Milo Lompar na Trgu pjesnika


Književni program 37. festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na budvanskom Trgu pjesnika gostovanjem pisca Mila Lompara, koji je predstavio svoju monografiju „Crnjanski i svjetska književnost“, povodom obilježavanja 130 godina od rođenja Miloša Crnjanskog. Monografija „Crnjanski i svjetska književnost” drugi je dio knjige „Crnjanski – biografija jednog osjećanja”, koju je pisac predstavio na Trgu pjesnika 2019. godine.

Moderator večeri je bio mr Milorad Durutović koji je, nakon što je pročitao uvodni pasus iz knjige „Crnjanski – biografija jednog osjećanja”, kazao da je Milo Lompar eminentna i kapitalna ličnost savremene srpske kulture.

“Takav status profesor Lompar zaslužuje svojim bogatim univerzitetskim radom, svojom prebogatom književno-istorijskom produkcijom, ali ja nipošto ne bih zanemario druge aspekte kulturnog, intelektualnog, moralističkog pa i političkog djelovanja uvaženog profesora. U najboljem smislu riječi profesor je polihistor, jedan renesansni čovjek i renesansni usamljenik”, kazao je Durutović i naglasio da povod večeri na Trgu pjesnika ima i simboličku ravan.

“Zato što ove godine pada važan jubilej, a riječ je o 130 godina od rođenja Crnjanskog. Uz mnoge druge jubileje, svakako treba spomenuti i 210 godina od rođenja vladike i pjesnika Njegoša, a profesor se bavio ovom paralelom iz mnoštva važnih aspekata”.

Lompar je zahvalio publici što je u velikom broju posjetila Trg pjesnika.

“Prije svega zato što smo u prilici da u posebnim uslovima ovog Starog grada i ambijenta kažemo neku riječ o velikom piscu Milošu Crnjanskom, svjesni da će to biti u slavu književnosti. Ali pošto mi živimo postmoderna, ironična, cinična vremena, da kažemo da će to biti u nekom pamćenju književnosti kod onih kod kojih književnost još djeluje sa strašću ljubitelja jezika ili volje da se kroz jezik dopre do drugog čovjeka”, istakao je Lompar.

Odgovarajući na pitanje Durutovića vezano za pojam moderne osjećajnosti, Lompar je kazao da se taj pojam može tumačiti na različite načine.

“Moderna osjećajnost ima i različite oblike pojavljivanja. Ono što je kod mene bilo rukovodno načelo u razumijevanju djela Miloša Crnjanskog jeste koji bi to pojam ili riječ izrazila izuzetnu ličnost Crnjanskog u rezonanci 20. vijeka. Neki smatraju da je Prvi svjetski rat objavio kraj 19. vijeka 1914. godine, da je 19. vijek veoma dug te da je 20. vijek kratak i da traje od Oktobarske revolucije 1917. do pada Berlinskog zida 1989. godine. Dakle, tu se ne poklapa hronološko sa sadržinskim određenjem vremena. Šta je to što je u rečenici, stihu, načinu sugestije, obliku govora Crnjanskog u dosluhu sa ritmom 20. vijeka”, zapitao se Lompar i dodao da tu postoje dvije dimenzije.

“Ja ih zovem epohalna i egzistencijalna. Epohalno je vrijeme 20. vijeka, to je način razumijevanja stvarnosti, to je na neki način dejstvo filma, upotreba aviona, bojnih torvoa, mehanizacija u ratovima, upotreba komunikacija. Radio koji unifikuje svijest ogromnih masa, prije toga to nije bilo moguće u tako brzom periodu postići. To je taj ritam. S druge strane, egzistencijalno je ono što se nalazi u tom čovjeku, samo u njemu, ne drugdje. A on upravo tim pogađa nešto u ritmu vremena i iz tog ritma vremena njegovi čitaoci očitavaju ne samo ono što je i njima prepoznatljivo nego i ono što je u njemu posebno, a dopire do njih. Taj odnos između mene kao pojedinca i vremena i situacija u kojima se krećem bi mogao da bude zanimljiv za odjek piščevih riječi”, kazao je Lompar objasnivši da je taj odnos egzistencijalnog i epohalnog pokušao da izrazi u pojmu moderne osjećajnosti vezujući ga za nekoliko bitnih parametara.

