Ocjenjujući danas svu složenost zbivanja i odnooa u kojima se razvijala Ljubišina aktivnost kao izabranika Boke u Dalmatinskom saboru, poslanika u bečkom parlamentu, njegov društveni, javni i kulturni rad, njegovo književno djelo, možemo zaključiti da je bio tijesno povezan sa Crnom Gorom, što proističe iz etničkog i istorijskog jedinstva, iz težnji ka zajedništvu naroda Boke i Crne Gore. Time se može tumačiti bezrezervna podrška koju je Crna Gora pružala Ljubiši u trenucima kada mu je bila najpotrebnija. Sa tog stanovišta pisanje crnogoroke štampe o Ljubiši, pored drugih dokumenata, predstavlja autentično svjedočanstvo.
PREGLED ŠTAMPE U LjUBIŠINO DOBA
Tridesetogodišnje Ljubišino političko djelovanje (1848 — 1878) nije moglo u cjelini da se prati kroz crnogorsku štampu jer do 1865. nije ni bilo glasila. Od te godine izlazili su: godišnjak Orlić (1865—1870), Crnogorac, list za politiku i književnost, nedeljno, od 23. januara 1871. do 15. februara 1873. godine, Glas Crnogorca, od 21. aprila 1873. do 1. oktobra 1877, kada privremeno (1878) prestaje izlaziti usljed ratne situacije. Kao prilog Crnogorcu 1871. god. izlazio je i prvi književni list Crnogorka (svega 23 broja).
Crnogorac i Glas Crnogorca bili su poluzvanični organi crnogorske vlade, pod uticajem knjaza Nikole i jedno vrijeme izražavali su ideje Ujedinjene omladine srpske. Zbog antiaustrijskog stava Crnogorac je bio zabranjen u Austriji. Ovi listovi najviše su se čitali u Boki, Dalmaciji, Vojvodini i imali su stalne rubrike svojih dopisnika iz tih krajeva.
POLITIČKA AKTIVNOST
Prvi pomen o Ljubiši u Crnogorcu vezuje se za glasine da se ponovo uvodi domobranstvo u Boki. Tek je prošla godina dana od ustanka, a u više dopisa iz Kotora javlja se o „šaputanju” oko landvera i pripremama za sastanak bokeljskih glavara o tom pitanju.
Crnogorac javlja: „ … Međutim se i to zbori da je tu nedavno i gosp. Stevan Ljubiša putovao po nekim krajevima Boke s dvojicom kraljevskih komesara, kao da razvidi i pobilježi štete zimušnjim poplavicama po Boki učinjene, ali mnogi misle da je pod tom zavjesom sasvim druga namjera prikrivena bila; jer je gosp. Ljubiša na mnogim mjestima riječ o domobranstvu vodio i kazivao kako novi način, na koji bi se imalo domobranstvo zavesti, nebi po Boku bio škodljiv, nego je naprotiv dobar i koristan …” (C, br. 5/71).
Uskoro je uslijedio i demanti ovih vijesti, jer se javlja da je baron Rodić posjetio Boku i da nije bilo riječi o landveru. Uredništvo smatra neophodnim da objavi i posebnu vjest sa Cetinja: „Čuli smo iz pouzdanih izvora da neće biti uvođenja landvera u Boki” (C, br. 8/71).
Odluka petorice dalmatinskih predstavnika u Bečkom parlamentu da glasaju za vladin predlog zakona o takozvanim ,”izborima za nevolju” naišla je na veliko negodovanje. Crnogorac je u osudi prednjačio. Prvo reagovanje predstavlja članak iz Beča Dalmatinci u Bečkom državnom vijeću — nekad i cad (C, br. 8/72). Oštro se zamjera svim poslanicima zbog podrške vladi i ukazuje na posljedice. U narednim brojevima uslijedilo je više dopisa iz Boke u kojima se osuđuje postupak poslanika, šalju protesti i ističu zahtjevi za opoziv. U rubrici Novosti daje se slijedeći komentar: „Dalmatinski zastupnici izazvali su svakojake sumnje o sebi, zbog toga, što su glasali za izborni zakon za nevolju. Najviše se sumnja o Ljubiši, predsjed. Dalmat. sabora. Za njega kažu, da je prodao svoj glas ministarstvu da bi postao veliki konzul u Skadru . ..” (C, br. 9/72).
