15.08.2026.
Književni program XL festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na Trgu pjesnika gostovanjem Enesa Halilovića, ovogodišnjeg dobitnika renomirane nagrade „Beogradski pobednik“. Moderatorka večeri bila je Vesna Trijić, autorka i književna kritičarka.
Uvodni dio razgovora Trijić je posvetila Halilovićevom mjestu u savremenoj književnosti, istakavši da on uživa veliki ugled kod čitalaca bez obzira na nivo njihove stručnosti ili idejno-političke razlike, nakon čega je otvorila razgovor pitanjem o tome kako je samom autoru iz sopstvene perspektive izgledao taj put afirmacije. Halilović je, zahvalivši se na gostoprimstvu i pozivu, evocirao stih sa osme ploče o Gilgamešu i Sofoklovu dramsku estetiku, objašnjavajući prirodu svog književnog puta.
„Na osmoj ploči Gilgameša postoji jedan stih: „Prešao si put koji se teško prelazi“. Otprilike svaki čovjek koji nešto živi može to da kaže, ali u suštini, ono što sudbina hoće, to je njoj lako. Kada pogledam svoju karijeru, uslovno rečeno, mogu da kažem da se sve odvijalo lako. Ali naravno bilo je rada, sanjao sam, htio sam da budem pisac, htio sam da budem umjetnik, da govorim. Čini me srećnim kad pišem knjige, čini me srećnim kad čitam knjige i volio bih do posljednjeg dana svog života da to radim. Još kao dijete jednostavno bio sam omađijan pričama. Sjećam se, zakasnio bih u školu čitajući neku indijsku bajku kod učiteljice Dragice Ivanović… Ako krenem da je čitam, zaboravim da je vrijeme za školu, i zakasnim na čas. Umjetnost mi je dala kao neki novi život.“
U nastavku razgovora, Trijić se osvrnula na odnos kritičara i pisca, postavivši pitanje o prirodi književne recepcije i tome da li su na njegov umjetnički razvoj više uticale pohvale ili pokude. Halilović je naglasio da su rani dodiri sa usmenim kazivanjem i čitanjem postavili temelje njegovog stvaralaštva.
„Nisam dobio mnogo tih pokuda, a pohvala jesam. Ali mislim da je djetinjstvo na neki način uslovilo moj umjetnički put, jer ja sam bio sa literaturom čak prije nego što sam znao da čitam. Na primjer, majka mi je čitala bajke još kada sam imao četiri ili pet godina… Onda sam imao jednu tetku tamo na selu, odakle je moj otac, koja nam je pričala neke tako drevne priče koje potiču ko zna odakle, možda još iz Mesopotamije. To su bile neke usmenosti, ali mudrosti, koje su nas pozivale da praktikujemo neka moralna načela… Kasnije u srednjoj školi počeo sam da intenzivno čitam i nikada više nisam čitao nego tada. Za mene je bio promašen dan ako ne pročitam jednu ili dvije knjige dnevno i osjećao sam jednu ogromnu slobodu kada čitam poeziju, na primjer francuske nadrealiste koji su za mene bili veliko otkriće. Dodir umjetnosti je velika sloboda bila za mene uvijek i samo tu sam u suštini bio potpuno slobodan.“
Govoreći o samom pojmu afirmacije, Halilović je istakao da sebe ne doživljava na taj način u svakodnevnom radu, ali da ga raduje odjek njegovih djela širom svijeta, od Francuske i Rusije do tekućih prevoda u Kini, dodavši ipak da mu stvarni smisao donosi neposredna veza sa čitaocima.
Trijić je potom govorila o specifičnoj poziciji Halilovića u savremenoj srpskoj književnosti. Istakla je da je danas čest trend da autorov javni imidž postane bitniji od samog djela, dok Halilović ostaje poetički samosvojan i dosljedan, ispoljavajući sposobnost da širokoj publici govori savremenim jezikom bez ikakvih kompromisa po pitanju elitističkih, artističkih zahtjeva, intonacije i složenosti. Na njeno pitanje šta je u takvom odnosu snaga dužnost pisca, Halilović je ukazao na potrebu za stalnim traganjem za novim formama.
