatra izvedena je Šekspirova „Ukroćena goropad“, u rediteljskom čitanju Zorana Rakočevića, studentska predstava u koprodukciji budvanskog festivala, Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju i Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici, realizovana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore.
Tako je Brijeg od Budve, prostor Ponte ispod Santa Marije, sa svojim starogradskim zidinama, morem i bakljama preksinoć postao impresivna mediteranska scenografija za jednu od najpopularnijih i najizvođenijih Šekspirovih drama, koju je Rakoćević smjestio u ovo naše doba globalnog konfekcijskog i uniformog društva, iniformnih vrijednosti, tačnije, bezvrijednosti, koje na ovim našim malim prostorima poprimaju još zastrašujuće značenje. Sam ulazak publike u improvizovano gledalište takođe je dio koncepta predstave, koja počinje scenom kako Katarina, travestirani muškarac koga igra Vule Marković, rastura svadbu svoje sestre Bjanke (Sanja Vujisić), i gura je u lezbijsku vezu sa Lućencom (Anđelija Rondović). I dok se njeni prosci, Gremio (Dragan Račić) i Tranio (Marko Todorović) i dalje bore za nju, nudeći njenoj majci Baptisti (Maja Đurić) novac i nekretnine samo da bi dobili njenu naklonost, Katarina i sveštenik Petručio (Stevan Radusinović), zapadaju u odnos divljanja i kroćenja, gdje se razotkriju njihovi travestirani identiteti. Tu je, naravno, i Hortensio (Jelena Đukić), ceremonijal majstor, fotograf i stilista, i Katarinin drug, pa nam Rakočevićeva komedija situacije sa elementima farse, kako je žanrovski odredio svoj komad, potpuno ogoljuje ne rodno – polne i seksualne travestije, kako bi se u prvi mah moglo zaključiti, već nešto mnogo ozbiljnjije – sve travestije ovih naših duboko poremećenih i korumpiranih društava u kojima živimo, političke, socijalne, moralne, karakterne, travestije sistema vrijednosti, vjere, crkve… U tom ogledalu, iz kojeg izbijaju travestirani modusi ponašanja, na kraju vidimo neke nesrećne, usamljene ljude, koji u trci da ispune zahtijeve sistema, trenda, sveopšteg rijaliti šoua, više ni sami ne znaju ko su, šta osjećaju, u šta su se pretvorili, kuda idu…
Ekipa predstave, posebno reditelj Rakočević i glumac Stevan Radusinović, ispraćena je ovacijama budvanske publike.
“Mislim da je ovaj glumački sastav, po meni dosta jak, izvukao iz sopstvenog želuca, iz dijafragme svaku Šekspirovu repliku, svaku njegovu riječ, svaki slog, i vjerujem da je to ono što je večeras krasilo izvođenje naše predstave. Ovaj ambijent, uz sve teškoće i rizike koje otvorena scena nosi sama po sebi, dosta je doprineo ljepoti, atraktivnosti i sugestivnosti Šekspirove priče, mi smo mjesec i po dana radili na maloj sceni “Studio” u CNP-u, ovdje smo probali samo šest dana, što je malo vremena, tako da je sam ambijent diktirao mizanscen, a i u samoj temi smo malo intervenisali. Na kraju, ambijent je radio za nas, a ne mi za njega, i da je zazvučao onako kako treba. Drago mi je što je budvanska publika dobro primila predstavu, što je osjetila šta smo htjeli da kažemo ovom našom verzijom “Ukroćene goropadi”, a sjajna je i činjenica što u Starom gradu napokon više nema muzike tokom izvođenja predstava, i što se Grad teatar vratio da bude ono što jeste – Grad teatar”, istakao je Zoran Rakočević.
Za Stevana Radusinovića koji, kako kaže, voli pozorišnu inteligenciju i traga za istinom, pa sve što je stariji u onome što mu se čini neistinitim, u tome i ne učestvuje, rad na ovoj predstavio bio je pravo zadovoljstvo.
