Sinoć je na tvrđavi Mogren nastavljen muzički program Grada teatra izvođenjem kamerne opere za tri ženska glasa, kamerni ansambl i elektroniku „Ostrvo“ kompozitorke i rediteljke Irene Popović. Opera je nastala u produkciji KotorArta, Gradskog pozorišta Podgorica, Muzičkog centra Crne Gore i Fondacije ME&US. Djelo je svoju premijeru imalo 19. jula ove godine na festivalu KotorArt, a odmah potom, u okviru saradnje festivala Grad teatar i KotorArt Međunarodnog festivala, gostovalo na tvrđavi Mogren u okviru jubilarnog XL festivala Grad teatar.
Kamerna opera „Ostrvo“ inspirisana je legendom o Jacinti Kunić iz Perasta, koja je, čekajući muža da se vrati s plovidbe, dvadeset pet godina vezla goblen koristeći, pored damasta i bisera, i vlasi svoje kose. Ova priča o istrajnosti, ljubavi i čekanju pretočena je u savremeni muzičko-scenski izraz u kojem se prepliću operski glas, glumačka naracija, dječji glas, kamerni ansambl i elektronika. Libreto Jelene Novak gradi slojevitu dramaturgiju u kojoj se smjenjuju prošlost i sadašnjost, san i java, dok se kroz poetske slike otvara prostor za promišljanje vremena, sjećanja i ženske postojanosti.
Režijski i muzički koncept Irene Popović oslanja se na minimalistički scenski izraz u kojem su glas, zvuk i tišina ravnopravni nosioci značenja. Kamerni ansambl ne ostaje samo u ulozi izvođača muzike, već pojedine dionice izgovara i šapuće, stvarajući višeslojni zvučni prostor koji dodatno osnažuje unutrašnji svijet glavne junakinje. Takav pristup udaljava operu od tradicionalne forme i pretvara je u meditativno, emotivno iskustvo u kojem čekanje postaje centralni motiv, a Jacintina lična priča prerasta u univerzalnu priču o ljubavi, odanosti i prolaznosti vremena.
Publika na tvrđavi Mogren predstavu je pratila u potpunoj tišini, prepuštajući se sugestivnoj atmosferi koju su zajednički oblikovali muzika, scenski pokret, video-projekcije i pažljivo nijansirane interpretacije izvođača. Nakon završetka opere, umjetnici su nagrađeni dugotrajnim aplauzom, čime je potvrđen snažan utisak koji je ovo savremeno opersko ostvarenje ostavilo na budvansku publiku.
Sopranistkinja Olivera Tičević je nakon igranja izjavila da je izvođenje na otvorenom jedno potpuno novo iskustvo.
„Mi smo prvo otvorenu generalnu probu imali u Podgorici, u Muzičkom centru, gdje smo radili u, hajde da kažemo, fantastičnim uslovima, gdje imate sve mogućnosti za scenu, svjetla, sve što je neophodno da jedna dramska predstava, kakva je ova, operska i dramska, zaživi. Ali onda to samo igranje u ambijentu, Crkva Svetog Duha, koja nam je dala fantastičnu akustiku, gdje nismo morali da brinemo o vjetru, o nekim stvarima koje su mogle malo odvući pažnju publici. Večeras ovdje na Mogrenu, ja se nadam da smo mi držali pažnju, da je naša priča bila ispričana i došla do publike, o čemu govori i ovacija koju smo večeras doživjeli. Posebno zadovoljstvo je uvijek pjevati na našim tvrđavama, koje otkrivaju posebne ljepote, koje otkrivaju naše more. To je najljepša scenografija i smatram da ne postoji ništa ljepše od prirodnog ambijenta koji naša zemlja ima.“
Dječji glas opere, Sofija Ivanović, rekla je da je rad na predstavi bio slojevit proces.
„Ali za mene takođe jako značajan iz razloga što sam zaista od svakog u ekipi, koja je uvijek bila maksimalno korektna i profesionalna i koja je bila spremna da izađe u susret, mogla puno da naučim. Što po pitanju vokalne interpretacije, što po pitanju glume, stila, ponašanja, zaista je moglo puno toga da se iskoristi, vidi i razumije. Priča o Jacinti Kunić jeste zaista priča koja itekako njeguje našu tradiciju, ali sve to je zapravo motiv čekanja, koji je takođe doveden na jedan mnogo širi, univerzalan nivo, zato što svi mi na neki način nešto čekamo. Prema tome, moja uloga kao djeteta bila je izazovna u smislu da se sa njom treba saživjeti, da prosto ne igrate samog sebe, što je u ovakvim situacijama uvijek izazov. Naročito je trebalo znati da je to dijete koje je apsolutno svjesno težine života i njegovih okolnosti, ali je njegov jedini izlaz iz te turobne situacije da se smije, igra, raduje i da na taj način koliko-toliko sebi uspije da prokrči put.“
Irena Popović, rediteljka i kompozitorka ovog djela, kazala je da joj je zanimljivo da prati kako se ovo djelo reflektuje u različitim okruženjima.
„Ono u što sam sigurna i što mi je užasno drago jeste da ovo dopire do gledalaca i da je izvedbom ove tri naše divne solistkinje uspjela da se ispriča priča o jednoj prisutnosti, trajanju u vremenu, o jednoj ženi koja jako komunicira sa ženom danas, koja je istrajna, snažna. Ono što je meni jako važno jeste da je ta priča koja vjekovima kruži ovim podnebljem dobila jedno izdanje za koje mislim da je važno da se desi baš u današnjem vremenu. Vrijednosti su potpuno poremećene, trajanja gotovo da nema, živimo brzo, uz prečice, tako da smo pokušali da ispričamo priču o trajanju i prisutnosti. Nama je vrijeme ovdje glavni protagonist, tako da mislim da je važno da znamo da ovo djelo može zapravo bilo gdje da se izvede i da će komunicirati i da će svako naći tu svoju nit, Jacintinu, sa kojom može da se poveže. Naša ekipa želi dug život predstavi i uspjeh, kao što je već tako počelo.“
Popović potpisuje muziku i režiju, libreto Jelena Novak, kostimografiju Lina Leković, dok je video-rad povjeren Emilu Petrovu.
U izvođenju učestvuju: Olivera Tičević, sopran, Dubravka Drakić, glumica, Sofija Ivanović, dječji glas, uz Ansambl Boka koji čine: Tamara Jovanović, flauta, Nenad Jovanović, violina, Željko Ivović, violončelo, Marina Mikić, klavir, Srđan Palačković, perkusije i Irena Popović, elektronika.
Be the first to comment