Na sceni Između crkava sinoć je izvedena predstava „Gidionov čvor“, po tekstu američke dramske spisateljice Džone Adams, a u režiji Ivana Vanje Alača. Time je nastavljen dramski program XL festivala Grad teatar. Predstava je produkcija Crnogorskog narodnog pozorišta.
Dramski komad, koji otvara izuzetno osjetljive i bolne teme poput vršnjačkog nasilja, odgoja, odgovornosti pojedinca i tragičnih posljedica narušenih komunikacijskih mostova, izazvao je snažan emotivni odjek kod budvanske publike. Smještanje gledalaca na samu scenu omogućilo je neposredan, gotovo intimistički kontakt sa glumicama i samom radnjom. Atmosfera otvorene scene Između crkava pružila je posebnu dimenziju ovoj kompleksnoj drami, čineći je otvorenim forumom o pitanjima koja se prečesto stavljaju u drugi plan, a tiču se prevencije tragedija u odrastanju mladih i širenja svijesti o podršci unutar zajednice.
Govoreći o samom procesu nastanka predstave i njenom prihvatanju kod publike, glumica Dubravka Drakić istakla je da su im najdragocjenija iskustva stigla od najmlađih gledalaca:
„Imali smo srećom neke probe pred samu premijeru koje su bile vrlo produktivne za nas zato što su nam prva publika zapravo bili srednjoškolci. Da bismo i sami bili načisto da ih tema nasilja dira i pomjera na potpuno drugi način u odnosu na radionice i teoretisanje, kad to vide ispred sebe na sceni i vide konsekvence vršnjačkog nasilja, reagovali su drugačije. Istovremeno su se otvarali i dijelili svoja iskustva sa nama. Izuzetno je dragocjeno što na umjetnički način obrađujemo ovu priču, jer inače prećutkujemo i trpamo pod tepih sve ono što ne mislimo da bi bilo dobro da se neko ne etiketira, a rana mladost i adolescencija nas obilježavaju za cijeli život i posljedice svega toga svi nosimo.“
Osvrnuvši se na rad sa glumačkom i autorskom ekipom, Drakić je naglasila da su kroz predstavu uspjeli da potvrde i lične stavove.
„Presrećna sam što sam imala partnerku kakva je Kristina Obradović, reditelja Ivana Vanju Alača i Nelu Otašević kao producenta. Učinili su sve da ono što smo iznutra osjećale kao članovi društva, roditelji i majke, potvrdimo kroz nešto što nam je lično i u širem kontekstu važno“, kazala je Drakić te se posebno osvrnula i na rediteljski postupak i simboliku uvođenja SOS linije na samom kraju komada:
„Prosto je Vanjin rediteljski postupak da predstavu zaokruži mogućnošću da neko ko se prepozna ima tu informaciju na kraju. Ako ne neko lično, makar prijatelj, poznanik, rođak ili nastavnik koji će znati da to postoji u našem društvu. Vanja je insistirao da se tako završi predstava kako bi ostao optimistički kraj, da postoji mogućnost da ne dođe do fatalnog ishoda, već da se stvari preveniraju i problemi rješavaju“, objasnila je ona i dodala da ovaj tekst nosi univerzalnu poruku koja prevazilazi granice.
„Čini mi se da nema države na svijetu koja nema svoj „Gidionov čvor”. Za nas je ovo bio prvi put da igramo van male scene nacionalnog teatra i nije nam bilo svejedno na otvorenoj sceni Između crkava, ali vrijeme je bilo na našoj strani da ovako delikatnu predstavu odigramo. Uvijek je publika s obje strane jer postoji potreba da se gledamo u oči i vidimo koliko smo zapravo povezani. Ne može ni nama biti dobro ako ljudima oko nas nije dobro“, zaključila je Drakić.
Glumica Kristina Obradović potvrdila je da reakcije publike često nadmašuju njihova početna očekivanja, istakavši da emocije na sceni rijetko koga ostave ravnodušnim.
„Vrlo često se dešavaju komentari da je predstava potresnija nego što je publika mislila da će biti. Čak i oni koji su dovoljno upućeni ostanu najčešće zatečeni tom količinom emocija koja se desi i na sceni i u njima samima, ako mi dobro radimo ono što treba da radimo“, kazala je Obradović.
Opisujući proces rada na likovima i građenju potrebne glumačke distance, Obradović je naglasila koliko je zadatak bio emotivno zahtjevan:
„Bilo je ovo jedno veliko klupko. U samom početku morale smo se najprije Dubravka i ja očistiti privatno od mnogo ličnog saosjećanja i sa majkom i sa nastavnicom i sa djetetom, jer smo morale napraviti zdravu distancu kako bismo ih mogle sagledati. Obje smo majke i u pedagogiji smo. Bilo je neophodno da se dovoljno isplačemo na početku, razumijemo jedna drugu i shvatimo da odgovora nema, ko je kriv i gdje je bio začetak“, otkrila je glumica.
Govoreći o samoj suštini komada, Obradović je dodala da predstava poziva na preispitivanje lične odgovornosti svakog pojedinca u društvu.
„Bila bih srećna ako bi svako nakon ove predstave ostao da razmišlja o tome koji je njegov udio krivice u sopstvenim Gidionovim čvorovima, naročito prema djeci i mladima. Ovo je predstava koju treba da pogleda svaki nastavnik, maturant, srednjoškolac, ali i roditelj, da bi označila početak nekih dobrih promjena. Najlakše je reći da je sistem zakazao, ali postoji mogućnost da budemo ta mala promjena koju želimo vidjeti i da krenemo od sebe“, istakla je ona.
Na kraju, Obradović je uobličila ključnu poruku koju drama šalje i podijelila utisak jedne gledateljke koji najbolje opisuje smisao predstave:
„Radnja okuplja dvije žene – majku i nastavnicu dječaka koji je sa 12 godina izvršio suicid. U pokušaju da se utvrdi krivica, dođe se do toga da je svima lakše da breme odgovornosti sklonimo s leđa. Često vizualizujem kako se naše riječi i emocije sudare na sredini učionice i da nema stvarne razmjene. Jedna djevojka nam je nakon gledanja rekla: „Samo je važno kada ti je teško da postoji ona jedna osoba koja može da te sasluša bez osuđivanja.” Kada bismo uspjeli da pronađemo tu jednu osobu ili da mi budemo ti koji će saslušati raznorazne Gidione bez želje da odmah opravdamo sebe sa „nije moja nadležnost”, uradili bismo mnogo“, poručila je Obradović.
Prevod i adaptaciju potpisuju Mila Jakšić–Šajtinac i Uglješa Šajtinac, dramaturgiju Stefan Bošković, scenografiju Ivanka Vana Prelević, a kostimografiju Gordana Bulatović. Izbor muzike uradio je reditelj Ivan Vanja Alač, dok u predstavi igraju Dubravka Drakić, Kristina Obradović i Petar Jovović (glas).
Be the first to comment