Književni program XXXIX festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na Trgu pjesnika gostovanjem Radomira D. Mitrića, koji je publici predstavio svoju zbirku poezije “Kino Mediteran“. Knjiga tematizuje suptilnost sudbine pjesničkog bića, snagu lirskog izraza i mogućnosti jezika u dosezanju suštine svijeta i istine o čovjeku. Moderator večeri bila je dr Jana Aleksić, književnica i viša naučna saradnica Instituta za književnosti i umetnosti u Beogradu.
U uvodnom obraćanju, dr Aleksić je podsjetila na višedecenijsku tradiciju festivala i značaj predstavljanja autora poput Mitrića.
“Radujući se što jednim lijepim pjesničkim povodom, a kako drugdje nego na Trgu poezije, u okviru manifestacije Grad teatar, manifestacije koja ima veoma dugu, višedecenijsku tradiciju, možemo da progovorimo i da predstavimo lik i stvaralaštvo jednog od naših prominentnijih, istaknutijih pjesnika, sada već da kažem i srednje generacije, Radomira Dmitrića. Iskoristila bih priliku u ovom pozdravu da zahvalim organizatorima na pozivu i na ovoj prilici da malo dublje i malo šire zahvatimo jedan poetički prostor koji obiluje različitim i kulturnim i duhovnim i civilizacijskim referencama i svakako koji je u doticaju sa i ovim prostorom na kojem se trenutno nalazimo.“
Mitrić je izrazio zadovoljstvo što učestvuje na festivalu koji smatra jednom od najvećih manifestacija u regionu.
“Kada cijela Budva zapravo postaje jedan otvoreni teatar i identitet jednog mjesta se gradi, ne samo kroz kulturu već i kroz turizam, ali zapravo najbitnije od svega toga što su zapravo ljudi najvažniji u jednom gradu. Ja sam ’96. boravio u Budvi i tada sam možda u nekim naznakama i odlučio da ću da postanem pjesnik. Budva je uvijek bila za mene jedno važno mjesto kom sam se vraćao uvijek. Nisam dugo dolazio, ali naravno pratio sam šta se dešava na festivalu, prije sam bio u publici. Vrijedno je kod ovog festivala što je to multidisciplinarno – to nije samo teatar, nego to je i književnost, to je i slikarstvo, to su izložbe, to su koncerti. Najveće bogatstvo ovog festivala je u toj multidisciplinarnosti.“
Govoreći o sopstvenom mediteranskom identitetu, Mitrić je istakao:
“Moji su preci iz Crne Gore, iz Pive, ali ja sam odrastao u Bosni, u Dalmaciji, a povremeno sam dolazio i u Boku i u Budvu i ne samo u Budvu nego u mnoga mjesta. Dosta je morskog u meni, zapravo sam tražio more i na kopnu, tamo gdje je nekad bilo Panonsko more. Po tome sam napisao i roman. Ja sebe smatram kontinentalnim Mediterancem, kako to Bela Hamvaš, jedan od mojih omiljenih mislilaca, tvrdi. Ja sam zapravo Mediteranac koji živi na kopnu i sa sjetom se sjeća mora i piše o njemu. Mnoge umjetnosti utiču na to što radim, to što pišem. Sjetio sam se na primjer Ignjata Joba, velikog slikara, ili Marka Murata koji je dok je živio u Srbiji slikao more. Njima sam posvetio pjesme.“
Mitrić je objasnio i pojam „sprezzatura“ Baldasarea Kastiljonea, koji ga je inspirisao.
“Radi se o nečemu što je Baldasare Kastiljone u knjizi “Priručnik za dvorskog čovjeka” iz 1528. nazvao pojmom “sprezzatura”. Šta to znači? To znači da moraš biti nonšalantan u svemu, i kad ti je teško zapravo moraš da iznađeš neku nepodnošljivu lakoću postojanja. Mnogi veliki slikari, a to nije bio samo književni, nego i slikarski pravac, vodili su se tom njegovom mišlju. I dok sam živio daleko od mora, pokušavao sam da dosegnem tu vrstu lakoće življenja kojom su ljudi u primorju i pojasu Mediterana živjeli i egzistirali.“
O svom blogu “Hiperboreja“ govorio je kao o platformi za podršku mladim pjesnicima.