“Dobio sam poziv za ulogu Petručija, a pri tom se Šekspir rijetko kad može odbiti, Rakočević mi je rekaso da će to biti radikalan “štrih”, i radikalni koncept, shvatio sam da to imao smisla, i htio sam da mu budem “od ruke”. Ja najviše volim te studentske dane, i sada sam na nekom duhovnom fakultetu student, I sve te faze kroz koje prolaziš u jednom procesu meni su vrlo uzbudljive. Znao sam da mogu dosta da odigram na pojavu, a da bi koncept trebalo da radi za mene, i onda se pojavio Petručio kakvog je publika večeras vidjela. Poruka predstave je prilično pesimistična, a to je naša stvarnost koju živimo, I sami smo odgovorni za nju, jer smo pobrkali prioritete. Danas je važnije da li si gej, imaš li pare, da li ti je ljubavnik minister, nego da li imaš neku školu, da li govoriš strane jezike, jesi li pošten I čestit čovjek, čitaš li knjige… Za moju generaciju bio si faca ako si slušao “Dorse”, ako si čitao Kastanedu, ako si imao građansko vaspitanje, ako nisi bio lažov… Drago mi je što je Rakočević napravio upravo predstavu o tome koliko su nam narušeni svi sistemi vrijednosti”, izjavio je Radusinović.
Sanju Vujisić vidjeli smo kao Bjanku, koja je izjavila da je taj prelijepi mediteranski ambijent u kojem su igrali najpre bio prepreka, a onda je i sam postao značajan akter ove predstave:
“Vjenčanje Bjanke i Trania se i kod Šekspira dešava na plaži, tako da smo ispratili originalno mjesto događaja kojim počinje naša predstava. Bojim se da je ono o čemu tu govorimo naša realnost, da smo duboko zagazili u društvenu travestiju svake vrste, iako hoću da vjerujem da mi i Crnoj Gori još uvijek imamo nešto patrijarhalno, čisto, što su norme porodičnog vaspitanja. Mi idemo ka zapadu ne samo u najsurovijem kapitalizmu, nego uzimamo i sve ono najgore u smislu nekakvih trendova i simbola moći, bez ikakave distance i razmišljanja kuda nas to kao društvo vodi. Vjerujem da naša predstava, iako vrlo aktuelna, nažalost, nikoga neće ni šokirati, ni iznenaditi, jer sve što se odigrava na sceni vidimo i živimo realno u našoj svakodnevici. Možda bi ona nekada iznenadila moje roditelje, mog đeda, a danas više vjerovatno ni njih”, istakla je Sanja Vujisić.
Za Anđeliju Rondović uloga Lućence, koja se u rediteljskom čitanju Rakočevića zaljubljuje u Bjanku i uvlači je u lezbijski odnos, kako je izjavila, i jeste i nije bila veliki izazov.
“Kad ste glumac morate sve da razumijete i da pravdate, a ovdje to vjerovatno dolazi i iz mog ličnog odnosa prema gej populaciji za čija se prava zalažem, i javno bih istupila da ona ne bude diskriminisana. Mi smo u ovu predstavu ušli sa ciljem da Šekspir ostane u onom integralnom djelu I da se čuje sve što je napisao, a da sama adaptacija bude savremena I urađena u novom ključu. Po reakciji publike nadam se da smo to i uspjeli. Ako je riječ o samom liku Lućence, mislim da ovdje nije bilo pitanje da li je ona seksualno orijentisana na ovaj ili na onaj način, nego do koje mjere se neko, ko je nije prihvaćen u društvu, iskreno otvara, do koje mjere se poigrava sa tvojom sudbinom, i šta sve može da se desi iz toga. Ali, naša “Ukroćena goropad” otvara mnogo šira pitanja, ona se odnosi na travestije čitavog savremenog društva, kako globalnog, tako i ovog našeg, balkanskog i lokalnog, i najmanje je prisutno to da li je neko gej ili nije”, izjavila je Anđelija Rondović.
Aplauzima su ispraćeni i dramaturg Jovana Bojović (zajendo sa Rakočevićem uradila je adaptaciju teksta), i kostimograf Olivera Eraković Kosić, a Rakočević je potpisao i scenografiju. U prepunom gledalištu na prvoj premijernoj večeri bili su i profesori Zorana Rakočevića, inače studenta treće godine režije na FDU na Cetinju, Radmila Vojvodić i Petar Pejaković, kao i profesor Branislav Mićunović, ambasador Crne Gore u Beogradu.
Be the first to comment