Sinoć je na Trgu pjesnika nastavljen književni program 40. festivala Grad teatar predstavljanjem izdanja Izabranih djela Vladimira Vukićevića, objavljenog u saradnji renomirane izdavačke kuće CID i Univerziteta Donja Gorica.
Trotomno izdanje objedinjuje studije „Logika i vrijeme – u fenomenološkoj filozofiji Martina Hajdegera“, „Sofokle i Hajdeger“ i „Sezanova realizacija – slikarstvo i zadatak mišljenja“.
O značaju izdanja, doprinosu savremenoj filozofiji i estetici objavljenih tekstova, kao i naučnoj zaostavštini prof. Vukićevića govorili su akademik Dragan Vukčević, prof. dr Luka Rakojević i prof. dr Vladimir Vujošević.
Mnogobrojnoj publici na Trgu pjesnika prvo se obratila Svetlana Ivanović, glavna urednica festivalskog programa, koja je naglasila da je ovo veče posebno i za JU Grad teatar i za jubilarno, 40. izdanje festivala.
„Kada smo razgovarali o programu ovogodišnjeg festivala i književnom programu, pomenuli smo da ćemo jedno veče posvetiti osvrtu na rad profesora i doktora Vladimira Vukićevića, dugogodišnjeg profesora filozofije na njemačkim i crnogorskim univerzitetima, jedno vrijeme i žitelja Budve, ali i velikog prijatelja festivala Grad teatar. Budući da je prethodne godine jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća Crne Gore udružila snage sa Univerzitetom Donja Gorica u objavljivanju Izabranih djela profesora Vladimira Vukićevića, večeras smo odlučili da pozovemo neke od njegovih najbližih saradnika koji će nas upoznati sa ovim izdanjem i sa aspektima misli profesora Vukićevića u svim oblastima kojima se bavio“, istakla je Ivanović.
Prof. dr Luka Rakojević kazao je da mu je čast i privilegija da govori o Vladimiru Vukićeviću na Trgu pjesnika, u jednom od njegovih gradova.
„Vladimir Vukićević bio je prevelik da bi stao u bilo kakvu definiciju. Bio je mislilac briljantnog uma, mislilac koji se neprestano usavršavao i jedan od ljudi koje sam imao čast i privilegiju da slušam na Univerzitetu Donja Gorica. Moj prvi susret sa Vladimirom Vukićevićem bio je na platou ispred Univerziteta Donja Gorica, kada je trebalo da imamo prvi čas. Prošlo je više od dva sata, svi profesori su poveli svoje studente, a nas je ostalo nekoliko. Nikome nije padalo na pamet ni njemu da priđe nama, ni nama da priđemo njemu. Znali smo ga sa jedne fotografije, koju smo zvali „Belmondo”, na kojoj je sa podignutom kragnom, naočarima za sunce i cigaretom u ustima. U jednom trenutku neko od nas se osmjelio, a on je rekao: „Pa vi ste ti moji”. Mi smo postali njegovi, on je postao naš i ta priča je počela tog dana i nikada nije završena.”
Ono što je još bilo karakteristično za njega, vjerovatno kao i za sve velike profesore, bila je njegova osobenost kada je riječ o nastavi, dodao je Rakojević.
“Predavanja su bila srijedom u podne. Ako biste ih pomjerili na bilo koji drugi dan ili termin, on se ne bi pojavio. Došao bi u srijedu u podne, jer je to bilo njegovo vrijeme. I svi smo to znali, pa čak i kada bi raspored govorio drugačije, dolazili smo srijedom u podne, jer smo znali da će tada biti tamo. Kada govorimo o ispitima, to su bili jedni od najljepših, ali i najtežih trenutaka studija. Znali su da traju i po sat vremena. To su bile situacije u kojima smo se vjerovatno osjećali najinferiornije u životu u odnosu na njegovu erudiciju i ogromno znanje.“
Rakojević je potom izdvojio tri misli iz Vukićevićevog djela koje, kako je rekao, na sažet način otkrivaju njegovu suštinu i reflektuju ono što same studije predstavljaju.
„Prva je Sezanovo slikarstvo i zadatak mišljenja. Druga je da realizacija ovdje znači slikarsko napredovanje u razumijevanju prirode. Treća je da, ukoliko hoćemo da se bavimo umjetničkim djelom, moramo otvoriti pogled za njega, odnosno postaviti pitanje estetike u vezi sa logikom.”
Iako ga nije lično poznavao, prof. dr Vladimir Vujošević kazao je da je knjiga „Sezanova realizacija – slikarstvo i zadatak mišljenja“ za njega bila od izuzetnog značaja.
„Profesor Vukićević bio je filozof svjetskog ranga, a filozofi su se slikarstvom bavili oduvijek. Hegel piše o holandskom i flamanskom slikarstvu, Hajdeger o Van Gogovim cipelama u Izvoru umjetničkog djela, ali je Sezan specifična tema, jer se u izvjesnom smislu razlikuje od drugih slikara u svom odnosu prema filozofiji. Sezanovo djelo kod profesora Vukićevića nije samo ilustracija filozofske teorije Hajdegera ili bilo koga drugog, već je Sezan umjetnik koji u svakom trenutku svog rada i njegove recepcije traži teoriju i objašnjenje.