“Ja sebe doživljavam više kao čitaoca, tu sam onaj borhesovac. On je uvijek tvrdio da pisac prije svega mora da bude čitalac. Sa tuđim tekstom uvijek ću se radovati više nego sa sopstvenim. Dan-danas čitam najviše poeziju, ali čitam dosta mladih pjesnika. Mnogi su prvi put objavili svoje pjesme na mom blogu. To ne mora značiti mnogo, ali njima je u tom trenutku značilo. I ja sam bio u takvoj situaciji. Trudio sam se da tu bude više mlađih pjesnika, a ono što sam postavljao od eminentnih imena bilo je ono što u tom trenutku čitam. Postavljao sam slike omiljenih slikara, muziku, nisam mijenjao koncepciju od 2006. godine. Kad sam namjeravao da prestanem, pojavljivali su se ljudi koji su mi slali svoje tekstove i nisam ih želio odbiti, pa sam pronalazio način da to ponovo oživim. Mojih tekstova ima najmanje, to ostaje kao dokument, a danas sve što vrijedi je na internetu. Nisi, zapravo, prisutan ako te nema tu.“
Govoreći o simbolici u svojoj poeziji, Mitrić je rekao:
“Ostrvo je princip izdvojenosti iz tehnokratskog svijeta i čuvanja sopstva, Kula je princip odbrane, lijepom riječju, punim jezikom ili kontemplativnom poliglosijom od osvajački nastrojene stvarnosti, dok Svetionik simbolizuje mogućnost poezije da poruku smisla pošalje nekome. Borhes je možda stalno prisutan na stolu na kom pišem. Ima pjesmu “Himna”, koja je veoma bliska sumatraizmu Crnjanskog. Htio sam da napišem rad o Borhesu kao sumatraisti. On je mag, prvi pisac koji je shvatio važnost teksta i bibliotečkog poimanja književnosti. Knjiga će uvijek opstati, čak i ako dođe u formi holograma i QR kodova. Borhes mora biti na književnom pijedestalu zato što je kompletan književnik, kao i Crnjanski. Podjednako dobro su pisali sve žanrove”, istakao je Mitrić te objasnio izbor naslova zbirke i koncept kina kao simbola u svojoj poeziji.
“Zapravo ja sam uzeo taj fenomen kina u smislu što se radi o ekranu koji je jedna živa slika. To je uvijek u prednosti u odnosu na ostale umjetnosti jer se zapravo radi o umjetnosti koja sažima sve. Htio sam da za svaku pjesmu u ovoj knjizi koju sam pisao sedam godina, napravim jedan video uradak gdje publika dođe i oni ne bi morali da slušaju mene nego bi jednostavno gledali pjesme.“
Govoreći o mitu kao jednom od ključnih motiva, Mitrić je rekao da ne postoji autohtoni tekst: “Pošto samo Bog stvara ex nihili, tj. iz ničega… Nije mu potrebno da bilo šta sačeka da se nešto izleže iz jajeta ili iz neke druge forme. Mit je veoma značajan zato što je to nešto što je nekakva vrsta obraza koji se oživljava, kao što je na primjer Džojs uzeo Uliksa, ali sigurno tog Uliksa Džojsovog ne bi bilo bez Homera. Znači velika književnost jeste velika sinteza, ali uvijek ili u većini slučajeva je to nekakva vrsta neke mitopeje, nekog mitološkog obraza.“
Mitrić je posebno naglasio značaj ženskog principa u svojoj poetici.
“Ženski princip je za mene bitan zato što je cijela svjetska lirika izašla iz te anime, iz toga što je zapravo vječno ženstvo. I zapravo cijeli svijet je borba tog ženskog principa. I svijet stoji samo zbog toga što su žene iza cijele te priče. Sva velika carstva do današnjih doba su bila toliko moćna zato što su iza svih tih vladara, na primjer, stajale neke moćne žene kojih mi nismo ni svjesni.“
Na kraju, Mitrić je govorio o poeziji kao duhovnom medijumu i svojoj ličnoj potrebi za pisanjem i čitanjem.
“Pjesnik je nekakav medijum, gdje se projavljuju određene poruke. Do tebe je samo koliko ti dozvoliš da se nečega u tebi naseli i to je uvijek nekako stanje izlaska iz sobstva. Ti kad pišeš pjesmu, ti je uvijek pišeš za nekog drugog iz te neke vrste drugosti, iz potrebe za razgovorom, iz potrebe za pričanjem. Uvijek sam ipak više volio da čitam nego da pišem. Kad sam počeo da pišem, htio sam da u svakom tom stihu pišem sentenciozne pjesme, ali sam učio i da raširim taj stih, da postane barokan“, zaključio je Mitrić.
Be the first to comment