Ova politička insinuacija upućena Ljubiši imala je odjeka u Boki i još više je uskovitlala javno mnjenje. Da bi se ublažilo reagovanje, već u narednom, desetom broju Crnogorca objavljuje se veliki članak bez potpisa Zastupnici Dalmatinski i Zakon po nevolji, u kojem se, pored osude, zastupnici uzimaju u zaštitu i tumači njihov postupak uslovima za glasanje: da se odmah uvede srpskohrvatski jezik u ove škole i sudore; da se odmah otpočne sa gradnjom dalmatinske željeznice; da se pristupi isušenju Neretvanskog polja i da namjesnik Dalmacije bude narodnjak.
Time nije prekinuta polemika. U narednim brojevima Crnogorac nastavlja sa objavljivanjem dopisa iz Boke. Broj dvanaest donosi uvodnik Dalmatinska stvar u carevinskom vujećy, a urednik Simo Popović (u broju 14) odgovara zadarskom Narodnom listu koji je napao Crnogorca zbog kritičkog pisanja o stavu poslanika. Crnogorac prenosi i pisanje Pakčevca, koji osuđuje poslanike (C, br. 15/72). Ljubiša nije direktno odgovarao Crnogorcu, ali je to učinio Đorđe Vojnović u otvorenom pismu upućenom iz Beča. Objavljujući pismo uredništvo od Vojnovića zahtijeva da iznese svoj stav pred biračima (C, br. 15/72). Kao normalno reagovanje na atmosferu stvorenu oko poslanika uslijedila je i vijest u rubrici Novosti: „Iz Kotora nam javljaju da je tamo bio prošlijeh dana St. Ljubiša, i da je od građanstva hladno primljen” (C, br. 16/72). Braneći se od napada i tumačeći svoje pobude da glasaju za vladin predlog zakona, Ljubiša je u Narodnom listu objavio izjavu, a Danilo je izdao brošuru Izbori za nevolju i dalmatinski zastupnici na Carevinskom vijeću. U vezi sa ovim uredništvo Crnogorca dobilo je više dopisa iz Boke i smatralo je neophodnim da zaključi polemiku. „Mi držimo”, kaže se pored ostalog, „da bi bilo suvišno o postupku dal. poslanika još i sada govoriti, iz ovijeh razloga: prvo, što smo uvidjeli da su izjave i Ljubišina i Danilova sa svijem bezrazložne (razlika je između njih samo ta, što je g. Ljubiša bio u stanju svoje praznoslovlje smjestiti na jednom listiću, a g. Danilu trebalo je za to čitava knjižica); drugo, što imamo uvjerenje, da je narod u Boki i Dalmaciji i poslije njihovih izjava ostao pri svome prvašnjem umjesnom osvjedočenju, da su poslanici njihovi pogriješili …”
Ljubišina dugogodišnja borba protiv italijanštine, za pobjedu srpskohrvatskog jezika i njegovo uvođenje u škole i administraciju kulminirala je u Boki sredinom 1872. godine. I Crnogorac se aktivno uključio u nju, objavljujući dopise iz Boke i svestrano podržavajući stavove bokeljskih opština. U dopisu iz Boke Kotorske saopštava se da je Opštinsko kotorsko vijeće održalo sjednicu i jednoglasno odlučilo da se kao službeni jezik umjesto talijanskog uvede maternji (C, br. 24/72). U istom broju pozdravlja se ideja o održavanju zbora Bokelja, apeluje se na jedinstvo. Sve odluke bokeljskih opština, koje su se pojedinačno izjašnjavale za uvođenje maternjeg jezika, objavljene su u Crnogorcu. Publikovan je i materijal sa narodnog zbora. Pola prve strane i čitavu drugu stranu broja 32, od 19. avgusta 1872, zauzeo je članak o Boki Kotorskoj. Daje se puna podrška Bokeljima i ističe njihovo rodoljublje, a zatim se citiraju napisi austrijske štampe o Boki. Kao primjer neobjektivnog pisanja navodi se list Deutsche Zeitung koji napada Boku i naročito Ljubišu: „ .. . Dok se tako stvari na južnoj granici događaju i još drugačije spremaju, dotle u Dubrovniku (!) sjedi kao pred. zemlj. sabora i zemaljskog odbora njeki Ljubiša, koji je rođen baš u Kotorskom okrugu, koji je otpočeo svoju karijeru kao opštinski pisar u austro-ugarskoj varošici Budvi, poslije u podstrekavanju i burgijanju narodnosnom činio što je više mogao i radi ,zasluga’ nagrađen ordenom austrijskim …”
