Zorica Joksimović – U susret Riječima



Poštovani pośetioci, u utorak, 29. novembra 2019. godine, u KIC-u “Budo Tomović” u Podgorici, predstavljeno je novo književno izdanje poznate novinarke i publicistkinje Branke Bogavac “Susret je najveći dar”. Na promociji je učestvovala prof. Zorica Joksimović, a njeno nadahnuto obraćanje pod nazivom “U susret Riječima” prenosimo integralno. Uživajte!



Zorica Joksimović

















U SUSRET RIJEČIMA

Poštovani,

Ovaj susret je poput onih kada se sjedjelo pokraj ognjišta ili besjedilo na gumnu, kad  su zborile i žuborile riječi – mudrice, prkosnice, inatnice, upornice i zavjetnice, one što hrane i brane, fale i kore, glasnozbore. Riječi,  rođene iz jezika Branke Bogavac, na njenoj životnoj pozornici.

 I susrele se Riječi:  one iz sjećanja, i ove napisane. Tu pred nama, djetinje ogoljene i čiste. Na bjeličastoj hartiji trajanja. I živi dijalog. Sukobi kao na pozornici. U žustroj  diskusiji govori  jedna drugoj:

„Da bi se egzistiralo, mora se zasnovati odnos prema Drugome“, tome, što ljudsko bitisanje riječju tvori.

 Bijaše Riječ u zametku priče Brankine: Riječ očeva, njoj zaostavština i zavještanje,  Riječi njenoj ostavljena.

Riječi su branik od nestajanja – i zato Branka kaže: „Pišem da ne zaboravim odakle sam“.

 Riječi izgovorene od  onih koji je počastiše  velikošću:

   „Pisanje je veliki razlog za postojanje i najveća je vrijednost knjiga. Čitanje je jedan oblik života, jer kad čitamo i pišemo, onda živimo intenzivnijim i bogatijim životom“ ističe Borhes, a Branka Bogavac u Susretu piše: Pisanje je način da odužim dug mojoj zemlji koju sam napustila i da izrazim divljenje prema francuskoj kulturi

Riječi njene su susreti  i komunikacija, metafore. … „Moj prvi velegrad. U njemu zagrljaj Save i Dunava – dvije velike rijeke, jedna potpuno naša, druga, i naša i evropska, spajaju se baš u prijestonici! Sava, ljepotica vitkog stasa, pristigla s naših Alpa, baca se u široko i moćno naručje zavodnika Dunava, pristiglog sa Crne planine iz daleke Evrope.  Branka Bogavac, ova „ljepotica vitkog stasa“   je i evropska i naša, i poput opisanih rijeka, svoje vode upućuje da se razgovore i žubore Veljem moru susreta i viđenja. Od izvorišta Brankinih sagovornika, do ušća sopstvenog svijeta pisane riječi kojom kuša svoju radoznalost, protok je jasnog izbora koji se ne postiže ničim drugim, sem ljubavlju prema književnom stvaralaštvu, koja isključuje sve druge puteve, osim onog kojemu je izvjestan ishod. Za Branku, ti susreti su,  bili velika privilegija, doživljaji veoma važni u mom životu, jedan oblik sreće. Sigurna sam da su veliki stvaraoci uspjeli samo zato što ih je vodila velika strast. Sam Česlav Miloš kaže da se i on „na koljenima divio drugima“ A veliki Alen Boske davno mi je rekao: „Važno je za intelektualca da zna da se divi“.

Riječi divljenja upućene Njoj: „Na predstavljanju knjige „Crna Gora u Parizu u Crnoj Gori, neko je rekao da je Branka Bogavac posljednja renesansna Crnogorka. Ja ću reći da je Branka posljednji renesansni posrednik između stvaralaštva i ove olabavljene potrebe za komunikacijom sa knjigom. Ona je ambasador naše kulture i most između svetske misli i naše margine u kojoj smo živjeli. U potrebi da ne živimo tako, ove knjige su nam i te kako potrebne“, istakao je Ratko Božović, sa promocije u Beogradu, oktobra 2007.

