Na sceni između crkava sinoć je u okviru dramskog programa XXXIX festivala Grad teatar izvedena predstava „Feast (a play in one cooking) – Gozba (drama u jednom kuvanju)” po scenariju i u režiji Olivije Negrijan, u prevodu Jelene Ljumović. Predstava je produkcija Parabola teatra iz Jorka, izvođena na engleskom jeziku uz obezbijeđene titlove na našem jeziku.
Publika je s velikom pažnjom pratila scenska dešavanja u kojima se okupilo šest Šekspirovih junakinja. Na sceni su bile Emilija, Ofelija, Lejdi Magbet, Imodžen, Lejdi En i Izabela, svaka od njih prepoznatljiva po vlastitoj sudbini i ulozi u Šekspirovom opusu.
Kroz proces pripremanja obroka pred publikom došlo je do postepenog otkrivanja njihovih unutrašnjih preispitivanja i međusobnih odnosa. Emilija donosi vino, Ofelija pomaže oko salate, Lejdi Magbet kuva supu, Imodžen vodi računa o roštilju, dok su Lejdi En i Izabela zadužene za desert. Naizgled svakodnevni čin zajedničkog kuvanja prerasta u prostor dijaloga o njihovim pričama, izborima i mogućnostima drugačijeg ishoda. „Gozba“ je oblikovana kao susret u kom se postavlja pitanje da li žene u Šekspirovim djelima mogu promijeniti svoje priče i time otvoriti prostor za drugačiju budućnost, ili su vječno zarobljene u okvirima koje je za njih napisao autor.
Uloge su tumačile: Beatris Ragea (Emilija), Mari Rabe (Lejdi Magbet), Šarlot Koleta (Lejdi En), Hana Lukas (Imodžen), Olivija Negrijan (Ofelija) i Sara Barison (Izabela).
Nakon predstave umjetnički direktor Međunarodnog Šekspirovog festivala u Jorku Filip Par je objasnio da je polazište rada bilo vezano za ideju zajedničkog stvaranja.
„Zajedničke predstave su pozorište koje stvaraju ljudi, za ljude. One obično govore priče jednog određenog mjesta, i mi pitamo zajednicu koje bi priče željeli da ispričamo zajedno s njima. Tako oni postaju izvođači, a mi zajedno pravimo pozorište. Sve je duboko ukorijenjeno u jednom prostoru. Mislim da je i svako dobro pripovijedanje, u krajnjem, iz toga poteklo. Ovdje je Olivija imala ideju da postoji priča o Šekspirovim ženskim likovima koju treba ispričati. I unutar nje postoji mnogo različitih nivoa priče. Kompaniju čine glumci iz cijelog svijeta, što takođe odražava činjenicu da Šekspirova djela pripadaju cijelom svijetu. U ovom slučaju mi smo zajednica Šekspirijanaca okupljena da ispriča priču i da istraži šta je Šekspir zaista mogao misliti o ženama. Jer, kako znamo, većina drama je napisana o muškarcima, ali su ženski likovi zaista vrlo snažni. Način na koji ih Šekspir koristi odražava i način na koji su žene tada tretirane. A to, nažalost ili na sreću, i dalje traje. I dalje postoje elementi diskriminacije u cijelom svijetu, ne samo prema ženama, nego i prema raznim drugim grupama u društvu. Ovo je prilika da se vidi kako je Šekspir pisao kako bi nas naveo da mislimo o sebi. Zato njegova djela i traju – jer ta pitanja nikada ne nestaju. Šekspir na njih nikada ne daje odgovor, jer želi da mi tražimo sopstvene odgovore. A oni se mijenjaju od generacije do generacije, od mjesta do mjesta.“
Rediteljka i glumica Olivija Negrijan pojasnila je ličnu motivaciju i okolnosti nastanka komada.
