Književnica Vesna Goldsvorti prvi put gostovala u Crnoj Gori

22.07.2023.

Gostovanjem Vesne Goldsvorti sinoć je na Trgu pjesnika u Budvi nastavljen književni program 37. festivala Grad teatar. Goldsvorti je književnica i univerzitetska profesorka kojoj je gostovanje na festivalu Grad teatar ujedno i prvo predstavljanje u Crnoj Gori. Moderatorka večeri je bila profesorica Božena Jelušić koja je na samom početku kazala da je Vesna Goldsvorti literarni Novak Đoković i ponos na ovim prostorima što je prisutna publika nagradila aplauzom.

Goldsvorti se dopalo šaljivo poređenje pa je otkrila da je gledala posljednji meč na Vimbldonu.

“Gledala sam meč u jednoj kafani u zapadnom Londonu i mislila sam da će biti puno naših ljudi, a zapravo je bilo puno Bugara. London je potpuno iščašeno mjesto”, kazala je.

Jelušić je zanimalo na kom je jeziku Goldsvorti počela da piše, parfrazirajući Sartra “ne zato što je imala nešto da kaže već zato što je to morala kazati na određeni način”. Gošća je kazala da je razlog njenog pisanja na engleskom vrijeme kada je otišla za Veliku Britaniju.

“Ponekad mi se čini da ništa nije strano kao bliska prošlost. Sredina osamdesetih je bila neko vrijeme prije ogromne tehnološke revolucije. Kada sam otišla u London i nastavila da pišem poeziju ja sam svoje radove nastavila da šaljem Jugoslovenskoj periodici, čak sam i intervjuisala neke engleske književnike za zagrebački Kvorum, trudila sam se da održim tu vezu, ali je veza bila bolno spora. To je vrijeme kada nije postojao internet već sve šaljete poštom i mjesecima ne znate da li je nešto objavljeno. Veze su bile spore, ja u “Gvozdenoj zavjesi” opisujem upravo to vrijeme. Tu je čovjek stranstvovao mnogo više i bio odsječen od maternjeg jezika, a samim tim se postepeno uključite u drugi jezik. Mene često nazivaju bilingualnim piscem, ali to podrazumijeva potpuno paralelno postojanje dva jezika u glavi pisca. To u mojoj glavi nije baš tako, neke stvari znam samo na engleskom, dok neke druge znam samo na srpskom. Nesavršen postaje i jedan i drugi. U posljednje vrijeme sam počela više da pišem na maternjem jeziku jer sam se plašila da ga ne izgubim.”

Govoreći o jeziku i pisanju, Goldsvorti je kazala da su glagoli mnogo suptilniji na slovenskim jezicima u odnosu na engleski.

“Znate kada kažete trčim, potrčim, zatrčkavam i slično. To sve na engleskom ne možete bez predloga i tu postoje razlike. Što se tiče translingvalnog pisanja, ja sam sasvim slučajno tu bila neka vrsta avangarde pišući “Solunskog anđela” na dva jezika paralelno. Jedan student je radio doktorat baziran na mojoj zbirci poezije što je zaista nevjerovatno s obzirom da je ona tanušna, ima nekih 45 strana dok je doktorat tri puta duži od same zbirke. Kada govorimo o pisanju na maternjem jeziku i jeziku koji steknete, tu je razgovor književnika ogroman. Postoje književnici poput Danila Kiša i mnogih mojih prijatelja. Ja se sjećam Aleša Debeljaka, slovenačkog pjesnika, koji se vratio iz Amerike u Sloveniju jer je smatrao da ne može da piše osim u okruženju maternjeg jezika, da je nemoguće postići tečnost na drugom jeziku. Onda postoje pisci kao što je Nabokov ili Beket koji smatraju da je pisanje na novom jeziku oslobađanje od nekih tabua. To je za mene bila velika stvar jer kada sam pisala memoar “Černobiljske jagode” ja sam u prvom poglavlju rekla da ne želim da knjiga ikada bude prevedena na srpski. Napisala sam to da bih izvukla sebe iz nekih kočnica koje bih imala dok sam pisala o ličnim stvarima”, kazala je ona i dodala da su brzina, elan i strah zapravo iskustvo pisanja na drugom jeziku.

“Strah stalno postoji. Trebalo mi je dvije decenije da prestanem da konsultujem ljude oko sebe o nečemu što sam napisala i da počnem ja njih da savjetujem.”

Roman “Gorski” je jedini roman koji je Goldsvorti sama prevela, a na Trgu pjesnika je otkrila da joj je trebalo jednako vrijeme za prevod kao za pisanje.