Riječi poruka:  „Poruka Brankine knjige jeste upravo da je autentičnost ljudske individualnosti u njenom stvaralaštvu i neponovljivosti. Ideje o umjetnosti, politici, životu do kojih dolazimo kroz Brankina pitanja predstavljaju zaokruženu mudrost velikih autora, pročišćena iskustva, ovjerena kroz stvaralački rad i umjetnost“ (Sonja Tomović Šundić)

 Ponikla je Branka Bogavac od onog naroda,  koji  u svim vremenima svoj kvalitet određuje moralnim zakonom, iz one porodice od koje je ideal pravde već u djetinjstvu  zametnut, ili  još stariji, od predaka naslijeđen. U osnovi imena Branka, stoji glagol „braniti“.  Od malena predodređena da  bude braniteljka, rječoborna  i rječju zorna žena, pravdoljubiva i otmjena. Od onih je koji  štite i daju objeručke, obilato, od najboljih ono najbolje.

 – Moralni postupak je  neprikosnoveni stav njenog bića:

Polazeći od etimološke odrednice imena, nesumnjivo da se  svojim životom i radom rukovodila i onom Miljanovom – da je „najveće junaštvo čojstvo i da je to ona pobjeda kada od sebe sačuvaš druge“.  Zapravo, to je životni stav Branke Bogavac koji se iz ove knjige iščitava.

 U bogatoj memoarskoj građi „Susret je najveći dar“, autorka zaranja kroz uspomene i sjećanja te nam tako predstavlja:  društvena, politička i kulturna zbivanja u Jugoslaviji i Francuskoj, o kojima je svjedočila i koje je živjela. Od rijetkih je koji mogu istovremeno odano pripadati dvjema zemljama i njihovim kulturama: jedna je Crna Gora, njena domovina, koja joj „grije dušu“, i u čije krilo sasipa sve svoje plodove; a druga je Francuska, u kojoj se odvija njen radni, porodični i racionalni život, njen poticaj i smiraj.  Pripadam zemlji zavisno od jezika kojim se služim, navodi Branka, pozivajući se na riječi izraelskog pisca Amosa Oz-a koji kaže „zemlja je moj jezik“ I zaista, jezik i riječi su Brankino „bogatstvo“,  da ne kažem napor, već ljubav da ga sačuva. Napuštanje ili gušenje svog jezika tišti iznutra, dok onaj strani napada spolja i sili i mozak i tijelo. Boljelo je i duhovno i fizički – poput cijepanja na dvoje, i ne znam još na koliko. Nijesam ista osoba kad govorim moj i kada govorim tuđi jezik. Nikada strani jezik ne može da postane kao svoj, ma koliko ga poznavali, piše nam Branka.

 Maternji je u stranoj zemlji sačuvala prevodeći razgovore iz njenih svekolikih intervjua sa nobelovcima, najznačajnijim i najrazličitijim umjetnicima dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, da svom narodu  pošalje ono najbolje od evropske kulture.   

 „Susret je najveći dar“ je djelo koje je inspirativno u više pravaca: kulturološkom, etnološkom, sociološkom, filozofskom, posebno lingvističkom. Pisala ga je autorka koja posjeduje vještinu finog tkanja bogate životne priče jedne bogate epohe. Ona svoj ručni rad kiti (posebno u prvom dijelu životopisa), riječima i izrazima koje današnje generacije i nemaju priliku da čuju, a zavređuju spomene. U želji da oživi djetinjstvo, Branka spominje: guvno, razboj, luč, lampu ćoru, džakljicu, pljevu, mrs, vareniku…. I još mnoštvo riječi i sintagmi koje će veoma živo i metaforično iskazati život minulih vremena.   Čudesno je predstavila ritual i vršidbe žita, opisujući ga slikovito, sa obiljem vizuelnih i akustičkih slika, da se lako može ući u čaroliju na putu od  žita, do rađanja hljeba. A uz hljeb ide sir i kajmak koji „zanat“ je, kao planinka,  „savladala  od malih nogu“.

