Trg pjesnika – Održano književno veče Saše Radojčića


Književni program XXXVI festivala Grad teatar nastavljen je 20. jula, a gost Trga pjesnika bio je jedan od najznačajnijih pjesnika srpske književnosti i teoretičara hermeneutike, Saša Radojčić.

Moderator večeri je bio profesor srpskog jezika i književnosti, književni kritičar, teoretičar i pjesnik mr Milorad Durutović, koji je kazao da  je iskustvo moderne lirike mnogo puta potvrdilo da pjesnici mogu biti izuzetno reprezentativni tumači poezije.

Radojčić je na početku večeri publici pročitao jednu od svojih čuvenih pjesama “Orfej u glavnom gradu”, za koju je Durutović kazao da otkriva dva ključna momenta koja, između ostalog, odlikuju Radojčićevu poeziju, jednostavnost i melanholiju.

“Pri čemu bih ja u hermeneutičkom smislu bio veoma oprezan, jer naše shvatanje jednostavnosti morao bi svako za sebe pojedinačno da objasni o čemu se tu radi. Što se tiče melanholije koja je data u urbanim slikama sa prizvukom tog klasičnog i drevnog fizioma, uvijek bi bilo korisno da se prisjetimo da je to jedan stari naziv za depresiju, a ko ima iskustvo depresije taj ima iskustvo hodanja po dubini duše i traženja plamena tog blistavog svijeta. Otuda i naslov ove knjige koja je štampana prigodom dobijanja nagrade “Desanka Maksimović” i nosi naslov’ Za vatru nadležna je duša’, kazao je Durutović, a zatim pročitao Radojčićevu pjesmu “Lažem samo ponedjeljkom” iz njegove prve pjesničke knjige.

“Poezija Saše Radojčiča se naslanja na raznovrsne tokove srpskog i evropskog pjesništva, te se pjesma koju sam pročitao može dovesti u tematsku i idejnu ravan sa poezijom Branka Miljkovića”, dodao je Durutović i istakao uticaj Gadamera na Radojčićev rad i pisanje.

Radojčić je kazao da je interesovanje za Gadamera kasnije preraslo u profesionalno bavljenje njime.

“Ja sam na njemu doktorirao i objavio nekoliko knjiga i čini mi se da u svojim kritikama pokušavam da budem dosta vjeran toj teorijskoj orijentaciji”, kazao je on, a osvrnuo se takođe i na uticaj Mišela Fukoa.

“Moram da priznam kada sam koncipirao ovu knjigu i naslove ciklusima nisam imao u vidu Fukoa, već sam htio da daju zaokruženu sliku, da se ta igra sa parovima pojmova provlači – koji će se ne kraju vezati za onaj prvi. Ta knjiga se može posmatrati kao jedan krug ili kružnica, gdje noseći simboli variraju, preklapaju se, dolaze u međusobni dijalog”, pojasnio je Radojčić.

Durutović je ocijenio da se pjesništvo Radojčića može tretirati kao neoklasicizam i neosimbolizam, ali i da je u njegovoj poeziji uočio nešto novo.

“Uočio sam tu jednu vrstu rasterećenja, nenametljivosti velike erudicije, koja je važna i u poeziji Pope i Pavlovića, ali da se to istovremeno to pomalo udaljavalo od melanholičnosti bez koje poezija teško uznemiri taj plamen u duši”, kazao je Durutović.

Radojčić je istakao da je poezija kulture naša sudbina.

“Živimo u vremenu kada više ne možemo da budemo autentični, izvorni, neposredni. Više ne možete da napišete ništa što neko prije vas nije napisao. Jedini način da se prema tome opredijelite jeste da pokrenete neku vrstu odmaka, ali ne prema predmetu ili tome o čemu je riječ, već prema sebi samome”, kazao je on.

Radojčić je kazao i da smo dugo vjerovali da je stroga poezija ili strog oblik, oblik vezanog stiha.

“Stroga forma je isto tako prisutna i u slobodnom stihu. Stroga forma je strogost i odgovornost pjesnika prema sadržaju. Ako on taj sadržaj uspije da prezentuje tako da, kada sam sebi čita, kada unutrašnjim glasom govori svom unutrašnjem sluhu, ako mu onda zazvuči dobro, onda je dobra pjesma. Da li je ona u vezanom ili slobodnom stihu, to je potpuno nevažno. To je stvar temperamenta i tipa pjesnika koji je pred nama, a strogost zavisi od tog iskrenog i istinoljubivog odnosa prema sadržaju”, objasnio je.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


fourteen − 1 =