Književni program XXXIX festivala Grad teatar nastavljen je sinoć sadržajnim književnim razgovorom na Trgu pjesnika, posvećenim obilježavanju 50 godina od smrti nobelovca Ive Andrića. Gošća večeri bila je dr Jasmina Ahmetagić, književna teoretičarka i univerzitetska profesorka, koja je publici predstavila svoju novu studiju „Knjiga o Andriću“, tumačeći Andrićev opus kroz Jungovu psihološku teoriju arhetipova i kolektivnog nesvjesnog.
Moderator večeri bio je književni kritičar i profesor Milorad Durutović, koji je Ahmetagić predstavio kao autoritet koji obilježava naše vrijeme, ne samo iz konteksta književnosti, već i kao dragocjeni glas u vremenu koje vapi za dubljim čitanjem i razumijevanjem.
Ahmetagić u svojoj studiji primjenjuje Jungovu teoriju arhetipova na likove iz Andrićeve proze, tvrdeći da Andrićevi junaci upravo traže takvu interpretaciju, jer se njihova dubina i simbolika ne iscrpljuju u tradicionalnoj, estetskoj analizi. Arhetipovi poput anime, animusa, sjenke i persone prepoznaju se u psihološkim profilima njegovih likova, što otvara vrata jednoj dubljoj, transpersonalnoj interpretaciji.
„Junak zapravo u tom snu pokazuje da je potpuno prestravljen idejom stvarnog odnosa. I onda vidimo da je drugi način na koji nam se anima ili animus javljaju određena vrsta uvjerenja koja se u životu živi ili promjenljivost raspoloženja. Ovo je muškarac koji od početka priče ima stalno promjenljiva raspoloženja. Vi vrlo brzo, prateći tu liniju, sklatate, djelom vjerovatno umjetnik, i da zapravo njegov san nastoji da kompenzuje njegovu svjesnu situaciju. Na svjesnom planu on ugodno živi sam”, istakla je Ahmetagić tumačeći pripovijetku „Žena od slonove kosti“.
Ona je naglasila kako cilj knjige nije da primijeni Junga na silu, već da pokaže kako univerzalne ideje Jungove psihologije organski korespondiraju sa slojevima Andrićevog pripovjednog svijeta. Jedna od ključnih tematskih osa knjige jeste onirički prostor ili prostor snova, koji Andrić koristi kao narativnu tehniku, ali i kao simbolički kanal za izražavanje unutrašnjih stanja junaka. Ahmetagić evocira Jungovu definiciju sna kao „kraljevskog puta u nesvjesno“, a zatim detaljno analizira priče u kojima san ne samo da odražava stanje lika, već i otkriva njegovu psihološku dinamiku, često skrivenu u narativu. Kao uspješan primjer, Ahmetagić navodi priču „Žena od slonove kosti“, gdje se lik nalazi u prividno fantastičnom narativu, ali zapravo prolazi kroz duboku psihološku krizu, koju san razotkriva.
„Ako se san ne razumije, griješi se čak i u žanrovskom određivanju proze. Jer ta proza djeluje kao proza koja nosi jednu vrstu gotske atmosfere, neke fantastične atmosfere ispunjene strahom, dakle pomalo podsjeća na te gotsko-srednjovjekovne fantazijske priče. I prije nego što sam ušla u analizu ovog sna, shvatila sam da je to par ekselans psihološka priča i da ova priča govori o tome da je junak nešto sanjao i potom pogrešno protumačio svoj san”, kazala je Ahmetagić i dodala da je Andrić još u mladosti dokazao jednu stvar.
“A to je da velika književnost ima tu sposobnost da jako duboko prodire u ono što je antropološko, univerzalno, arhetipsko i pisci intuitivno prodiru do nekakvih dubokih saznanja koja svjesno ne mogu ni objasniti.”
