U organizaciji JU Narodna biblioteka Budve u poneđeljak, 26. februara 2018. godine promovisan je roman “Maksimum” Vide Ognjenović koji je objavila izdavačka kuća Arhipelag. Promocija je održana u prostorijama Narodne biblioteke Budve. O knjizi su govorili Gojko Božović, književni kritičar, osnivač i glavni urednik “Arhipelaga”, zatim autorka Vida Ognjenović, a veče je vodila Stanka Stanojević.
Glavni junak romana je Maksimilijan Vajner Maksimum, istoričar umjetnosti i umjetnik naive koji “iznenada biva optužen da je falsifikator i da je na tržištu slika naivne umetnosti podmetnuo svoje slike pod imenom misteriozne umetnice koja u isto vreme volšebno nestaje. Maksimuma napuštaju i napadaju neke kolege i prijatelji, mediji od njega prave slučaj dovodeći u pitanje njegov ugled, autoritet i stručno znanje”…
Književni kritičar i izdavač Gojko Božović je kazao da je roman Maksimum knjiga koja ima prilično veliki tematski zaslon, a sa druge strane čitav niz tonova od humornog do dijelova u kojima se na dramatičan način prikazuje društvena, umjetnička i kulturna situacija jednoga doba. Na pozornicu ovog romana izlazi neobično mnogo upečatljivih ikova. Ovaj roman ne privlači samo pričom i temom već i umjetničkim postupkom. Božović je govoreći o književnom postupku istakao: ”To jeste upravni govor, to jeste dramatizovano kazivanje i na neki način u 22 poglavlja romana Maksimum, zapravo se smenjuje barem toliko kazivača, pripovedača, onih koji iz prve ruke kazuju o nečem što ih je snažno podstaklo, pokušavaju da iz svoga ugla razjasne dramatičan slučaj koji je položen u samu osnovu romana.” I prethodni romani Vide Ognjenović su u svojoj osnovi imali jake i važne teme.”Na neki način Vida Ognjenović je roman Maksimum koncipirala i kao roman o pojedinačnom identitetu, o tome kako čovek može u svaremenom svetu da osmisli vlastiti izbor, a s druge strane to je neprestani sudar i sukob sa činjenicama te stvarnosti sačinjene od mreža informacija, znanja, moći, različitih tokova moći koji se na vrlo sugestivan način prikazuju i u romanu Maksimum”- kazao je Božović. U svakom poglavlju ovog romana pojavljuje se drugi pripovjedač i to je činjenica koja plijeni, jer ni jedna istina nije sama, ni jedan pogled na svijet nije potpun i zaokružen, a svaki slučaj, svaka sudbina, svaki događaj mogu biti ispričani iz najnevjerovatnijih uglova, a svaki učesnik u događaju jedna moguća slika tog svijeta i tek kad bismo sve zamislive priče ukrstili, dobili bismo zapravo jednu koliko-toliko stvarnu verziju tog događaja. Roman Maksimum Vide Ognenjović je po mišljenju kritičara Gojka Božovića “romaneskni, umetnički pokušaj da se umnože perspektive gledanja na stvari. I čini mi se da je posebno važno što od jednog zanimljivog i originalng romanesknog oblika dolazimo upravo u vremenima kada je sve manje dijaloga, kada je sve manje kritičkih rasprava, kada zapravo svi veruju da je njihova istina jedina i jedino moguća”. Ovaj roman se, dodaje on, može čitati i kao vrsta kritike savremenog trenutka u kojem postoji mnoštvo informacija ali malo razumijevanja, veoma malo komunikacije i kritičke analize bilo koje stvarne situacije i događaja. Radnja romana se moze smjestiti u Beograd 70-80-ih godina u vrijeme Danila Kiša, i rasprave oko Grobnice za Borisa Davidoviča, knjige Čas anatomije ili Narcis bez lica Dragana Jeremića, ali to je osoben umjetnički, romaneskni postupak Vide Ognjenović. “Ona je na prvi pogled izmestila radnju romana iz savremenog trenutka u vremenu pre 30-40 godina, ali što više čitamo ovaj roman i što pred nas izlazi više različitih pripovedača koji u jednoj vrsti porote pred univerzitetskom komisijom raspravljaju da li je Maksimilijan Vajner, ugledni umetnik i profesor ili je on zapravo falsifikator koji ne preza ni od jednog postupka ne bi li ostvario neku umetničku ili finansijsku dobit, mi ćemo videti da u toj raspravi kako vreme odmiče odjednom iskrsavaju nove činjenice: neke kolege su na strani Maksimuma, neke, dojučerašnji bliski prijatelji, postaju njegovi ogorčeni protivnici. Ali to više nije stručna rasprava i to je jedan od suštinskih zamajaca ovog romana- to odjednom postaje jedna potpuna javna rasprava u kojoj učestvuju i pozvani i nepozvani i upućeni i neupućeni i ono što bi moglo da bude predmet akademske rasprave postaje predmet javne rasprave oličene u medijima i pre svega u tabloidima. I zapravo odjednom vidimo kako Vida Ognjenović punom snagom i izbliza pokazuje šta se događa sa ljudima pritisnutim javnim optužbama od kojih zapravo nikako ne mogu da se odbrane. Što Maksimilijan Vajner iznosi više činjenica, on u očima javnosti postaje sumnjiviji, što ga veći broj ljudi od ugleda brani, veći broj javnosti počinje da veruje da u optužbama ima i neke istine i veći broj medija se uključuje u tu hajku koja postoji na sceni” – ocjenjuje kritičar Gojko Božović.
