Boris Jovanović Kastel – MONOLOG NAD MOREM

 

Poštovani pośetioci, objavljujemo pjesmu “Monolog nad morem” Borisa Jovanovića Kastela. Autora pjesme kritika smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske provenijencije, a pjesmu je, kako sam autor kaže, napisao povodom “prvog, istina kratkog, vjenčanja Crne Gore sa morem kada je vojska Svetog Petra Cetinjskog zauzela Budvu”.

 

O PJESNIKU

Boris Jovanović Kastel (1971). Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske provenijencije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti regiona bivše Jugoslavije. Osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje stekao je u Podgorici.

Objavio je knjige poezije:

Boris Jovanovic Kastel - Virpazar - mart 2016Kad zamirišu kajanja (1994)
Prstenje pomorja (1995)
Fusnote južnih zvona (1997)
Anatomija sredozemnog dana (1998)
Mediteranska agenda i proricanje prošlosti (2000)
Mediteranski heksateuh (2003)
Ego mora (2004)
Vjenčanje sa sipom (2007)
Neptune’s spear (2007, izbor iz poezije na engleskom jeziku)
Mediteranski indigo (2008, izbor iz poezije)
Ručak na hridini (2010)
Kosilo na čeri (2014, na slovenačkom )
Beskopnik (2015)

Objavio je i četiri knjige izabranih eseja:

Pergament od sireninog poprsja (2000)
Peta strana juga (2005)
Ogledanje u bonaci (2009)
Mediteransko prosvjetljenje – naš Mediteran, kompas sudbine (2012)

O poeziji Borisa Jovanovića Kastela objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).
Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003). Eseje objavljivao niz godina u dnevniku Pobjeda.

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, albanski, mađarski i slovenački jezik.

Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas (Narodna biblioteka Radosav Ljumović, Podgorica), Antologiji savremene slovenske poezije na slovenačkom jeziku (Međunarodna revija za poeziju, Rp. Lirikon, Velenje, 2010, u izboru i prevodu Petera Kuhara), Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku (Izdavačka kuća Onufri, Tirana, 2012. u izboru i prevodu Dimitrova Popovića), Antologiji južnoslovenske poezije Twoja chwila na poljskom jeziku (Tvoj trenutak, Agawa, Varšava, 2012. u izboru i prevodu Grzegorza Latuszynskog), dvojezičnoj češko-engleskoj Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…

Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012. i 2014. godine.

Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri) objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije.

Italijanski časopis za svjetsku književnost i ostale umjetnosti Margutte, u oktobarskom broju 2014. godine, u rubrici Svjetski pjesnici, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano.

Uvršten je u internacionalnu antologiju poezije mira i tolerancije Svim na zemlji mir uz pjesnike sa prostora bivše Jugoslavije, međunarodnu zbirku ljubavne lirike Tebi pjesmom, Valentinovo 2015. sa pjesnicima sa zapadnog Balkana i Evrope i zajedničku polilingvalnu zbirku poezije o moru More na dlanu sa pjesnicima iz 17 država svijeta (Kultura snova, Zagreb, 2014. i 2015.).

Živi u Podgorici.


SVETI PETAR CETINJSKI, DOSANJANI MEDITERAN
I SUZE VRIJEDNE STOLJEĆA

Pjesma govori o prvom, istina kratkom,  vjenčanju Crne Gore sa morem kada je vojska Svetog Petra Cetinjskog zauzela Budvu uprkos vojnoj nadmoći i brojnosti venecijanskih branitelja. Bio je to 6. jun 1797. godine. Tako se jedna stara zemlja  nakon cijele vječnosti prirodno vjenčala sa morem. Nekoliko crnogorskih oficira sklopilo je venecijanski barjak sa krilatim lavom. U prisustvu Svetog Petra i mletačkog generala ispaljeno je deset počasnih plotuna. Ako ovdje simboli imaju značaj, onda deset plotuna i deset vjekova Crne Gore bez Budve nije u domenu slučajnog. Ubrzo, nakon francusko-austrijskog sporazuma o podjeli teritorija, u grad je ušao austrijski general Rukavina kome je svetac i ratnik morao predati ključeve Budve i sa svojim vojnicama teška srca povući se u brda. Vladika je gradom upravljao svega nekoliko mjeseci te 1797. godine.

Naredna pjesma dopisuje njegov monolog izrečen sebi u bradu. Bio je posljednji čovjek koji je napustio grad, idući iza svoje vojske u crna brda.

To je bio jedan od potresnijih rastanaka koji Sredozemlje pamti.


MONOLOG NAD MOREM

Ovaj grad pred morem
dugo smo proklinjali
ljubomorni što nije naš,
karnevale nazivali jeresom,
gospođe u korsetima kurvama,
na eho katedrala i muziku mise
zatvarali uši, gore u nahijama.
Ovaj grad dugo smo bolovali,
osjećali svojim i kada manastir
gubismo na kratko.
Ovog ljeta pucnjem u vazduh
označio sam početak igara,
vlastelinke u čipkanim rašama
plesale su, pjevale barkarole
i učile naše mitove slične antičkim.
Neka mi bog oprosti
zbog jedne sam kockao
a drugoj poklonio amajliju,
s trećom razgovarao na latinskom
i gledao joj svjetlucave noge
pri odlasku.
U nedjelju sam bio kum
mom barjaktaru i Mlečanki
gospodske loze.
Ali, da li će više zlatari
kovati prstenje sa grbom moje zemlje…
U palati narod je blagosiljao i kudio,
diplomate nazdravljali,
kasnije klevetali u pismima konzulima.
Balkoni su gledali na more.
Šum talasa pomiješan
sudbinom i francuskim konjakom
slao je besanicu.
U luci zarobljen jedrenjak Venecije
ukrašen našim zastavama
usidrio misli.
Na trgu me pozdravljaju i ljube ruke.
Kartografi doniješe mape
uz duboki naklon.
Sada su pod muzejskim staklom,
jedrenjak u boci. Dođe ura moćnih.
Penjem se brdima, sporije od svih,
osvrćem na vojnike znojave i nijeme,
ne od umora i žeđi.
Dogovor silnika prezirem.
Zbog njih ne padaju suze.
Plaše me ovaj grad i more.
Bojim se da će nas
kao đevojka dalekog vjerenika
zaboraviti
iako mlade školjke nacikle povratkom
pokrih pijeskom i bacih na luku.
Školjke žive vijek,
dočekaju zavjete i pravdu
sem ako more presuši
i gradovi nestanu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


six + twenty =