Izborna aktivnost u Boki i Dalmaciji nije silazila sa stranica Crnogorca. Pomno su praćena politička zbivanja i zauzimani stavovi. U broju 48, od 23. HP 1872, objavljen je Proglas biračima (pismo birača Budve), koji su potpisali pet članova predsjedništva. Redakcija Narodnog lista je prethodno odbila proglas sa obrazloženjem: „Ljubav, sloga narodnjaka nedopušta nam pisanje u Narodnom listu. ..” Reagujući na to Budvani šalju tekst Crnogorcu i dodaju: „ … Ali mi Budvani znademo dobro, da je pravi tomu uzrok ljubav prema g. Ljubiše, dužniku svojti, i ortaku načelnika Račete u poslove općine kao njegov predstavnik — uredništvo bi prevareno”. Vidi se da su u Budvi postojale dvije struje — Račetina, uz Ljubišinu podršku, i druga, sa Đurom Zenovićem na čelu. Polemika oko izbora u Budvi nastavlja se. Glas Crnogorca objavljuje komentar redakcije: „Moramo na ovom mjestu primjetiti, da nama još nije jasna borba oko opštinskijeh izbora u Budvi, jer na jednoj i drugoj strani vidimo iskrenijeh rodoljuba. Izjavljujemo za to da ni jednoj ni drugoj strani nećemo uskratiti mjesta u našem listu da otvoreno, ali bez strasti, kažu načelo oko koga se bore” (GC, br 19/73). U budvanskom izbornom rivalstvu pobijedila je Ljubišina struja. Glasu Crnogorca telegrafski je javljeno da je Ilija Račeta sa ushićenjem izabran za načelnika od strane tri komune: Maina, Pobora i Brajića.
Predizborna kampanja u 1873. godini dala je povoda da se piše o nerazvijenosti Boke, o njenom teškom ekonomskom stanju i da se istaknu zahtjevi za izbor novih poslanika. „Biraćemo ljude ne dvolične, iskrene prave prijatelje naroda”. U dopisu iz Kotora odaje se priznanje Glasu Crnogorca, koji se pokazao „kao vazda tako i sada naročito u stvari općinskih izbora kao bespristrasan branilac narodne pravice” (GC, br. 6/73). Pobjeda karodne stranke i izbor Stefana Ljubiše u Carevinsko vijeće pozdravljeni su sa simpatijama. Navode se rezultati glasanja za Ljubišu: od ukupno 61 birača 46 glasalo je za Ljubišu, a 15 se uzdržalo od glasanja. Od ovih su: iz Grblja 7, s Mula 1, iz Dobrote 2, iz Prčanja 2, iz Stoliva 1, iz Tivta 2. Rezultati izbora popraćeni su komentarom redakcije: „Povjerenje narodno velika je stvar, a u ovom slučaju kad se onako jako osuđivahu bivši zastupnici na carev. vijeću, mora ono za g. Ljubišu osobito važno i drago biti. Može se dakle očekivati da će g. Ljubiša sa svom ozbiljnošću pravoga rodoljuba zastupati interese narodne. Birači njegovi očekuju to, jer imaju pravo na to, i oni će pratiti svaki korak njegov. Zauzimanjem za podmirenje mnogobrojnih potreba siromašne Boke njezin poslanik moći će poklonjeno povjerenje održati, kao što ga u protivnom slučaju može za vazda izgubiti. Narod, koji ga je izabrao, bez sumnje ne želi ovo potonje a očekuje od njega rad živ i koristan” (GC, br. 26’73). Prilikom otvaranja Dalmatinskog sabora Ljubiša je, kao njegov predsjednik, ukazao na zadatke narodnih zastupnika i apelovao da se pomogne narodu kome nerodna godina prijeti glađu (GC, br. 33/73).