Roman Maksimum je ne samo priča o jednom umjetniku, uzbudljivom i uskomešanom javnom i društvenom prostoru, nego je to ponajprije savremena priča, moderna priča o mehanizmu hajke i javnog progona u kome pred napadima tabloida čovjek ne može sačuvati pravo ni na svoju privatnost, ni na svoj javni i umjetnički integritet.
Nakon sedam godina autorka Vida Ognjenović je objavila novi roman. A šta je ponukalo da se bavi baš ovom temom, autorka odgovara: “Lako je kod nas naći primere Maksimuma u našoj nedavnoj i bližoj vremenskoj distanci i široj” – i navela tri poznata slučaja: jedan je profesorka, filozofkinja kojoj je disertacija poništena jer su je napali za plagijat, a kad se dokazalo da nije plagijat nikad joj se niko nije izvinio; drugi je slikar naivac koji je morao na sudu da dokazuje pred komisijom stručnjaka, jer su ga bili optužili da te slike slika njegov sin, istoričar umjetnosti ; a treći je slučaj koji je autorki iz blizine poznat- to je slučaj Danila Kiša i napada na njega da je plagijator i njegov pokušaj da ljudima objasni da se knjževnost bavi i hrani književnošću i da je knjižvnost paralelni svijet bilo da se uzimaju motivi, teme i paradigme iz života ili iz literature da je potpuno svejedno.
“Moj novi roman je savim, takoreći, dečijeg uzrasta; izašao je za Sajam knjiga, početkom oktobra i još nije stekao mnogo čitalaca. Roman je pisan upravnim govorom; to je jedan eksperiment, videćemo da li će uspeti,i svaka ličnost koja ovde nastupa, nastupa u “ja” obliku” – istakla je autorka Vida Ognjenović uvodeći nas u odlomak koji je čitala.
U zaključku večeri a propo konstatacije žirija za jednu književnu nagradu u čijem užem izboru je bio i roman Maksimum , a koja referira na to da književnost treba da se bori da izrazi ona duhovna stanja o kojima se najčešće ćuti, Vida Ognjenović odgovara: ”Književnost u prvom redu nije ćutanje, već govor. Književnost je izvan svake neslobode i nasuprot njoj; ona je carstvo slobode i možda je čovek jedino u književnosti, odnosno u umetnosti slobodan, a u književnosti možda čak najviše.”
Vida Ognjenović je rođena u Dubočkama kraj Nikšića, odrasla i školovala se u Srbiji. Osnovnu školu završila je u Vrbasu, a gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Diplomirala je na Katedri za opštu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i na odsjeku za režiju beogradske Akademije za pozorište, film i TV. Postdiplomske studije je započela u Parizu na Sorboni, a magistarski rad iz teorije i prakse režije odbranila je na univerzitetu u Minesoti, SAD, kao stipendista Fulbrajtove Fondacije (1972. godine).