“Prvo je da je to jedno iskustvo koje je potpuno iz epohalnog horizonta uklonilo  religijski smisao. Zajednice su bitno sekularne, pisci su dio toga. S druge strane modernisti kojima je Crnjanski pripadao, hoće to da nadoknade i promijene. Veliki modernisti svjetske i naše književnosti su svjesni te postreligijske situacije, a izvanredan primjer za to je Džejms Džojs koji u svom “Portretu umjetnika u mladosti” pokazuje tu krizu religijskog iskustva koja prelazi u druge oblike kazivanja i pripovijedanja. Oni pokušavaju to da zamijene i Crnjanski dijeli taj poriv, on govori u slavu umjetnosti. Umjetnost pokazuje tendenciju da ispuni sadržaj iščezle religioznosti. Nama danas djeluje naivno da bi umjetnost mogla da zamijeni tu vrstu iskustva, ali pošto je to potreba za zamjenom, ona zahtijeva neku vrstu spoja sa onim što se mijenja. Tu se pojavljuje jedan pojam nihilizam, konsekvenca smrti Boga koju je Niče objavio u svojoj “Veseloj nauci”. Taj spis je dopunio taj fragment “Bog je mrtav”, a to je u dubokoj saglasnosti sa krizom ideje o Bogu kog je Dostojevski tematizovao dajući drukčije rješenje, naročito u svojim “Zlim dusima”, kazao je Lompar i naglasio da je nihilistički momenat vidan kod Crnjanskog.

Gnostičko osjećanje svijeta biva reaktuelizovano u modernizmu, smatra Lompar.

“Tu sada imamo jedno pretapanje značenja i smisla. Moderna osjećajnost nije određena težištem već jednom vrstom plutanja i pomijeranja. Ona počinje objavom iščezle religioznosti, a onda se trudi da je kompenzuje da bi u dugom trajanju nihilizma ona počela da govori o različitim sadržajima vezanim za religijsko iskustvo. Tako da će i Crnjanski u svom izvanrednom romanu “Kod Hiperborejaca”  dati jedno specifično rješenje vezano za situaciju Boga u modernim vremenima i to je nešto što je kraj njegovog kretanja. Posle tog dolazi onaj tmurni tragedijski “Roman o Londonu” sa svojim tragičkim junakom. Ta moderna osjećajnost ima različite oblike, ona ima jedan utopijski sadržaj koji je kod Crnjanskog živ, on postoji naročito u prvoj fazi. S druge strane on je podriven, nagrižen. Kod njega imamo jednu poeziju koja je s jedne strane poezija melanholije, ali ne baš sasvim definisano od čega i zbog koga. Melanholik kruži oko nečeg što je iščezlo, ali zbog čega? Tu sad imamo obnavljanje nečeg što je romantičarsko, cio jedan pokret modernizma je donio neoromantizam. Crnjanski na jednom mjestu kaže “iako imamo kuću, nemamo dom”. To je ta povijest moderniste koji traga za iščezlim domom kao za stanjem duha u nekom smislu. U prvoj fazi to je “beskrajni plavi krug i u njemu zvijezda” Vuka Isakoviča, ali u isto vrijeme to je njegova poezija u objavi utopizma i ironije i cinizma”, objasnio je Lompar.

Najbolji početak romana u svjetskoj književnosti, prema mišljenju Lompara, jeste početak “Dnevnika o Čarnojeviću”.

“Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sjednem do prozora i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život? Tih pet rečenica ne možete da povežete, imamo jedno asocijativno pripovijedanje koje se premješta iz stanja u stanje. Život bez smisla nije odgovor već ono početno da bi se na kraju završilo pitanjem. To je taj vrtlog modernosti koja više nije izvjesna. Pitanje gdje je Život u životu ostaje i danas i pojavljuje se na horizontu. Tu bih rekao da je ključna riječ za moderno osjećanje autentičnost. Taj pojam je centralni pojam saznajnog horizonta Crnjanskog, pitanje autentičnosti”.

Njegoš je centralni pjesnik oko koga se konstituiše kultura

Veza između Njegoša i Crnjanskog je zanimljiva u paraleli sa trećim akterom koji se pojavljuje u knjizi Mila Lompara, a riječ je o Ivu Andriću.