Značajan segment izlaganja bio je posvećen Andrićevoj pripovijetki „Anikina vremena“, za koju autorka tvrdi da je središnja tačka njene studije, odnosno priča u kojoj se najdublje očituje arhetipska dinamika straha od ženskog.
“Muškarci imaju svoju žensku stranu i zapravo, prema Jungu, stvaranje se i odvija iz te ženske strane, odnosno iz anime. Najbolje je bilo da je ta strana njegovana, da zna kako njome da raspolaže. Anima je odgovorna za dijalog koji muškarac može da ostvari. Anima je odgovorna za iskazivanje emocija. Mi znamo da živimo na prostoru u kojem muškarac tako teško iskazuje emocije, zato što prosto nije pred sobom imao vaspitni ni kulturološki zadatak da to uči. A to jeste kulturološki zadatak i Andrić nama u priči “Anikina vremena” daje jednu kulturološku sliku. Dakle, što su vremena naprednija i racionalnija, to je naše nesvjesno više potisnuto.”
Ahmetagić posebno ističe Andrićevu vizionarsku osjetljivost za psihološko zlostavljanje, što pokazuje kroz analizu priče o Anici Zareković i njenom mužu Andriji u djelu “Zlostavljanje”.
„Andrić prikazuje emocionalno zlostavljanje kao podjednako destruktivno kao i fizičko. On je prikazao kako jedno društvo, ali i zakonodavni sistem, još uvijek ne priznaju nevidljive tragove zlostavljanja“, rekla je Ahmetagić i dodala da se ova interpretacija oslanja na detalje iz teksta, poput fizioloških simptoma stresa koje trpi junakinja, ukazujući na to da Andrić duboko razumije psihološke obrasce moći, dominacije i manipulacije.
Moderator večeri Milorad Durutović je istakao da Andrić nikada nije bio aktuelniji.
“Njegovo djelo se, kako pokazuje ova knjiga, i dalje otkriva kroz različite interpretativne ključeve. „Knjiga o Andriću“ Jasmine Ahmetagić nije samo nova kritička studija, već i važan kulturni i psihološki dokument koji vraća Andrića u središte savremenih razgovora o identitetu, polu, kulturi i nesvjesnom.”
„Velika književnost je duboko psihološka, čak i kad nije svjesna toga. Andrić je svojim likovima anticipirao sve ono o čemu danas govorimo jezikom psihologije – i zbog toga je i dalje živ i nezaobilazan“, kazala je Ahmetagić.
Odgovarajući na pitanje iz publike koja se u velikom broju okupila na Trgu pjesnika, Ahmetagić je zaključila da nam nikakva druga znanja ne mogu poslužiti, ako ne čitamo.
“Klasici i velika književnost su ono što se najdirektnije tiče naših života i ako se treba obratiti nekim misijama, čak i istorijskim, najbolje je da se obratimo književnosti.”
Savjest epohe na sceni: Suđenje Marleni pred publikom Grada teatra
U nastavku ovogodišnjeg dramskog programa festivala Grad teatar, sinoć je na sceni između crkava odigrana predstava „Marlene Dietrich – Pet tačaka optužnice / Marlena“, koja kroz originalnu dramaturšku strukturu i upečatljivu glumu donosi priču o jednoj od najfascinantnijih ikona 20. vijeka – glumici, pjevačici, ženi i simbolu slobode.
Predstava rekonstruiše fiktivno suđenje Marleni Ditrih koje vodi savjest epohe, u kom joj se „sudi“ zbog odluka koje je donosila u ključnim istorijskim trenucima, od napuštanja nacističke Njemačke, preko otvorenog protivljenja Hitleru, do kontroverznog statusa u domovini i inostranstvu. Pet tačaka optužnice postaju pet prozora u biografiju žene čiji je život bio jednako scenski koliko i politički. U središtu ove monodrame je unutrašnja drama žene koja je postala simbol, pa potom i meta, a publika je sinoć imala priliku da svjedoči snažnoj glumačkoj transformaciji i spoju introspektivnog teksta, arhivskih referenci i snažnog vizuelnog jezika.