“Ne samo zbog necenzurisanih scena seksa već i zbog odluka koje morate donesete na srpskom jeziku koje u engleskom ne postoje. Tu je jedan pripovjedač, Beograđnanin koji bježi od mobilizacije i on se druži sa bogatim Rusom. U kom trenutku njih dvojica pređu sa “ti” na “Vi” i obrnuto. To u engleskom ne postoji i to je samo mali primjer, a u romanu ih je bilo mnogo. Ja sam imala osjećaj da ga ponovo pišem i pomislila sam kako to ne bi bila ista knjiga da sam je pisala na maternjem jeziku”, otkrila je Goldsvorti.

Jelušić je kazala da se, čitajući tri romana Vesne Goldsvorti, može reći da je riječ o autorki koja se čvrsto drži priče, vjeruje u snagu dobre priče, da su njeni junaci  odlično karakterizovani, da ima uspješnu motivaciju njihovih postupaka i kada se dođe do završetka da je potpuna anglosaksonska autorka. Goldsvorti ja kazala da je “Njujorker” početkom marta za nju pisao da je površinski balkanski pisac, a da u stvari mnogo više liči na Margaret Drebl i Džordž Eliot.

“To je tačno, ja sam to usvojila i primijetila pišući svoj memoar, prije nego su mi romani pali na pamet. Pokušala sam da počnem hronološki i shvatila da mi je to jako dosadno. Onda sam počela od sredine svog života, a zatim sam ukrštala periode kao da pišem roman. Ništa nisam izmislila, samo sam ukrštala događaje i to je bio prirodni instinkt koji je kod anglosaksonaca jako jak. Prvenstvena želja im je da vas zabave, ma koliko duboko bilo to o čemu su pisali.”

Govoreći o romanu “Gvozdena zavjesa” i junakinji Mileni, Jelušić i Goldsvorti su se dotakle ideja grijeha i hibrisa. Hrišćanski grijeh se razlikuje od grčkog hibrisa u smislu da hibris može biti pretjeranost u bilo kojoj osobini, naglasila je Goldsvorti.

“Ako ste pretjerano lijepi i samopouzdani, to nije grijeh u hrišćanskom poimanju. Grijeh je taština, a ne samopouzdanje. Milena ima taj hibris, a ne grijeh. Ona je pretjerano samopouzdana. Posebno su američki čitaoci reagovali protiv nje zbog samopouzdanja, a ja sam je namjerno pisala takvu. Ona je puna sebe i hladna, zato je njena kazna upravo kazna grčke tragedije, a ne hrišćanske kakvu naprimjer vidite kod Šekspira”, kazala je Goldsvorti i objasnila da s razlogom nije smjestila radnju svog romana u određenu istočnoevropsku zemlju već u zemlju koja ima mješavinu svega.

“Roman sam vidjela kao “Ruritanija uzvraća udarac”. Englezi su decenijama, od početka 19. vijeka tako bezbrižno pisali te romane smještene u izmišljene istočnoevropske zemlje. A ti romani su, možda to i znate iz moje “Ruritanije”, uticali na način na koji Zapad nas vidi. Recimo, ako Agata Kristi putuje iz Londona za Bagdad pa prođe kroz Vinkovce pet puta, ona je morala da vidi da je to ravnica. Ali kada piše “Ubistvo u Orijent Ekspresu to su planine do neba. Nije važno što je ravnica, ona je to vidjela. Kada Brem Stoker piše “Drakulu” on sve to detaljno prouči, ali ima i te neke vampire koje naseljava u Rumuniju. Ja sam radila konsultacije za rumunsku Vladu u trenutku tranzicije na temu “Šta raditi sa Drakulom”. Zvuči kao neozbiljno pitanje, a u stvari je krajnje ozbiljno jer njima dolazi na desetine hiljada turista koji traže da vide nešto što ne postoji. To je način na koji zapadna mašta mijenja istočni svijet, nešto je banalno i veselo, a nešto ima žestoke političke posljedice. Ja sam u “Gvozdenoj zavjesi” namjerno uradila nešto suprotno i Englesku predstavila onako kako bi nekakav pisac “Ruritanije” u svoje vrijeme to radio”.

Goldsvorti je kazala da je jako zanima koncept sudbine koji je ona preuzela iz grčke drame gdje postoji ideja da je nešto pisano, a mi to ispunjavamo tačno onako kako je pisano.

“Meni se čini da je taj koncept sudbine dan danas bliži istočnoevropskim krajevima gdje vi zaista vjerujete u sudbinu. U anglosaksonskom svijetu to ne postoji, tamo svaki čovjek stvara svoju sreću, ali do neke pretjeranosti i zato oni imaju milione onih knjiga za samopomoć jer vjeruju da ako nešto stvarno želite, to će vam se i ostvariti. Malo morgen, što kažu narodski. Tamo vas navedu da mislite da vi sami svime možete da upravljate, da je slobodna volja kruna svega. Ako ne uspijete, problem je u vama, a ne u sistemu. U “Gvozdenoj zavjesi” ja zapravo ispitujem koncept sudbine, ali i koncept slobode.”

I ovo veče na Trgu pjesnika je zaokruženo mnogobrojnim pitanjima iz publike.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 × two =