Razgovorom o pozorištu pod nazivom “Kako da se vratimo kući” završen XXXVI festival Grad teatar

 

Festival Grad teatar, 36. po redu, završen je 21. avgusta kada je na Trgu pjesnika održan razgovor o pozorištu pod nazivom “Kako da se vratimo kući?”. Veče je bilo posvećeno kritičkom osvrtu na tokove ovogodišnjeg festivala, ali i promišljanju o novim mogućnostima i pravcima festivalske misije. Učesnici su se tokom razgovora još jednom posvetili temi značaja pozorišta i kulture za civilizacijske dosege svakog društva, promišljajući je sa teatrološkog, kulturološkog i sociološkog aspekta.

U razgovoru su učestvovali akademik Siniša Jelušić, prof. dr Predrag Zenović, politikolog, i Bojan Munjin, novinar i pozorišni kritičar koji je na samom početku večeri istakao da je ovogodišnje izdanje festivala bilo zanimljivo zbog mnoštva različitih tema, žanrova, predstava, ali i raspoloženja na pozornici i u publici.

Predrag Zenović, koji obavlja dužnost predsjednik Savjeta za kulturu Budve, je kazao da festival Grad teatar zauzima važno mjesto u uobličavanju identiteta Budve.

“Mislim da je nemoguće danas zamisliti kulturni identitet grada Budve bez ovakvog festivala. Ovaj festival je od samog početka, u tom jednom velikom nevremenu, istorijskom i civilizacijskom bespuću bio jedna kontraparadigma cijelom tom procesu”, kazao je on.

Munjin je kazao da je festival ove godine imao dosta neuralgičnih i velikih tema, od Rata i mira, Radničke ceste, Kralja Edipa, Magbeta, Tartifa koji je zatvorio dramski program.

“Među svim tim tačkama ja se sjećam rediteljke predstave “Ko je ubio Dženis Džoplin” koju sam  pitao – da li ste vi revolucionarna generacija? Ona je odgovorila da su samo generacija koja osjeća probleme, a ne revolucionarna generacija”, istakao je Munjin.

Siniša Jelušić je rekao da je karakteristika ovogodišnjeg festivala mnoštvo različitih pristupa.

“Naročito poetika i stilskih gledišta, što je dobro. Urađen je jedan precizan i pouzdan izbor i svi koji su bili prisutni su mogli da pogledaju ono što je u određenoj mjeri reprezentativno i respektabilno na savremenoj teatarskoj sceni u regionu. Klasični tekst je bio veoma bitan, a s tim u vezi i čitanje klasičnog teksta. Publika je uglavnom sve pristupe primala vrlo pozitivno. Imali smo roman, veliku dramaturgiju, Šekspira dva puta, Sofokla i interesantno je kako su ti tekstovi čitani”, istakao je on.

Naslov razgovora “Kako da se vratimo kući” se može tumačiti mnogoznačno, kazao je Zenović.

“Kako se vratiti početku Grada teatra, instituciji, konceptu, teatru? Ako se sjetimo istorije teatra, prva pozorišta su bila ogromna tako da ta ogromna publika i činjenica da cijeli grad participira u nečemu tako religioznom, kao što je pozorište i bilo u antička doba, i da onda polako imamo sve veće svođenje scene do barokne forme koju predviđa scena kutija, onda se mi vraćamo teatru na otvorenom koji treba da pozove što veću publiku. Grad teatar u svojoj koncepciji ima tu revolucionarnu ideju da se potpuno otvori publici koja u tome učestvuje na jedan potpuno drugačiji način koji je nezamisliv u klasičnom obliku”, kazao je Zenović i istakao da se budvanska publika tako oblikovala tokom svih 36 godina.

“Jedna stvar je teatar kao jedinica za sebe i festival kao koncepcija. Mislim da ljudi koji autonomno vode Grad teatar vrlo dobro znaju. Od samog početka znaju da vode jedan projekat kome određuju put i u tome im niko ne može sugerisati.”

Jelušić se nadovezao na Zenovićevo izlaganje i objasnio da je religiozna dimenzija teatra oduvijek prisutna.