Publika je predstavu ispratila s pažnjom i dugotrajnim aplauzom, prepoznajući u Marleni Ditrih ne samo figuru prošlosti, već univerzalnu dilemu pojedinca pred kolektivnom presudom, dilemu koja je, kako pokazuje ova predstava, i danas zapanjujuće aktuelna.
Ova predstava je autorski projekat Harisa Pašovića u koprodukciji Narodnog pozorišta, Sarajevo i Mittelfest Cividale u saradnji sa BNP Zenica. Pašović je, nakon igranja u Budvi, kazao da je ambijent između crkava uvijek poseban.
“Mi nismo još imali ovakvu predstavu i bilo je jako zanimljivo. Mirjana (Karanović) je već igrala ovdje, a neki glumci su prvi put u ovakvom ambijentu i njima je divno čuti more dok igraju i i bila je ona jedna maca koja se šetkala kroz cijelu predstavu tako da ja volim ovdje da igramo i ovi glumci koji su iz Sarajeva, koji nisu do sada još igrali, su stvarno oduševljeni. Malo je i teško igrati ovdje zato što nije baš jako uslovno, ima tu nekih infrastrukturnih problema iza scene, ali to svi nekako pretrpimo zato što je ugodna atmosfera i zato što je publika tako dobra. Ja čak nisam ni protiv muzike u Budvi, donosila je jednu energiju i išlo se posle predstava nekad na tu muziku i sada moram reći da meni to fali.”
Pored reditelja i autora predstave, Harisa Pašovića, autorski tim čine Lada Maglajlić i Vedad Orahovac, scenografi, Vanja Ciraj Džudža i Irma Saje, kostimografi, Dino Šukalo i Studio “Modra Rijeka”, kompozitor, Branislav Milinković, dizajn svjetla i Dino Hujić, video art. U predstavi igraju: Mirjana Karanović, Mona Muratović, Elmir Krivalić i Enes Salković.
Salković je, nakon igranja, izjavio da je presrećan što na sceni između crkava igra već šesti put.
“Sa oduševljenjem sam krenuo na ovaj put jer sam znao da je ovo zaista jedan poseban ambijent u Starom gradu u Budvi. Znam da je tu publika koja je odgojena, koja cijeni i poštuje teatar i gleda i sluša predstavu. Mislim da je u današnjem svijetu itekako važno da govorimo o ovakvim temama, u vremenu kada je jako bitno stati na pravu stranu istorije, istine, pravde. Naravno, sve to nosi žrtvu i mora biti žrtava i ispaštanja, ali danas kada smo svjedoci svega što se dešava i u okolini, ali i na cijeloj zemaljskoj kugli, izuzetno je bitno govoriti istinu i biti na strani istine po bilo koju cijenu”, kazao je Salković.
Mona Muratović je otkrila da joj je ovo bio drugi put da igra na Gradu teatru te da je prvi put glumila na festivalu prije dvadeset godina.
“Ja sam 2005. godine ovdje imala svoj debi, gore na Citadeli smo igrali “Hamleta” kog je igrao Dragan Mićanović, a reržirao Dušan Jovanović. To je bila jedna predivna predstava i moja prva profesionalna iako je svi pamte po tome što je meni buba upala u kosu. To govorim jer se sjećam koliko je izazovno igrati na otvorenom, kao i večeras, ali je sa druge strane i predivno. Mi, inače, kada igramo ovu predstavu, a igrali smo stvarno svuda po regionu, imamo to veliko platno na kom su sve te projekcije, ali sad je bilo tako predivno i dalo je neku novu notu i neku novu dubinu toj priči. Baš ću pamtiti dugo ovo igranje i mislim da je publika u Budvi lijepo pratila predstavu, mislim da su osjetili tu priču.”
Be the first to comment