Rascjep narodnjaka doveo je do pokretanja lista Zemljak, organa petorice poslanika u Carevinskom vijeću. Ljubiša i Danilo bili su njegovi utemeljivači (Dr K. Milutinović, Politički lik Stefana Mitrova Ljubiše, Boka, 6—7, 28). Obavještavajući čitaoce o izlasku Zemljaka, Glas Crnogorca ukazuje na stalnu borbu između njega i Narodnog lista. Oba prisvajaju sebi pravo da su organ Narodne stranke. „Ima ljudi koji misle da joj ni jedan ni drugi nije pouzdani zastupnik”. Glas Crnogorca je prenosio pojedine priloge iz Zemljaka. Tako, na primjer, saopštava da je potvrđen Zakon o dalmatinskoj željeznici, da je car primio Ljubišu. Iz Zemljaka je preštampan članak Opet o mitropoliji, sa komentarom u kome se spominje Ljubišino pitanje ministru bogoštovlja (GC, br. 11/73).
Karakterističan je i tekst preštampan iz Zemljaka, (GC, br. 35/73) u kome se izlaže Ljubišin i Danilov predlog za obnovu jedinstva Narodne stranke na novim načelima.
Ovaj predlog u istoriografiji nije zabilježen pa ga stoga donosimo, sa izvjesnim skraćenjem.
Ostajući dakle pri starom programu narodne stranke;
Odbijući svako očitovanje, kadro povrijediti plemenska i vjerozakonska čuvstva;
Cijeneć mudro podpomagati sa naslonom Vlade, dok ona ne priječi razvitak narodnog načela i stvarnih koristi zemlje;
Udružujemo se u svrhu:
I. Da u saboru i van sabora djelujemo dogovorno i složno, i u pitanjima sitnijim, radi veće naše koristi;
II. Da u svakom djelu, u saboru i van sabora, pobijemo što je slogu pomutilo ili bi moglo pomutiti, a odgajimo umjerenost u odnošajih među članovima stranke i sa vladom;
III. U naše kolo svađamo drugove, na naš pravac navađamo naša glasila, e da bi se sve svelo u jedno kolo i na jedno glasilo;
IV. Da na dogovore pozovnemo uglednije naše ljude iz zemlje, da se skupa sporazumimo i strojimo vođstvo stranke da središnji odbor bude izabran i u savezu sa kotarskim…
Ovome važnome spisu mi ustupamo prvo mjesto u našem listu, jer ono o čemu se tu radi, to mora da bude za svakoga iskrena rodoljuba najpreča stvar. Mi možemo slobodno reći, da ono za čim teže časni zastupnici, koji su taj opis potpisali, da je ono bilo uzrok i cilj našega postanka, da je ono glavna težnja našeg političkog djelovanja na javnom polju.
Mi sa njima i narodu radujemo, što su tim korakom stupili na stazu, na koju svakoga rodoljuba dužnost poziva.
Za stalno pak držimo, da će oni ostale narodne zastupnike susretiti na toj istoj stazi, i možemo pouzdano tvrditi, da će se narod oveseliti njihovu susretu.
Očigledno je da je ovo bio iskreni pokušaj pomirenja narodnjaka, koji nije prihvaćen. Objavljujući ga Glas Crnogorca dao mu je podršku.
Držanje Ljubišino u bečkom parlamentu različito je ocjenjivano. Izvještaje o stavovima dalmatinskih poslanika u Beču redovno je Glasu Crnogorca slao Todor Stefanović Vilovski, potpisujući se (T. S). U ovim izvještajima teško je optuživao Ljubišu. U dopisu od 10. februara (GC, br. 7/74) izvještava o rezultatima glasanja o pitanju ukinuća „biljegovine” za novine. Predlog koji su podnijeli neki slobodoumni poslanici nije prihvaćen. „Ovim aktom su naši ustavovjerci i ponovo dokazali, da im do prave slobode baš ni najmanje nije stalo, već da im je glavna cilj ugnjetavanje Slovena …”
Protiv predloga glasali su „sve prišipetlje vladine, klub ljevičara, klub ljevog centruma, Ruteni, Poljaci i kotorski srpski zastupnik Ljubiša”.
U rubrici Novosti iz Dalmacije obično se prenosi pisanje Zemljaka i to su pozitivni napisi o Ljubiši. Tako se javlja da je poslanik Ljubiša predložio u Carevinskom vijeću da se u dalmatinskim školama uvedu knjige i ćirilicom štampane; da je na Ljubišino zauzimanje za izgradnju puteva u Boki u parlamentu odobreno 126.000 fjorina (GC, br. 11/74).
Glas Crnogorca prenosi, dalje, iz Zemljaka veliki članak Trošak za građu puteva u Boki i ostaloj Dalmaciji. Citiran je Ljubišin predlog sa obrazloženjem, koji ilustruje njegovu političku vještinu i dar da se koristi parlamentarnim načinom borbe radi dobijanja sredstava za siromašnu Boku. Ljubišin predlog je prihvaćen i to je bila značajna pobjeda, koja je imala veliki odjek u Boki i Dalmaciji (GC, br. 12/74).