Od 1974. do 1979. godine radila je kao asistent na FDU u Beogradu. Za direktora Drame Narodnog pozorišta u Beogradu izabrana je 1977. godine, a po isteku četvorogodišnjeg mandata, ostala je u angažmanu kao stalni reditelj, a zatim Upravnica (1990 – 1993) kad je napustila Narodno pozorište iz političkih razloga. Kao profesor po pozivu, predavala je na univerzitetima u Los Anđelesu (UCLA), od 1981 – 1982, Čikagu (UIC, Columbia College – 1996, 1998, 2000), a u okviru predavačkih turneja obišla je u nekoliko mahova, kao gost predavač, sve veće univerzitete SAD-a (1985, 1991, 1997, 1999. godine). Redovni je profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu. Bila je ambasadorka SR Jugoslavije u Norveškoj (2001 – 2006. godine), ambasador Srbije u Danskoj. Od 2003. godine predsjednica je srpskog PEN-a. Njen rediteljski opus čini blizu stotinu pozorišnih, kao i veliki broj televizijskih i radio režija, od kojih je mnoge napravila po sopstvenim tekstovima. Napisala je 12 drama, koje su doživjele više postavki i brojna izvođenja, a objavljene su u različitim izdanjima.
Kao reditelj je gostovala u mnogim pozorištima širom ranije Jugoslavije (Crna Gora, Slovenija, Hrvatska), a radila je predstave i izvan naše zemlje (SAD, Velika Britanija). Režirala je raznorodan repertoar, kako domaću i stranu klasiku, tako i modernu savremenu dramu i mnoge praizvedbe. Dobitnica je svih značajnijih domaćih nagrada za dramu i režiju. To su između ostalih: Oktobarsku nagradu grada Beograda za pozorišnu umjetnost (1984), Zlatni lovorov vijenac za režiju (Sarajevo 1985), Vukovu nagradu za umjetnost (1992), Sterijinu nagradu za najbolju dramnatizaciju (1984), Sterijinu nagradu za najbolju dramu (1991), Nagradu Joakim Vujić za pozorišnu umjetnost (2001), Sterijinu nagradu za najbolju dramu (2002), Sterijinu nagradu za najbolju režiju (2002), Nagrada Budva Grad Teatra za pozorišnu umjetnost (2007).
Objavljuje prozu i esejistiku. Zbirke pripovedaka: Otrovno mleko maslačka (Prosveta, Beograd, 1994), Stari sat (Prosveta, Beograd, 1996), Najlepše pripovetke Vide Ognjenović (Prosveta, Beograd, 2001), Prava adresa (DOO: Dnevnik, Novi Sad, 2007). Romani: Kuća mrtvih mirisa (Prosveta, Beograd, 1995), Preljubnici (Stubovi kulture, 2007), Posmatrač ptica (Arhipelag, 2008). Putopisna proza: Putovanje u putopis (Zrenjaninska biblioteka, 2005). Zbirka eseja: Nasuprot proročanstvu (Arhiprlag, 2007). Zbirka intervjua: Nema više naivnih pitanja (Dnevnik, 2008). Knjige drama: Kanjoš Macedonović (Oktoih, 1989, 94, 2004), Melanholične drame (SKZ, 1991), Setne komedije (SKZ, 1993), Devojka modre kose (Ars dramatica, Beograd, 1994), Mileva Ajnštajn (Stubovi Kulture, 1988, 2002), Jegorov put (Oktoih, 2001), Sabrane drame u tri knjige: Drame I, II, III (Stubovi kulture, 2000, 2001, 2002), Don Krsto (Oktoih, 2007). Dobitnica je mnogih značajnih nagrada za književni rad, između ostalih: Nagrada Prosvete za knjigu godine (1994), Andrićeva nagradu za pripovjetku (1995), Nagradu Branko Ćopić za prozu (1996), Nagradu Laza Kostić za roman (1996), Nagradu Karolj Sirmai za pripovjetke (1996), Nagradu Ramonda Serbica za prozu (1998), Nagradu Stefan Mitrov Ljubiša za književno djelo (1999), Nagradu Todor Manojlović, za moderni izraz u književnosti (2004), Nagrada Milica Stojadinović – Srpkinja (2007), Nagradu Narodne biblioteke za knjigu godine (2007).
Proza i drame su joj prevođene na engleski, mađarski, italijanski, grčki, bugarski, češki, makedonski, i njemački jezik. Objavljuje prevode sa engleskog i njemačkog jezika. Živi i radi u Beogradu.
Vida Ognjenović potpisuje tekstove i režiju nekih od predstava na budvanske i mediteranske teme, koje su dale identitet “Gradu teatru”: “Kanjoš Macedonović” (1989, 2011), “Trus i trepet” (1994), “Jegorov put” (2000), “Don Krsto” (2007).
Be the first to comment