Gostovanje Milice Vučković na Trgu pjesnika

 

Književni program 36. festivala Grad teatar nastavljen je 24. jula, a gošća Trga pjesnika bila je spisateljica i slikarka Milica Vučković, koja je predstavila svoj roman „Smrtni ishod atletskih povreda“. Roman je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu i nagradu „Beogradski pobednik“, a nagrađen je Vitalovom nagradom, odnosno nagradom „Zlatni suncokret“ za najbolju napisanu knjigu na srpskom jeziku u 2021. godini.

 

Moderator večeri je bio mr Nikola Nikolić, pisac i književni kritičar, koji je kazao da je Vučković uspjela da privuče veliku pažnju istinskih ljubitelja književnosti, tj. onih koji prepoznaju šta je dobro književno djelo.

“Milsim da je ova knjiga zavrijedila status kulturnog fenomena. Kod ovog djela je najvažnije to što je napisano sa velikim razlogom. Imate dosta knjiga koje su solidne, ali se pitate zašto je to napisano. Ovo je roman sa jako snažnom poukom i kad ga pročitate imate osjećaj da je jako bitno što je napisan jedan takv roman. Odlična tema, koju je Milica na vrlo vješt i majstorski način pretvorila u riječi”, istakao je Nikolić.

Vučković je istakla da je roman za godinu dana doživio devet izdanja, što je otprilike 15 hiljada prodatih knjiga i dodala da velika popularnost knjige ima i dobre i loše strane.

“Neke ljude je ta sama promocija knjige privukla, a neke dodatno odbila. Meni se čini da je u jednom trenutku bilo prenaporno, knjiga je bila skoro svuda, što bi se reklo ‘iskakala je iz frižidera’.”

Nikolić je objasnio da je tema samog romana disfunkcionalni ljubavni odnos između muškarca i žene, a za Vučković je to suštinski roman o roditeljstvu i odrastanju.

“Čovjeku su potrebna ta neka intenzivna iskustva ne bi li se suštinski promijenio. Činjenica je da nerijetko mi za svoje loše izbore često nalazimo opravdanja, ili je neko drugi kriv ili ti horoskop nije naklonjen ili je to sudbina. Meni su bile čudne tvrdokorne feminističke intepretacije romana, gdje svi osjećaju empatiju prema junakinji, a niko ne dovodi u pitanje zašto je ona tu i koji je razlog tome. Ja sam se bavila psihologijom tih likova, šta je to što formira nas i to naše breme koje sjutra učestvuje u svim našim životnim izborima. To me najviše interesovalo u istraživanju, a ponukano ličnim iskustvom i ličnim omaškama u životu”, kazala je Vučković.

Ona je otkrila publici da se, između ostalog, bavi i tetoviranjem jer od slikarstva ne može da živi te da je upravo u tom poslu slušala razna iskustva ljudi.

“Kad sam bila klinka radila sam u jednom kafiću i posle nekog vremena primjetila sam da većina ljudi koja sjedi u bašti kafića ima jednu istu fleku na vratu, kao tamni biljeg, nešto jako čudno. Bila sam sluđena od toga, nisam smjela nikog da pitam, bilo je mnogo bizarno, počela sam da se plašim da dolazim na posao. Na kraju sam pitala nekog i onda mi je objašnjeno da su to gudači filharmonije koji fleku na vratu imaju od trenja i držanja instrumenata. Potom sam stalno počela da viđam te fleke. I imajući to iskustvo koje se meni desilo, počela sam da te odnose da uočavam oko sebe. Čak i među nekim ljudima koje znam čitav vijek, vidim samo te male signale, da bi potom ljudi kao samopozvani počeli da mi pričaju o tome. Čovjek misli da je njegova muka najveća, ali kad vidiš da stotinu ljudi ima isti problem, onda ti bude lakše. Nerijetko se dešavalo da su to uglavnom iste replike, iste situacije i tako me to zainteresovalo.”

Nikolić je dodao da se Vučković odmakla od larpurlartizma u književnosti i napisala djelo koje ima upotrebnu vrijednost, te da je ljudima knjiga i intimno nešto značila, što je vjerovatno vrhunac koji umjetnost može da ponudi, pored onog estetskog i rasterećujećeg na šta je Vučković kazala da je larpurlartizam danas nemoguć u književnosti na isti način na koji je nemoguće realistično slikarstvo. Ona je otkrila i da se zabrinula kada je knjiga stekla veliku popularnost, jer je tada pomislila da je napisala nešto što ne valja.

“Svi su htjeli da mi ‘prepakuju’ knjigu i čini mi se da sam podmetnula ljudima temu koja je prijemčiva, a neki stil koji inače ne bi bio prijemčiv, ali da to u kombinaciji prihvate i zavole. Veoma mi je drago što sam nametnula mali dio estetike koji je meni važan.”

Roman je napisan jednostavnim jezikom, kazao je Nikolić i dodao da je za to potrebna određena doza majstorstva, jer je tehnički urađen u skladu sa načinom na koji Vučković želi da tretira temu.

Vučković je kazala da se tokom pisanja romana zainteresovala za teoriju i jezik kao fenomen, ali i psihologiju koja se u jeziku očitava.

“Onda mi je bilo jasno na intuitivnom nivou u kom će to pravcu ići i kako će da progovori moja junakinja. I sada kada me neki kritičar pita kako sam nešto napisala, ja to stvarno ne znam, mislim da je u pitanju intuicija, kazala je ona.

Sam naslov romana se nije dopao izdavačima jer im je zvučao kao medicinski priručnik, kazala je Vučković.

“Sve drugo je za mene bilo podložno promjenama osim naslova. Ja sam osjećala da to tako treba da bude. Ja volim kabaste stvari i naslove generalno. Sada kada smo prolazili motorom vidjela sam onu tablu Lastva Grbaljska i svaki put se oduševim, meni to toliko genijalno zvuči”, dodala je Vučković.

Vučković: Slikarski svijet je hermetičniji od književnog

Vučković je kazala da je slikarski svijet hermetičniji nego književni.

“Jako teško se na tu stranu probija, to je ipak rezervisano za neke ljude koji imaju ‘lovu’ ili dolaze iz bogatih porodica. Treba da budeš nevjerovatno istrajan na uštrb svog slobodnog vremena i novca da nešto kao uspije. Taj svijet je baš čemeran. Meni je slikarstvo draže, ja volim da slikam. Ali u slikarstvu ne mogu da se bavim problemima koji me tište i ne mogu od toga da živim, pa je uvijek po strani i žao mi je što je to tako”, kazala je Vučković.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


thirteen + seven =