Međutim, Narodni list i dalje prednjači u napadima na Ljubišu. Pridružio mu se i Vilovski u dopisu iz Beča (GC, br. 12/74) u kome, između ostalog, javlja da je održan banket opozicije na kome je u ime dalmatinskih narodnjaka govorio Pavlinović na srpskom jeziku. „Ljubiša naravno da nije bio na banketu, jer Ljubiša je — vladin čovjek”, završava Vilovski.
Posjeta austrijskog cara Franja Josipa Boki Kotorskoj 1875. godine imala je velikog odjeka u Glasu Crnogorca. Pisano je o pripremama za carev dolazak i izražavano uvjerenje da će posjeta doprinijeti poboljšanju stanja u Boki. Ukazano je na dobre odnose između Austrije i Crne Gore. Poznata je Ljubišina uloga u organizovanju carevog dolaska i nastojanje da se iz posjete izvuče što više koristi za Boku. Glas Crnogorca je obavijestio čitaoce da je Ljubiša kao predsjednik Zemaljskog sabora u ime cijelog naroda pozdravio cara. U uvodniku Carev put (GC, br. 17) govori se o rezultatima posjete i srdačnosti susreta sa knjazom Nikolom u Kotoru. Rezimirajući rezultate posjete Glas Crnogorca, između ostalog, piše: „Dalmacija je u dvojakoj dobiti carevim dolaskom. Ona postaje glavna provincija austrijska prema moreplovstvu i prema istoku, ali najglavnija dobit njena je u tome što je slovenski element ovom prilikom u svemu trijunfovao nad italijanofilima dalmatinskim. Dalmacija se je dakle definitivno otresla italijanštine i poitalijanjenja, ona je sad stala slovenskim nogama na poprištu” (GC, br. 18/75). Ne mala zasluga u tome je Ljubišina.
U jednom dopisu iz Trsta od 17. juna (GC, br. 24/75) napada se bečko novinarstvo za ispoljenu mržnju prema Slovenima, i kaže da se ono služi lažima i da se iz petnih žila upinje „vladu i državu opreznom učiniti; da se slovenskim kretanjima ugasi, Rodić udalji, Ljubiša uništi, a vjerne ,autonomaše’ u zaštitu uzmu …”
Ustanak u Hercegovini dominira u pisanju Glasa Crnogorca za 1876. godinu. Usljed toga rijetki su članci i dopisi iz Boke i Dalmacije.
Glas Crnogorca je objavio vijest da je Dalmatinski sabor zaključen, pošto zastupnici koji su se izjasnili protiv predsjedništva Ljubišinog „ne htjedoše nikako u sjednice dolaziti” (br. 11/76). U rubrici Priposlano, sa napomenom da za ovo uredništvo ne odgovara, objavljen je duži dopis Iz hercegnovske Kpajune, potpisan sa M. Autor je sigurno Simo Matavulj, koji je u to vrijeme živio u Herceg-Novom. Oštro se napada nekakav dopisnik iz zaliva kotorskog koji se potpisao sa N. i objavio pamflet protiv Ljubiše u Narodnom listu. „Da ih bolje u svoju zamku ulovi, navodi i podmeće kojekakve lisičave patvaranje i osvode, koje više iz lične mržnje i pakostne zavisti prema G. Ljubiši, nego li iz čega drugoga proističu, s namjerom da ga tobož bolje kod svojih zemljaka osvade… Hvala Bogu naš je narod u Boki toliko svjestan, da ne trebuje ničije nauke …” (GC, br. 25/76).
Uoči izbora za predstavnike u Zemaljskom saboru 1876. god. Glas Crnogorca na prvoj strani donosi članak u kojem se daje bezrezervna podrška Ljubiši i apeluje na narod Boke da glasa za njega. Objavljeni tekst izražava stav crnogorske vlade. Zbog njegove važnosti donosimo ga u cjelini:
Dobili smo iz Boke posljednijeh dana više pisama i dopisa o predstojećem izboru za zemaljski sabor i o bokeškom zastupniku g. Stevanu Ljubiši. U svijema se na isti način preporučuje toplo narodu, da i opet izaberu g. Ljubišu za svoga zastupnika, i navode, koje je sve koristi doprigaio Boki njezin dosadašnji zastupnik, a odbija se odnosno okrivljavanje bacano u posljednje vrijeme na njega. Naročito se naglašuje, da Boka nije «i učestvovala u demonstracijama koje su u poslednje vrijeme činjene protiv g. Ljubiše i da je stijem već dokazala, da stoji i danas uz svoga zastupnika.