“Teatar se bazira i počiva na religijskom obredu i čuvenoj Aristotelovoj definiciji tragedije gdje na kraju imamo katarsiz. Katarza je pročišćenje, ali nam Aristotel govori da onaj ko učestvuje u tom aktu teatarskog izvođenja doživljava nešto što je unutar psihologije veoma bitno. On se transformiše i postaje neko drugi, to je jako bitno. To je starogrčka obredna tradicija kod Aristotela i dio religijskog rituala. To je i teatar. Danas mi posmatramo taj pojam drugačije. Taj ritualni aspekt tokom prvih godina Grada teatra je bio naročito prisutan, bilo bi dobro kada bismo mu se mogli vratiti u smislu tog povratka kući”, naglasio je Jelušić.

Munjin je zatim sa prisutnima podijelio dvije informacije za koje je smatrao da su važne za nastavak razgovora.

“Sjednica engleske Vlade u trenutku Drugog svjetskog rata. Čerčilu kao premijeru su kazali da bi trebalo smanjiti novac za kulturu da bi se mogli braniti na šta je Čerčil kazao – ako odvojimo od kulture, šta ćemo onda braniti. Njemu je bilo važno da pozorišta rade u tom periodu i to nije bila jedina zemlja u kojoj su teatri radili upravo zbog njihove važnosti. Nešto što bih takođe podijelio sa vama je katastrofalna činjenica da u Zagrebu ove godine po prvi put nema zainteresovanih za studije pozorišne režije jer se niko nije prijavio. Govorimo o napadu banalnosti na cjelokupni naš život” kazao je Munjin i zapitao se koliko je važan Grad teatar za budućnost Budve. Zenović je odgovorio Munjinu rekavši da je Grad teatar sebi zagarantovao sebi poziciju oko koje nema dvojbe.

“U Budvi kao gradu i turističkom mjestu Grad teatar ima posebno mjesto. Ta razlika između festivala i pozorišta mora se jasno definisati. Pozorište koje ovdje stvaramo je uvijek odolijevalo tome da postane malograđanska zabava, a pozorište to vrlo lako može da bude. Neki od autora koji su bili na ovom festivalu i dali mu oblik, za njih pozorište nije bio samo bijeg od svakodnevice i prozaičnosti već je za njih to bila jedna cjelokupna rekonstrukcija svijeta i stvarnosti. U tu koncepciju panteatra ubrajam Ljubišu Ristića, Tomaža Pandura i Igora Vuka Torbicu koji su dali jedan estetski i etički kriterijum koji ovaj festival u budućnosti mora da ima. Bez Grada teatra Budva ne može da zamisli sebe”, naglasio je Zenović.

Posebna zamka vremena je u tome da nemamo jasnog neprijatelja, kazao je Munjin.

“Nemamo jasnu suprotnu stranu na temelju čega bismo se mi sami identifikovali, to pitanje protivnika dobra i zla. Mi smo tu, a onaj je tamo. Uvijek je neko bio vojvoda od Jorka, a ovaj drugi je bio kralj Ričard. Sada imamo neprijatelja koji se nije predstavio. To je naše pitanje u teatru, ali i u životu – kako se vratiti kući? Dva su primjera odgovora na tog protivnika na ovom festivalu, jedan je Tartif, a drugi Magbet. Preko te dvije predstave možemo zauzeti pravac da bismo se vratili kući. Kako govoriti o neprijatelju kog jasno ne poznajemo, a koji je puno jači od Ričarda. Kako odgovaramo na velike probleme ovog vremena u teatru i životu”.

Jelušić je kazao da živimo u vremenu nihilizma.