“Ja Crnjanskog i Andrića uvijek posmatram u nekom kontrastnom paru, to su dvojica najvećih pisaca srpske književnosti 20. vijeka, a imali su različit odnos prema Njegošu. To je zanimljivo iz razloga što je Njegoš klasik. Uvijek u kulturi postoji jedan pjesnik u kome se susreću svojstva klasika. To nije najviša književna vrijednost, to je samo jedan parametar. Pojavljuje se društvena i politička vrijednost. Da bi se klasik konstituisao mora kultura da pokaže potrebu za prepoznavanjem u njemu, a to ne može da se obavi samo preko pjesničke vrijednosti. Na primjer, klasici ruske književnosti nisu Tolstoj i Dostojevski, već Puškin. On je ta reprezentativna figura u ruskoj književnosti, Servantes kod Španaca, Dante kod Italijana. Dvojica naših modernih pisaca Crnjanski i Andrić su imali različit odnos prema Njegošu i u tome je snaga klasika, on omogućava različite identifikacije ali je obavezno da bude identifikacije sa njim. Andrić je najviše eseja napisao o Njegošu od svih pisaca o kojima piše, on je izabrao liniju u kojoj je njegovo djelo situirano. Veoma je važan Andrićev esej “Njegoš kao tragički junak kosovske misli” koji, dok čitate, shvatate da se on projektuje u Njegoša i on ga određuje u epskoj kategoriji. Crnjanski, s druge strane, piše jednu prelijepu pjesmu “Njegoš u Veneciji” gdje on govori o Njegošu kako čita Homera i kako za sve utjehe ima i može da je nađe, osim kad dođe do Briseidinog plača nad Ahilom jer “za suze nevjeste utjehe nema”. On Njegoša potpuno drukčije kadrira, ne epski nego lirski. Crnjanski ga pomjera iz herojske ornamentike i onda on, koji se sažaljeva nad suzama nevjeste. To je ključno, on ga lirski intonira. On u svom tekstu o Njegošu kaže da je on pjesnik lirske zamisli, s njim smo izašli pred Boga. Vidimo da obojica velikih modernih pisaca u Njegošu biraju onu tačku kojom oni komuniciraju, a klasik upravo ima tu snagu da može odgovarati različitim artikulacijama tako velikih pisaca”, kazao je Lompar i dodao da su naši modernisti jako mnogo pisali o Njegošu.

“O Njegošu je izvanredno pisao Stanislav Vinaver u čuvenom tekstu “Njegoš i zli volšebnici”. Zatim Rastko Petrović. To su sve sjajni pisci i svi su imali potrebu da pišu o Njegošu. Ali ključne su suze Briseide. One nisu proizvoljne, nisu izum Crnjanskog. To je vrlo pažljivo odabrana veza sa snahom Milonjića bana. On bira tonalitet u “Gorskom vijencu” koji odgovara lirskom tonalitetu jednog doživljaja Njegoša. To je taj proces u kome se srpska književnost u 20. vijeku kreće u različitim oblicima artikulacije Njegoševog pjesništva. To je kod Crnjanskog bilo manje iskazano zato što on doalzi sa margine, sa ivice kulturnog doživljaja svijeta. Ne samo što je rođen na periferiji srpstva, nego je njegov doživljaj rubni. Andrić, koji je izabrao da bude srpski pisac i za sebe izričito kaže da je srpski pisac, bira Njegoša i Vuka. To je centralna i magistralna tradicija i ona postoji do danas. Crnjanski bira marginu, a snaga margine je u tome da može da postane alternativa i Crnjanski je to uspio. On je naš najveći marginalni pisac zato što je on do najveće vidljivosti doveo alternativni oblik senzibiliteta srpske kulture i time proširio njene okvire.”

Njegoš je centralno mjesto zato što se u njemu spajaju srednjovjekovna spiritualnost i epska tradicija.

“Dvije glavne formativne sile srpske kulture, epika i spiritualnost se u njemu sustiču, a od njega se razvija i treća dimenzija, a to je osjećaj modernosti koji naročito donosi “Lažni car Šćepan Mali” što pokazuje da je on već osjećao kako kuca bilo jednoga drugog svijeta. On je taj centralni pjesnik oko koga se kultura konstituiše, a to su Crnjanski i Andrić znali.”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 × two =