Mislimo, da gospodu dopisnike i prijatelje naše zadovoljavamo ovim kratkim izvodom pisama njihovijeh. Mislimo i to, da je prepirka u novinama zbog poznatih stvari sa svijem izlišna, kao što je i suvišno istim putem zastupati izbor g. Ljubiše. Narod bokeški dobro poznaje g. Ljubišu, njegovi trudovi i zasluge i koristi donešene Boki, nijesu tek od juče i nijesu takve, da se mogu predvidjeti i zaboraviti, pa stoga i mi držimo sigurno, da će Bokelji i opet jednodušno izabrati g. Ljubišu za svoga zastupnika. Mi želimo da Bokelji tijem izborom ponovo zasvijedoče narodnu svijest i bratsku slogu svoju. Ako ima ljudi koji se protive izboru g. Ljubiše, oni zadovoljavaju tijem strast ovoju, ili čine tako po neobaviještenosti.
Ljubiša i Lazar Tomanović bili su izabrani u Zemaljski sabor. Glas Crnogorca pozdravlja njihov izbor i izražava nadu da će složno raditi za dobro svoga naroda (br. 60/76). Zbog podrške Ljubiši, Narodni list je napao Glas Crnogorca i Crnu Goru, ali se i ovoga puta pokazala ispravna Klaićeva tvrdnja: „ … U Boki će biti izabran onaj koga bude htjela Crna Gora” (Dr K. Milutinović, Politički lik S. M. Ljubiše, Boka, 6—7, 62).
Uredništvo Glasa Crnogorca nije ulazilo u direktnu polemiku sa Narodnim listom, iako je iz Boke dobilo više dopisa u kojima se oštro napada pisanje Narodnog lista. „Bokelji neka vide po našem odgovoru u današnjem listu, koliko se mi žestimo na oko smiješno razmatranje pomamne delije” — kaže se u komentaru (GC, br. 60/76).
Ljubišino isključenje iz Dalmatinskog sabora, nije zabilježeno u štampi, ali je Glas Crnogorca objavio članak u dva nastavka Srpski zastupnici na Dalmatinskom saboru, potpisan sa M. Zadar, na Todorovu subotu 1877. godine (GC, br. 8, 9/77, 19. II). „Zadaća je ovog članka”, — kaže se u uvodu — „da razgleda značaj srpskih zastupnika na dalmatinskom saboru, njihovo djelovanje, njihov pravi zadatak i to, kako se moraju odnositi ostali Srbi na Primorju prema tome, što rade i kako postupaju njihovi zastupnici na saboru”. Pored analize programa svih političkih struja u Dalmaciji, predlaže se formiranje kluba srpskih zastupnika, insistira na zajedničkom programu i pokreće inicijativa da se formira srpski odbor za Dalmaciju. Članak je imao odjeka u Dalmaciji i reakcija je uskoro uslijedila. U dopisu iz Kninske krajine (GC, br. 14/77) oštro se polemiše sa Primorcem, koji i tvrdi da je program pisao Ljubiša: „Izopćen iz narodne stranke nagovjestio je Ljubiša borbu protiv nje pod novim srpskim geslom…”
Ostaje otvoreno pitanje autorstva ovog priloga. Po programskoj orijentaciji i stilu reklo bi se da je Ljubiša autor. Potpis upućuje i na Sima Matavulja, koji se jednom javljao u Glasu Crnogorca iz Herceg-Novog. U Glasu Crnogorca nema ni jednog potpisanog Ljubišinog članka (mnoge nije potpisivao ni u Zemljaku (K. Milutinović, nav. djelo). Ali, po jeziku, problematici i poznavanju materije može se tvrditi da je on autor studioznog i analitičkog priloga Istočna politika u carevinskom vijeću, koji je u devet nastavaka objavljivan u Glasu Crnogorca (br. 59—66/76. i br. 2/77). Razumljivo je da on, kao poslankk bečkog parlamenta, nije mogao potpisati političke članke u crnogorskom listu. Glas Crnogorca je prenio nekoliko njegovih članaka iz Zemljaka.