Kada razmišljamo o Sezanu, čak i kao obični posmatrači, postoji nešto zagonetno u samom susretu sa njegovim djelom, makar i preko reprodukcije, istakao je Vujošević.
“Postoji gotovo religiozan jezik fascinacije kojim ljudi govore o Sezanu. Matis ga naziva bogom slikarstva, drugi prorokom modernosti i ocem moderne umjetnosti. Rilke za vrijeme boravka u Parizu svakoga dana odlazi u salon u kojem su izložene Sezanove mrtve prirode i pejzaži i piše svojoj supruzi gotovo duhovnom napetošću. U tim slikama, kaže, cjelokupna tvorevina okupljena je na netruležan način. Bio sam opčinjen tim slikama, a posebno slikama jabuka. To je neka vrsta mistične aure Sezanovog slikarstva, Sezan jeste inventivan slikar. On je, kaže profesor Vukićević, izumio boju, obnovio prastaru kulturnu instituciju slike i izmijenio renesansnu perspektivu. Ali ni to nije ono najvažnije. Čak i ono što nas tehnički fascinira kod Sezana znak je da postoji nešto što je želio da postigne svojim slikarstvom.“
Akademik Dragan Vukčević zahvalio se Gradu teatru na omažu koji je upriličen povodom jednog od najznačajnijih građana ovog, po mnogo čemu značajnog, mediteranskog grada u Crnoj Gori.
„Drago mi je da se ovo odvija na jednom, hajde da kažemo, kultnom mjestu ne samo Grada teatra, na Trgu pjesnika. Jer mi živimo u vremenu kada je ulica pojela trg. Trg kao mjesto susreta preuzela je ulica kao mjesto prolaska. Dozvolite mi da iznesem tri činjenice, mogu slobodno reći, o svom prijatelju profesoru Vladimiru Vukićeviću. Prva činjenica je da, kada se sretnete sa takvim ljudima, onda vam postane jasno da se pojedinci dijele u nekoliko oblika. Jedan je individua, drugo je ličnost, a treće je pojava. Postoji još jedan četvrti oblik, ali večeras ćemo ga ostaviti po strani. Individua je ona osoba koja pripada onim pojedincima koji su, u stvari, ljudi mase. To su ljudi kod kojih je „mi” uvijek dominantno u odnosu na „ja” i to su oni ljudi koji ne nose kriterijum svog ponašanja u sebi. Ličnosti su oni pojedinci koji su izgradili svoj stav, svoju odgovornost i svoju slobodu. A šta bi bili pojedinci pojave? To su oni ljudi sa određenom misijom u jednom vremenu i njihov život nije ništa drugo nego služba ideji koju nose”, kazao je Vukčević te nastavio da među pozivima u društvu postoje oni koji imaju posebnu težinu i odgovornost.
„U osnovi, među pozivima u društvu postoje tri koja su viša od ostalih. To je poziv vjerovanja, poziv pjevanja i poziv mišljenja. Onaj prvi nosi vjeru u jednom društvu i jednom vremenu, drugi nosi umjetnik, a treći nose mislioci, koje možda nekad neopravdano nazivamo filozofima. Treća činjenica koja mi se čini važnom za razumijevanje Vladimira Vukićevića jeste da nas u životu određuju dvije činjenice. To su roditelji i učitelji. Ako se vratimo na ove tri činjenice i primijenimo ih sada na profesora Vukićevića koji nas je večeras okupio, onda on sigurno spada u one ljude pojave. Sa jednom idejom koja je bila ideja svih najznačajnijih ljudi u svim vremenima – da nešto više unesu u jednu sredinu.“
Akademik Vukčević naglasio je da je za razumijevanje Vladimira Vukićevića posebno važna činjenica njegove pripadnosti zajednici iz koje je potekao.
„To je u Crnoj Gori od uvijek bilo važno ili možda najvažnije. On je bio nečiji. To što je bio nečiji njega je obavezivalo i on je sa jednom dubokom samosviješću tu činjenicu u sebi nosio. Ali pazite, biti nečiji je veoma značajno, pogotovo u sredinama kao što je Crna Gora. Ali biti neko je više od toga da ste nečiji. To znači da ste vi ostvarili nešto što je bilo u vama i čime ste produžili put jedne porodice. Kada te tri činjenice sastavimo i od njih napravimo jedan mozaik, onda ćemo vidjeti da je ovo društvo i ova država u Vladimiru Vukićeviću imala pojavu mislioca koji je svojim mišljenjem dosegao evropski nivo misli svog doba. Mislim da treba sjećanjem čuvati njegovo ime, a čitanjem čuvati njegovo djelo”, zaključio je Vukčević.
Be the first to comment