„Život na planini bi mi bio mnogo lakši od onoga na selu. Ispaša blizu, a torovi pored samog stana smok koji se kupi na licu mjesta, a ja pošteđena poljskih radova. Glavna prerada mlijeka, ili varenike je sir koji se pravi na dva načina – masni ili meki i tvrdi …Život nam se ljeti odvijao između stoke i poljskih radova“  ….

Ova knjiga je bogato  jezičko vrelo, puno figurativnih izraza, starih i gotovo zaboravljenih riječi i izraza, pa stoga  ima i  obrazovni cilj –  ostaviti oporuku – da ne pođe u zaborav i ne potone taj bogati tovar crnogorske etnološke kulturne baštine. Neka ovo bude moje svjedočenje kako i od čega se živjelo, za buduće generacije …, kaže Bogavac.

U drugom pravcu, hodajući kroz vrijeme, tankom granicom između ljepote i muke, ljubavi prema knjizi i tegobnog života, privatnih i javnih odbrana onoga što se braniti može, Branka Bogavac slikovito oblikuje golemu građu iz sjećanja. Ona tako suočava čitaoca sa vremenom svoga bivanja, ističući da tekst gleda iz pozicuje ličnog sa opštevažećim životnim principima koji su nastajali u sukobima sa istorijskom i društvenom politikom. To su  vremena koje autorka predstavlja, a ne osuđuje, već iz svih situacija izlazi  mudro,  hrabro i stoički.

Polazeći od činjenice da je kultura, Brankina „duhovna domovina“ , ona tim magistralama evropskih kulturno umjetničkih prostranstava putuje slobodno, bez pasoša i granica, ona je građanka svjeta. 

Svakoga ljeta, za 33 godine koliko živi festival Grad teatar u Budvi,  Branka Bogavac je redovan pratilac svih njegovih programskih sadržaja, te su nam njeni komentari, diskusije i impresije dragocjeni. Kada bi postojala Nagrada za najredovnijeg posjetioca Festivala Grad teatar, Branka Bogavac bi sigurno bila među prvim kandidatima.

Ona posjeduje „tu neuobičajenu strast van norme koja nas upoznaje s pravim vrijednostima našeg vijeka, naše civilizacije i naše kulture“,  istakao je Vladimir Veličković na uručenju prestižnog franciskog priznanja – Viteza umjetnosti i književnosti, koje su, osim nje,  od crnogorskih umjetnika dobili, slikar Miodrag Dado Đurić i književnik Danilo Kiš. „Visoko priznanje koje čini čast Crnoj Gori i ukupnoj crnogorskoj kulturi“, po riječima akademika i pjesnika Sretena Perovića u telegramu čestitke za Orden viteza umjetnosti i književnosti. Da naglasim, gorda Crnogorka je za tu priliku dostojno nosila košulju sa ošvicama. Ima li ljepše počasti?

 P.S. U ime stvaralaštva koje daje,  riječi moje i „pjesmu poje“ u slavu Čovjeka, njegova djela i čovječnosti. „Jer“, po riječima Iva Andrića, „pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu, ako na jedan i na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti“.

SVJETLONOŠA

Rođenjem,
ko sunce zasijala.
Stala i postala
Zvijezda.
U Gradu svijetla
riječju osunčana.
Ona što razgrće tminu
a svjetlozračje drži
na dlanovima,
što mišlju spaja
dva nestvarna kraja,
vidi tri sunca
na nebu zavičaja.
U sudaru s zavišću
dobrotu porađa,
vrijeme u svijetlo preobraća
da plamti
zrakom svjetioničara.
Ona, što u osvit,
ostaće tamo gdje jeste –
u svjetlorječju.
Da odgoni
priziv nestajanja.
Svetlonoša – da nas spaja.



Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*