KNjIŽEVNA DJELATNOST
Na Cetinju je od 1865. do 1870. godine izlazio godišnjak Orlić, u kome je objavljeno više književnih priloga. Uređivao ga je Jovan Sundečić i u njemu objavio nekoliko pjesama i priloga rodoljubivog i slovenofilskog sadržaja. Sarađivao je u Orliću i Mihovil Pavlinović, podstaknut od Štrosmajera (Đoko Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852—1916, 240). Od petnaestak saradnika samo je knjaz Nikola bio iz Crne Gore. Ljubiše nema, mada je u to vrijeme već objavljivao priče. Spomenuo ga je Pavlinović u prilogu Crna Gora (VIII poglavlje Orlića, 1868), kada govori o Šćepanu Malom. Evo tog teksta: „Držao sam se povijedanja Ljubišina o malom Šćepanu; i u njega samo pobrao lijepih pučkih izreka i nagovora na koje pogađa sam vještak, kao što je Stefan Ljubiša”. Bio je to prvi pomen o Ljubiši u crnogorskoj periodici.
Ljubišine proze nema u Crnogorcu 1871—1873; nije ni najavljen kao pisac. Ni prvi crnogorski književni list Crnogorka (1871), koji je uređivao Simo Popović, nije objavljivao Ljubišu i ne sadrži bilješke o njemu.
Začuđuje činjenica da Ljubiša nije sarađivao u navedenim publikacijama, tim prije što je tematika njegovih priča crnogorska i što je on u tom vremenu jedini poznati pisac iz našeg kraja. Saradnici su uglavnom bili izvanjci. Može se pretpostaviti da je Sundečićeva surevnjivost bila jedan od razloga, a i urednik Simo Popović bio je kritičan prema Ljubiši.
Prva i jedina Ljubišina pripovijetka koju je objavio, u sedam nastavaka, Glas Crnogorca (br. 6—12/1874) bila je Pop Andrović novi Obilić, pripovjest paštrovska druge polovine osamnaestoga vijeka. U napomeni urednik kaže: „Mislimo da ćemo dobro zadovoljiti čitaoce naše, što im saopštavamo ovu pripovjetku, koju je donio ,Dubrovnik’. Koliko radi istinitoga događaja, koji se priča iz divnoga i doista Obiliću ravnoga junaka, koji se iznosi, toliko radi krasnoga jezika zaslužuje ova pripovjetka što širi krug čitalaca.
Uz bogati lijepi narodni govor, tu se ogleda i onovremeni život naroda našega i njeki običaji njegovi”. Objavljujući pripovijetku takve sadržine Glas Crnogorca je pružio političku podršku Ljubiši u vrijeme kada je bio izložen napadima i klevetama. Prema podacima koje nam je pružio dr B. Pejović, ova Ljubišina priča nije objavljena u Dubrovniku, tako da se može smatrati da je prvi put štampana u Glasu Crnogorca.
Prvi književni prikaz Ljubišinog stvaralaštva u crnogorskoj štampi dao je Lazar Tomanović u članku Književne bilješke objavljenom u Glasu Crnogorca (br. 25/1874). Kritičar priznaje da Ljubišine pripovijetke zaslužuju mjesto u našoj književnosti i pažnju književnika „koliko s jezika im, toliko sa sadržaja”. Govoreći o jeziku autor zaključuje: „G. Ljubiša navrće na književnost našu struju bogatu originalnog i dosad u knjizi nečuvenog govora paštrovskoga. Paštrović se svaki odlikuje slobodom govora, koju dobiva po narodnijem sudilištima, pri krsnijem imenima, svadbama velikijem, osobito pri sjetama i drugijem sastancima oko njihova četiri manastira, gdje je potrebit raznovrstni razgovor, koji se mora samostalno i izvorno razviti, pošto su Paštrovići udaljeni od svakog doticaja tuđinskog a i ostalog naroda, a plodovne im zemlje ne nagone ih da po svijetu veći dio života provode kao ostali Bokelji. Taj način govora g. Ljubiša i sam rođen i odrastao među Paštrovićima znao je vjerno i marljivo sabrati iz usta narodu, i njime svoje pripovjetke ođesti — u čemu se najveća njegova književna zasluga sastoji”. Kao pozitivno u Ljubišinim pričama ističe rastvaranje riznice lijepih uspomena iz narodne prošlosti, ali konstatuje da istorija ne smije u pripovjedanju biti svrha nego sredstvo, a kod Ljubiše je to skoro obratno. Ukazuje na gomilanje rečenica i nesrazmjere u strukturi priča. Najozbiljnije zamjerke upućuje Ljubiši za korišćenje čitavih prizora iz Njegoševa Šćepana Maloga.
