Sinoć je nastavljen književni program XL festivala, a na Trgu pjesnika ovoga puta održano je autorsko veče poznatog pjesnika Andrije Radulovića. Jedan od najprevođenijih pjesnika Crne Gore govorio je o poeziji, ali i o svojoj novoj pjesničkoj zbirci „Noje je negdje tu“.
Moderator večeri bio je dr Aleksandar Ćuković, književni kritičar.
„Ono što je značajno jeste konstatovati da je više od 70 autora iz različitih oblasti, dakle filozofa, književnika, književnih kritičara, istoričara književnosti, teoretičara književnosti, publicista i tome slično, pisalo o stvaralaštvu Andrije Radulovića. Ono što takođe moramo istaći jeste da je nedavno, u sklopu obilježavanja 30 godina stvaralaštva Andrije Radulovića, upriličen i naučni skup međunarodnog karaktera na kom su učestvovali eminentni učesnici iz desetak zemalja i na kom je predstavljeno cjelokupno stvaralaštvo Andrije Radulovića. Čak i Pero Zubac i Duško Novaković tvrde da su gotovo sve pjesme u ovoj zbirci antologijskog karaktera“, kazao je Ćuković.
Razgovor je počeo od naslova zbirke, a Radulović je objasnio da je riječ o stihu iz jedne pjesme.
„Noje koji je pravio barku, barku za spas čovječanstva, koji je bio uvijek uz Boga, bezazlen, on je večeras ovdje sa nama negdje i sluša kako je bio bezazlen, kako ga slikamo. Sveto pismo, Biblija, bezazlen. Poezija je isto tako bezazlena i nema tu moć koju ima Noje, ali svi pjesnici prave neku novu Nojevu barku za spas ljepote, za spas čovječanstva. Tako ja to vidim, možda je to pretenciozno ili nije, ali takva je moja poezija. Ja jednostavno krstarim kroz vjekove, tražim kroz biblioteke, tražim iz sadašnjeg trenutka neke nove pozicije, neka nova sagledavanja, sazvučja i slično“, pojasnio je on i dodao da mu je u poeziji najbitnije da ne izda sebe u stihovima.
„Svako može da nauči tehniku pisanja, evo sad i kompjuteri pišu knjige i vještačka inteligencija i tako dalje, ali obrazovanje ne piše poeziju. Važna je sudbina pjesnika, znači sudbina pjesnika je važna, ne tehnika pisanja. Tako ja smatram, tako je Česlav Miloš govorio da je važno da narodi imaju svoje pjesnike, da ne bi ćutke koračali u teškim vremenima.“
Na Ćukovićevo pitanje da li je poezija najveća filozofija, Radulović je odgovorio da nije teoretičar, ali da o njegovoj poeziji više pišu u filozofiji nego u kritici.
„Znate, Ezra Paund je negdje pred kraj svog života rekao da je naučio devet jezika da bi što bolje pisao poeziju i da bi otkrio te tajne poezije i na kraju kaže: ništa mi to nije pomoglo. Što sam naučio devet jezika i što sam toliko obilazio biblioteke. Samo onaj dar koji sam dobio od svoje rođene majke, to je za poeziju najveći dar. Ako toga dara nema, nema ništa. Pa eto, vratite se do Homera, do Njegoša, do takvih tipova. Mnogi važni ljudi, pametni ljudi koji su se ostvarili u drugim oblastima pokušavali su da pišu poeziju. Staljin je imao, recimo, tri zbirke pjesama i da vidite, ja sam imao prilike da čitam u originalu kako on nježno piše o cvijeću. Papa Jovan Pavle je pisao poeziju. Engleska kraljica, ali to su mali dometi, to ništa za poeziju ne znači i za književnost. Evo i u našoj Crnoj Gori mnogi ljudi koji su bili na vlasti pokušavali su nekako da se okušaju, da probaju da pišu poeziju. Ne ide to tako, nije to baš jednostavno.“
Radulović često posvećuje stihove poznatim slikarima i obrađuje motive iz likovne umjetnosti, te je otkrio i zašto uživa u pisanju likovne kritike.
„Gdje god sam putovao po svijetu, najviše provodim vremena po muzejima i po galerijama. Tako sam ponešto zapisivao tih sjećanja i tako smo došli do likovne kritike. Ponekad sam znao da objavim neki taj tekst, utisak sa neke izložbe i tako, da bi mi, recimo, neki od važnijih ljudi iz te sfere rekli da bolje pišem likovnu kritiku od mnogih likovnih kritičara. E sad, da vam kažem, osnivač likovne kritike je Bodler. Pjesnici su najbolje pisali o slikarima, nije to nikakvo čudo da i danas pjesnici najbolje pišu o slikarima“, objasnio je on.
Govoreći o budućnosti knjige, čitaoca i pisca, Radulović je izrazio nadu da će poezija preživjeti digitalno varvarstvo.
„Nema me na društvenim mrežama, ja u tome ne učestvujem. Ali imaju moja djeca te profile i čuda, vidim da se raspisalo čovječanstvo, piše pjesme, posvećuje. Sve je to, što se mene tiče, jako dobro. Na neki način se ljudi ispoljavaju i prazne. Znam samo da je najvažnije da mašina ne može da ima dušu, to znam, i da one riječi koje nijesu izašle iz krvi, iz duše čovjekove, nemaju budućnost.“
Na pitanje ima li poezija danas moć da promijeni čovjeka onako kako je nekad mijenjala, u nekim slučajevima i čitave kolektive, Radulović je rekao da nije siguran.
„Dostojevski je, naprimjer, mogao, i danas može, da promijeni mladog čovjeka, da direktno utiče na njegov život. To je takva moć, takav pisac. Dan-danas Dostojevski je najčitaniji pisac u Njemačkoj. Znači, taj podatak je nevjerovatan. Sad kad uzmete važne autore, evropske važne autore, znači najvažnije autore, vi vidite da krv Dostojevskog teče kroz njihovu literaturu“, pojasnio je Radulović, te ispričao anegdotu koju je čuo u Rusiji od ruskih pisaca.
„Poznato je to da se Dostojevski i Tolstoj nikad nijesu pozdravili, boravili su čak u istoj sali, čak nijesu gledali jedan prema drugom, nijesu htjeli da gledaju, ali su čitali jedan drugoga. I kad su pitali jedan krug pisaca, kad je pitao Tolstoja kakav je pisac Dostojevski, on je rekao: ‘A on je odličan pisac, ali ima trapav stil, ima novinarski stil, trapav, i ako ne popravi stil, bojim se da nema ništa od njega.’ A kad su pitali Dostojevskog, isti ti koji su otrčali kod njega da mu prenesu šta kaže Tolstoj, on kaže: ‘A Tolstoj je sjajan pisac, slika hiljadu likova i nijedan nije isti, ali nijedan se ne okreće ni lijevo ni desno, svi gledaju pravo.’ Tako da vidite, veliki duhovi tako definišu jednostavno stvari o kojima kritičari treba da pišu hiljade stranica. Kroz jednu anegdotu veliki duhovi to jednostavno vide.“
Na kraju večeri Radulović je čitao pjesme iz svoje najnovije zbirke „Noje je negdje tu“, čime je zaokruženo ovo veče na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu.
Be the first to comment