“Ničeova objava da je Bog mrtav je objava koja se danas intenzivno živi i iz koje proizilaze ništavilo, praznina i gubitak smisla. Pitanje smisla je suštinsko pitanje današnjeg vremena, a ono se potpuno potiskuje. Ono je čovjeku imanentno, ali je sasvim potisnuto. Vrlo je jasno prisutna kategorija zla i nikada nije bila aktuelnija kao problem nego što je danas. Nasuprot tome imamo teatar koji propituje i dovodi nas do imperativa kritičkog mišljenja. Teatar je po definciiji uvijek upitnost koja nosi smisao, u tome je njegov egzistencijalni značaj. Ovo je jedna tragična poruka da se na studije pozorišne režije ne prijavi niko, a mi dijelimo sudbinu Zagrebačke akademije jer ni kod nas nije bolje. Ja ipak držim do toga da je pozorište, a samim tim i književnost, nosilac spasenja u jednom beznadežnom vremenu”, kazao je Jelušić i istakao koliko je važno da Budva ima svoje pozorište.

“Budva mora imati konstantu pozorišne kulture koja će biti njegovana i stalno prisutna kao neophodan egzistencijalni dio života svakodnevnog Budvanina. To je taj mali tračak svjetlosti u ovom mraku zla koji živimo koji može voditi nečemu što bi ličilo na iluzorno spasenje”.

Zenović je kazao da je Grad teatar uvijek bio na visini zadatka.

“Cijela KPGT koncepcija jeste u srcu Grada teatra, ali je i došla sa tim sutonom velike države koja je uz sve svoje mane i režime kulturu vidjela kao svoj konstruktivni dio. U sinergiji svih naroda koji su se neposredno nakon toga gledali kroz nišan, ta ideja je dala najbolje u pozorištu. Meni je zanimljiva i ta skraćenica budući da svaka od riječi kazalište, pozorište, gledališče i teatar ukazuje na makar jednu dimenziju koju teatar nužno mora da ima. Teatar mora da kazuje nešto, da kaže ono što je skriveno i drugi ne smiju da kažu, mora da skreće pozornost na apokalipse oko nas, a mora otvoriti oči gledaocima jer ako to ne uradi onda taj teatar nije dorastao zadatku. Mislim da ono što smo gledali ove godine na festivalu Grad teatar, ali i svih prethodnih godina jeste bilo uprizorenje svih opasnosti koje prijete vremenu i civilizaciji u kojoj živimo”, kazao je Zenović.

Uslijedio je razgovor sa publikom tokom kojeg se postavilo pitanje kako je moguće da su pozorište i Grad teatar u jednom trenutku u prošlosti mogli biti uspješni, a da su istovremeno bili finansirani od strane organizovanih kriminalnih grupa i da li se može objasniti spoj teatra i takvog finansijera, na šta je Jelušić kazao da uprkos svim dobrim stvarima koje nam se nude mi postajemo sve gori i gori.

“Pravo pitanje je kakvo je dejstvo umjetnosti u svijetu koji postaje sve gori  i tone u svijet zla. Zato je Adorno postavio odlično pitanje – kakav je smisao pjesništva poslije Aušvica? Ta relacija je veoma bitna, koliko umjetnost utiče na promjenu i imali smo sjajan razgovor sa rediteljem Borutom Šeparovićem na tu temu tokom ovogodišnjeg festivala. Koliko je uopšte moguća promjena na koju će uticati umjetnost je vrlo složeno, ali pojedinac može biti promijenjen, sve je u pojedincu. Ako se jedan pojedinac može promijeniti, onda i sam teatar i pozorište imaju smisla”, objasnio je Jelušić.

Munjin je na kraju večeri kazao i koji je njegov odgovor na pitanje “Kako da se vratimo kući?”

“Ja sam imao razgovor sličan ovom u Raški gdje sam upoznao jednog reditelja koji je 304 puta u posljednjih 30 godina bio u manastiru Hilandar i napravio je emisiju o tome. Ja sam ga pitao za iskustva i on je rekao da je prva stvar koju bi čovjek trebalo da uradi jeste da se umanji jer  mnogo zla dolazi iz taštine i vlastitog narcisizma. Ljudi se moraju smanjiti da bi nešto postigli i to za mene u životu i teatru znači vratiti se kući. Da krenemo od nečeg malog i potpuno nesujetnog, da vidimo kako stvari idu i da učinimo nešto najbolje što možemo”, kazao je Munjin.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


six + fifteen =