„Zaista volim Šekspirova djela. Živim u Londonu, i tamo uglavnom, ako želite da igrate u Šekspirovoj predstavi, morate govoriti engleski s tzv. RP akcentom, kraljičinim engleskim. Osjećala sam da nemam dovoljno prilika da igram Šekspirove likove. Čitala sam i gledala dramu ‘Top Girls’ Karol Čerčil, koja ima ideju o ženama iz istorije koje se okupljaju i zajedno večeraju, ali ne kuvaju. Onda sam pomislila šta bi se desilo kad bi se Šekspirovi ženski likovi okupili? Da li bi postale prijateljice? Pokušala sam da zamislim kako bi se ponašale kada bi imale šansu da se sretnu. Tako je nastala ideja, jer sam htjela da imam priliku da igram Šekspira i da okupim svoje prijatelje, koji takođe nijesu Britanci. Jedna od njih jeste – Lejdi En je Engleskinja – ali ostale su iz Rumunije, Švedske, Australije i Italije.“
Na pitanje zašto je odabrala baš Ofeliju, Negrijan je odgovorila:
„Bilo je prilično teško izabrati, ali često se dešava da se Ofelija prikazuje samo kao neko ko je poludio. Ali mislim da ima više od toga. Htjela sam joj dati šansu da se pokaže kao ljudsko biće, da se vidi da je više od priče o slomljenom srcu i ludilu. U samoj drami je nema mnogo, i htjela sam da istražim taj lik. Tako sam na kraju izabrala Ofeliju. Na kraju dana, ovo je priča o Šekspirovim ženama, ali i o ženskim pričama i iskustvima. Muški likovi se ne pominju po imenu, i to može zbuniti publiku, jer ne znate uvijek iz koje je drame neki lik. Ali to je namjerno, jer ovo je njihova priča, a ne muška, kazala je Negrijan i dodala da je budvanska publika jako dobra.
„Dobijamo mnogo od publike. Ne vidimo vas jasno, ali osjećamo energiju. To je posebno, jer je predstava intimna, a onda se u završnici otvara i svi postajemo dio toga, uz malo magije ovdje, pored mora. Posebno mi je značilo što sam kao Ofelija izgovorila Hamleta – ‘against the sea of troubles’ – a more je bilo tu pred nama. To je rijetko iskustvo. Svaka od nas je našla neki detalj koji se uklopio sa prostorom. Ambijent je jedinstven: more, zidine, crkve, zvono koje se oglašava u nasumičnim trenucima. Mislim da je sve to obogatilo predstavu.“
Glumica Beatris Ragea, koja je igrala Emiliju, opisala je svoj odnos prema liku.
„Emilija je vrlo strastvena, barem ova iz „Otela”. Moj lik je zapravo spoj Emilije iz „Otela’ i Emilije iz ‘Zimske priče’, ali je više naglašena ova prva. Za lik iz tog vremena, ona je prilično aktivistkinja, donekle i feministkinja. I to je ono sa čim se mogu poistovjetiti. Taj njen žar da se stvari mijenjaju, to mi je blisko”, istakla je Ragea koja je i prošle godine bila na Gradu teatru.
„Da, bila sam ovdje i prošle godine. Budva je divno mjesto da dođete kao izvođač. Rijetko se ima prilika da igrate u ovakvom gradu, na otvorenom. Posebno je i lijepo biti uz more, uživati na suncu.“
Govoreći o muzičkom motivu u predstavi, ona je dodala.
„Izabrana je pjesma Nine Simon „I Put a Spell on You’. Emilija na neki način i baca čini na likove. Zašto vinil? Zato što je bezvremen, a ova predstava se odvija u sadašnjosti, ali nikada nismo sigurni u kom tačno trenutku. Vinil daje dodatnu mistiku. Nina Simon je vjerovatno pitanje za našeg direktora Filipa, ali meni je ta pjesma sjajna, i veoma volim taj izbor.“
Be the first to comment