„Kao što je Mikelanđelo tražio modela za Isusa pa poslije pet godina istog čovjeka našao kao modela za Judu, jer se promijenio. Tako i pisac može da priđe opštim problemima sa različitog stanovišta i opet da ostane prepoznatljiv. Zamislite kad bi cjelokupno udvaranje ljudskog roda uvijek bilo istim riječima? Potrebne su nove strategije, novi prilazak. Neke riječi se jednostavno potroše. Moje knjige jesu takve da sam se trudio da ne pišem cijelog života jednu te istu knjigu. Poezija je pokazala veliku žilavost, preživjela je sva iskušenja i preživjeće i ovo vrijeme, i Instagram i TikTok. Sve će podrediti sebi kao puzavica i preživjeće. Poezija može da obnovi prozu, film, pozorište… Moramo biti svježi. Jer algoritmi, sadašnjost, informacije i Instagram toliko utiču na našu pažnju da se mi ljudi mijenjamo.“
Osvrćući se na njegovu žanrovsku polivalentnost, Trijić je podsjetila na Halilovićev dramski rad, komade „In vivo“ (2004/2009), „Kemet“ (2022) te dramsku poemu „Zemlja“, izvedenu u Kragujevcu, upitavši ga da li o sebi kao pjesniku, pripovjedaču i dramskom piscu razmišlja izjedna.
„Različite teme traže različite forme. Voda, kad je domaćica izlije u čašu, sud, šerpu ili vazu, poprimi oblik onoga u šta je sipamo. Tako je to i sa dramom, esejem, pjesmom, pričom, pripovijetkom. Mislim da ipak nisu sve teme za sve rodove. Ja, na primjer, imam tri knjige kratkih priča, ali više ne želim da pišem kratku priču jer mi se čini da ne mogu bolje da napišem od onoga što sam napisao… Kad završim sa jednom knjigom, ne bih želio da se vraćam da pravim scenario od nje. Jednostavno želim da radim nešto novo. Čovjek se zaljubi u neku temu, uradi to, ohladi se i ide dalje.“
Govoreći o književnim uticajima i uzorima, Halilović je naglasio da pisac mora da primi uticaje da bi ih odbacio i izgradio autentičan izraz.
„Desi se da pisac oponaša pisca, ali to je kao virus, preležite mnogo vrsta gripa i postanete imuni. Umjetnik treba da oponaša, ali i da odbacuje. Književni ukus je dobar kad se odbaci, a štetan kad se primi. Imao sam naravno uzore, ali ja više komuniciram sa njima, dam im mali omaž kroz rečenicu ili obrt. Zaista je mnogo pisaca kojima se vraćam, od Sofokla, Dostojevskog, Tomasa Mana, Crnjanskog i Mirka Kovača, do brojnih pjesnika.“
Odgovarajući na pitanje o prodiranju narodnog kazivanja i drevnih jezičkih struktura u savremeni tekst, Halilović je zaključio da ne postoji izolovana nacionalna književnost, već jedinstvo svjetske baštine.
„Ako izgovaram ovu rečenicu, u njoj postoji trag sintakse iz drevnog sumerskog jezika, jer su i oni zakone počinjali sa „ako”. Svaki jezik je povezan. Ne postoji nacionalna književnost, postoji samo velika svjetska književnost u velikoj svjetskoj porodici naroda. Priče se pretaču i one zapravo tako putuju kroz vrijeme“, kazao je Halilović.
U nastavku večeri, Halilović se osvrnuo na preoblikovanje narodnih motiva kroz književnu istoriju, istakavši da su i sama Sofoklova ili Homerova djela proistekla iz usmenog predanja i imala svoje specifične kontekste.
