Jugoslavija, moja dežela na sceni između crkava: Duhovita, potresna i opominjuća predstava


Dramski program 37. festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na sceni između crkava igranjem predstave „Jugoslavija, moja dežela“ koja je nastala po istoimenom romanu Gorana Vojnovića, u dramatizaciji Ivana Velisavljevića i Aleksandra Novakovića, a u režiji Marka Misirače. Predstava je produkcija Gledališča Koper Teatro Capodistria, Pozorišta Prijedor i Fondacije Friedrich Ebert Stiftung.

Tridesetogodišnji Vladan Borojević, dijete iz mješovitog srpsko-slovenačkog braka, istraživanjem putem interneta saznaje da njegov otac, oficir bivše JNA Nedeljko, nije mrtav kao što mu je prije mnogo godina kazala majka. Njegov otac je u bjekstvu, optužen za ratni zločin zbog masakra nedužnih civila u jednom slavonskom selu na početku rata u bivšoj Jugoslaviji. To saznanje ga pokreće na putovanje kroz prostore bivše Jugoslavije kako bi pronašao oca. Tokom tih putovanja on saznaje istinu o raspadu svoje porodice, istinu o tome kako i zašto se srušio svijet u kom je nekada živio, ali dolazi i do istine o samom sebi u pokušaju da ponovo izgradi sopstveni identitet.

“Jugoslavija, moja dežela” postavlja pitanje smisla svih ratova, pitanje zla, pitanje krivice, pitanje odnosa očeva i sinova, kao i pitanje da li se zločin može opravdati i da li djeca treba da plaćaju za grijehe svojih roditelja.

Glumac Boris Šavija, koji tumači lik Nedeljka je, nakon izvođenja na sceni između crkava, kazao da su autor, reditelj i glumci pokušali da posmatraju stvari iz cipela junaka koji su u datom trenutku na sceni.

“Uprkos tim ideološkim previranjima, svako od njih je univerzum za sebe i to je sudar različitih svjetova. To je i sudar odnosa prema porodici i prema toj bivšoj državi. Kada smo pričali o posljednjoj sceni u kojoj se sreću otac i sin, sceni koju svi čekaju sve vrijeme trajanja komada, shvatili smo da tu ne postoji prava strana. Slušajući ispovijest oca i ispovijest sina ni gledaoci, a ni mi na sceni ne možemo ni u jednom trenutku reći da je neko u pravu. Njihove se priče suštinski ne sudaraju, oni prolaze kao vozovi na stanici jedan pored drugog. To je najbolnije, što otac i sin ne mogu da vrate to što su imali nekada”, kazao je Šavija i dodao da život treba da ide dalje te da treba naći nove načine za pomirenje.


“To ne treba da bude konstantno žarište koje će stalno da otvara nove patnje. Mi smo se ovom predstavom trudili da imamo pristup koji će pratiti ljudske sudbine bez nekakvog ideološkog pritiska, da to bude priča o ljudskim sudbinama koje su se zatekle u jednom vihoru, vjetrometini u kojoj se svako bori kako zna i umije.”

Aleksandar Stojković, koji je tumačio lik Emira, kazao je da se ekipa predstave, nakon čitanja komada na samom početku, složila da glavni lik treba braniti.

“On nije kriv za to što je optužen. Sve ostalo bi bio stereotip, nešto već viđeno i hiljadu puta ispričano. Mi smo pokušali da odbranimo tog čovjeka i kada čitate roman vi vidite njegovu sudbinu. Svi koji su bili sa njim u JNA ga brane i kriju, stoga on ne može da bude krivac. Njemu je prosto natovaren teret na leđa i ima strašnu sudbinu iza sebe, sudbinu svog oca koju vuče. Raspada mu se zemlja, raspada mu se porodica, raspada mu se vojska kojoj je sve dao. On se tek na kraju odluči na samoubistvo, ali zato što mu sopstveni sin ne vjeruje i to je zaista jedna teška sudbina. Mi smo, ipak, morali da imamo scene iz njihovog lijepog života, ti oficiri su prije rata zaista lijepo živjeli. Samim tim raspad cijelog tog sistema izgleda surovije kada se desi.”

Stojković je kazao i da je svako zataškavanje i guranje pod tepih preduslov za sljedeće zlo.

“Kao što se nama desilo u regionu. I sada se nešto slično dešava, nama samo treba 50 godina da izumru generacije koje znaju koliko je rat strašan, da dođu nove koje misle da je rat igrarija i taj krug da se ponovo zavrti, taj prokleti krug na Balkanu koji mi nikako da zatvorimo. Ne znam koliko je dobro guranje stvari pod tepih”, kazao je Stojković.

Pored Marka Misirače, reditelja predstave i Ivana Velisavljevića i Aleksandra Novakovića, dramaturga, autorski tim čine, Dragana Purković Macan, scenografkinja, Jelena Vidović, kostimografkinja, Petar Bilbija, kompozitor i video dizajn i Marija Milenković koja je bila zadužena za scenski pokret.

U predstavi igraju: Blaž Popovski, Mojca Partljič, Boris Šavija, Aleksandar Stojković, Igor Štamulak, Željko Erkić,Tjaša Hrovat, Sabina Halilović, Lea Cok, Miljka Brđanin, Dean Batoz i Mirela Predojević.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty − nineteen =