U rubrici Književnost Glas Crnogorca je često donosio sadržaje svezaka pojedinih časopisa. Najčešće Otadžbine. Tu je anotirana i Ljubišina priča Prokleti kam, i to u više navrata (br. 6, 13, 16, 17, 18/75). Bibliografski podaci o Otadžbini za septembar i novembar 1875. godine anotiraju nova Ljubišina djela: Boka i Kanjoš Macedonović.
Srpska Zora u Beču pod uredništvom Vilovskog otpočela je da izlazi sredinom 1875. godine. Njen urednik bio je dopisnik Glasa Crnogorca iz Beča i, kao što smo već naveli, oštro je kritikovao Ljubišu zbog njegovih stavova u bečkom parlamentu.
Poslije ličnog upoznavanja sa Ljubišom promijenio je mišljenje o njemu i otpočeo u Srpskoj Zori da objavljuje Pričanja Vuka Dojčevića. „Obraćamo pažnju našeg čitalačkog svijeta na najnovije dijelo Stevana M. Ljubiše, što ga je ustupio uredništvu .Srpske Zore’. Djelo je ovo poveliko a naslov mu je: ,Pričanja Vuka Dojčevića’, skupio i složio S. M. Lj.” — kaže se u oglasu objavljenom u Glasu Crnogorca (br. 66/76). U 1877. godini Glas Crnogorca je u dvadesetak brojeva ponovio oglase Srpske Zore o Pričanjima Vuka Dojčevića. Sa velikom reklamom najavljeno je i štampanje posebne knjige Pričanja (GC, 8, 9, 10/77). Uredništvo saopštava da su Pričanja potpuno zadovoljila zreliji dio naše publike, jer se radi o književniku koji je duboko pronikao u slojeve naroda i njegov rječnik. Od najpoznatijih književnika-saradnika Srpske Zore prvo se navodi Ljubiša, a zatim Đura Jakšić i drugi.
OSVRT NA PISANjE ŠTAMPE DO DANAŠNjIH DANA
Bibliografija o Ljubiši Živorada P. Jovanovića (Stvaranje, 1/1955, str. 54—62), sa dopunom Radoslava Rotkovića (Stvaranje, 12/1974, str. 1624—1628), nije potpuna. Predstoje bibliografska istraživanja, naročito u vezi sa pripremanjem kritičkog izdanja Ljubišinih djela.
Od 1878. do 1916. godine u crnogorskoj štampi ne može se naći nijedno Ljubišino djelo, a on se pominje svega nekoliko puta. Nijedan crnogorski književni časopis nije objavio Ljubišinu priču, nema ni eseja i prikaza njegovog stvaralaštva Pavlovićeva Crnogorka donijela je bilješku Ljubišin večer, povodom prenosa Ljubišinih kostiju iz Beča u Budvu (Crnogorka, 1885, 4, str. 32). U Glasu Crnogorca notirana je 25-godišnjica Ljubišine smrti bilješkom o pripremama u Budvi.
Kako objasniti nedovoljnu prisutnost Ljubišinog književnog djela u crnogorskoj periodici. Analize pokazuju da je skoro identična situacija sa Njegošem. Čini se da osnovne razloge treba tražiti u dominaciji Nikolinog pjesništva i kulta, koji je odgovarao ondašnjim društveno-ekonomskim i kulturnim prilikama u Crnoj Gori. Nije bilo ni domaćih književnih kritičara.
Crnogorska štampa između dva rata pisala je o Ljubiši, uglavnom Glas Boke. U njemu je objavljeno više priloga o izgradnji i otkrivanju Ljubišinog spomenika u Budvi, o proslavi 110-godišnjice rođenja i dr.
Poslije oslobođenja objavljeno je oko 50 priloga u periodičnim publikacijama. Povodom proslave 150-godišnjice rođenja u Crnoj Gori se pristupa sistematskom proučavanju Ljubišinog djela, ono se naučno valorizuje i dobija značajno mjesto u crnogorskoj i jugoslovenskoj kulturi.