„Ovo što je Sofokle ispričao o Edipu bila je narodna priča, pa je zapisao, pa su se izvodile predstave i snimali filmovi, a i mi danas možemo pisati poeziju na osnovu toga. Kada Homer pjeva o Penelopi koja vjerno čeka muža ratnika, to je politički stav. U grčkim narodnim pričama pričalo se da je muž nju zatekao sa ljubavnicima, jer on nije imao mobilni telefon da javi da je živ nego su prošle godine i mislila je da je mrtav. Homer je, pjevajući o ženi koja čeka ratnika, zapravo imao politički stav. To je prvi primjer i političke upotrebe i zloupotrebe književnosti: ti idi da ratuješ, nemoj da razmišljaš šta se dešava sa tvojom ženom. Sve se priče ponavljaju u obrascima narodne književnosti raznih naroda i mi ih samo zapisujemo. Književnost je počela kao usmena, pa je zapisana, i nije ništa sporno da od zapisanog ponovo postane usmena. Kod Grka je pozorište 800 godina starije od prve Olimpijade. Pogledajte u istoriji pozorišta koliko je zapravo veliki trag kulture i koliko je ona starija od sporta, to jest od zabave.”
Prešavši na jedno od ključnih pitanja svake poetike, odnos književnosti, stvarnosti i istine, Trijić je primijetila kako Halilović to pitanje u poeziji prelama kao odnos istorije i mita, a u prozi kao odnos iskustva i izmišljotine. Podsjetila je na citat Miloša Crnjanskog kojim započinje roman „Ljudi bez grobova“, da je sve što se pojavi u književnosti fikcija, kao i na mudračku dilemu iz romana „Bekos“ o smislu podražavanja stvarnosti danas, kada se na zidovima Platonove pećine nalaze isječci iz novina. Upitala ga je kako vidi odnos savremene književnosti prema stvarnosti i medijskoj obradi te stvarnosti.
Halilović je skrenuo pažnju na to da živimo u vremenu velikih obmana i medijske manipulacije u kojoj se ključne istine često potiskuju ili sakrivaju, dok umjetnost ostaje neraskidivo vezana za istinu.
„Ovo je vrijeme velikih obmana i medijska manipulacija je stvarno ogromna. Ranije je neki ludi astečki kralj krajem 15. vijeka ubio 80.000 ljudi na Festivalu zeca jer je vjerovao da je zec Bog, a u Evropi se 20 godina nije znalo za taj događaj. A danas je moguće napraviti potpunu fikciju na televiziji i da mi budemo obmanuti. Mediji mogu biti najveća prevara današnjeg čovječanstva jer se najvažnije istine nama bukvalno sakrivaju. Međutim, umjetnost je uvijek pored istine i blizu nje. Čak i kada griješi, ona je blizu istine.”
Objašnjavajući kako se drevne mitološke matrice neprestano obnavljaju u savremenom životu i njegovom sopstvenom stvaralaštvu, Halilović je naglasio univerzalnu zakonomjernost stradanja i prepoznavanja mita.
„Mit se ponavlja u svakom narodu i u cijelom svijetu ako znaš da ga prepoznaš. Čuveni Jason koji je išao po zlatno runo poginuo je ispred broda Argo na kom se proslavio. Svaki čovjek strada od onoga čemu najviše daje sebe. Kao što je Armstrong dobio rak usne od trube koja ga je proslavila, ili kao što ljekar izliječi mnoge pa strada od bolesti pacijenta… Moja prva knjiga „Ep o vodi” jeste mitologija argonauta na kontra način, ljudi koji su otišli u besmisao. Moj roman „Ako dugo gledaš u ponor” je ženski Edip, majka koja je rodila nesrećnu djevojku oteklih stopala. „Ljudi bez grobova” je razgovor sa Sofoklom o oceubistvu, a knjiga „Bekos” je priča o djeci koja moraju da progovore istinu. Niko od nas nije dovoljno hrabar da kaže cijelu istinu o sebi, šta želi, šta ga boli, čega se najviše stidi. Ali umjetnost se rađa u tim najskrivenijim kutovima naših duša, ako smo dovoljno hrabri da kažemo nešto o sebi“, zaključio je Halilović.
Be the first to comment