Sinoć je na prepunom Trgu pjesnika u Budvi nastavljen književni program jubilarnog, 40. festivala Grad teatar. Veče je bilo posvećeno stvaralačkom opusu istaknute dramske spisateljice, rediteljke i književnice Vide Ognjenović, autorke koja je svojim višedecenijskim radom, dramskim tekstovima i rediteljskim opusom ostavila neizbrisiv trag u identitetu ovog festivala i ugradila se u sam duh budvanskog kulturnog prostora.
Sa autorkom je razgovarala Božena Jelušić, profesorica, teoretičarka književnosti i medijske pismenosti i spisateljica.
Jelušić je podsjetila na dramski opus Vide Ognjenović koji je obilježio istoriju festivala, od „Kanjoša Macedonovića“, preko „Trusa i trepeta“, „Jegorovog puta“, „Don Krsta“ i „Nadpopa Kojovića“, do najnovije predstave „Krađa, prekrađa i nekrađa“.
„Nakon svih ovih godina jasno je da ovo nisu bile narudžbe i naručene drame. Jasno je da je nastala jedna sprega drama koje funkcionišu kao jedan poseban sistem. Danas s pravom govorimo o Mediteranskom ciklusu“, istakla je Jelušić.
Ognjenović je kazala da taj ciklus doživljava kao prirodan nastavak svog stvaralačkog puta.
„Ja smatram da jeste ovo jedna vrsta segmentirane cjeline i ovo jesu likovi koji su činili i čine kulturno i istorijsko nasljeđe koje grad Budva i ovaj kraj uopšte, a i naša kultura imaju. Dramski pisci obično vole da kažu da pišu cijelog života jednu dramu. To jeste simbolično, ali ima u tome nečega “, kazala je Ognjenović.
Centralni dio razgovora bio je posvećen predstavi „Krađa, prekrađa i nekrađa“, koja polazi od Ljubišine pripovijetke, ali je Ognjenović dramski proširuje i otvara pitanja savremenog morala, odgovornosti i načina na koji društvo opravdava sopstvene postupke.
Kako je kazala Ognjenović, predstava je nastala i iz potrebe da se kroz jednu staru priču progovori o problemima savremenog društva
“Mislim da je naša stvarnost bremenita nekrađama, proizvodom koji se krsti kao nekrađa da bi se izbjegla moralna odgovornost i da bi se izbjegla istorija tog postupka. Primjera je bezbroj i mi ih dobro znamo. Naše se društvo malo izmjestilo iz moralnih odgovornosti. Ne postoji više društveni moral i ne postoji više društvena moralna odgovornost. Postoje samo materijalne odgovornosti, pa se sve može novcem poravnati, otkupiti i iskupiti“, upozorila je Ognjenović.
Objašnjavajući zašto je uvela likove Lješnjana, istakla je da ju je zanimalo opravdavanje moralnog prestupa.
„Najprije, Ljubiša nije prikazao kradljivce. Neko je ukrao zvono i oni su otišli tamo da ga uzmu. Mene je zanimalo sljedeće: ako već razgovaramo o moralnom ogrešenju i moralnom opravdanju, onda moramo o objema stranama govoriti”, kazala je Ognjenović te objasnila da likovi Lješnjana u predstavi nisu uvedeni samo zbog istorijskog konteksta, već kao ogledalo savremenih društvenih mehanizama u kojima se lični ili kolektivni interesi često predstavljaju kao moralno opravdani.
Na pitanje moderatorke kako u vremenu ubrzanja, digitalnih mreža, algoritama i post-istine sačuvati ljudskost, kao i kako se izboriti sa revizionizmima i novim oblicima fašizma,
„„Dehumanizacija je u toku, dobro to znamo i dobro to osjećamo. Sada je već ozakonjena. Humani impuls je usporen i ne znam kako će se ovo završiti. Treba da činimo sve da branimo humanost na svim nivoima“, kazala je Ognjenović i dodala da poseban problem vidi u urušavanju obrazovnog sistema i sve češćem preskakanju procesa mišljenja, naglašavajući da brzina dolaska do informacija ne može zamijeniti znanje i razumijevanje.
Poseban dio razgovora bio je posvećen specifičnom jezičkom izrazu u dramama Vide Ognjenović, koji objedinjuje arhaično leksičko bogatstvo ovog prostora sa savremenim dramskim izrazom. Ognjenović je, govoreći o svom odnosu prema jeziku, evocirala uspomene iz djetinjstva i objasnila duboku ličnu vezu sa jezikom kojim je pisao Stefan Mitrov Ljubiša.
„Mene je jezik oduvijek zanimao U Ljubišinom rječniku ima dosta riječi koje je upotrebljavala moja baka: tavulin, pjat, pirun i razne druge. Ljubišin jezik mi je i danas mnogo jasniji i sigurniji kada se govori nego jezik narodnih pjesama. Narodne pjesme je Vuk popravio da budu razumljivije, a Ljubiša je pisao jezikom koji je naučio u narodu i od svoje žene. U tom jeziku ima neobične dramatike. Jezik inače smatram najzanimljivijim i najširim područjem za proučavanje čovjeka, događaja i psihologije“, ispričala je Ognjenović.
Na samom kraju večeri na Trgu pjesnika, Jelušić se osvrnula na veliki značaj jubileja festivala, istakavši da je četiri decenije trajanja Grada teatra podvig i za mnogo veće kulturne sredine od crnogorske. Podsjetila je na okolnosti u kojima je festival nastajao, na njegov razvoj kroz turbulentne društvene periode i na činjenicu da je ostao jedan od najznačajnijih kulturnih projekata u savremenoj Crnoj Gori.
„Grad teatar je nešto skoro pa najbolje što je crnogorska kulturna scena dobila“, kazala je Jelušić.
Ognjenović se najprije sa dubokim pijetetom prisjetila istoričara dr Miroslava Luketića, čovjeka koji je, kako je kazala, imao presudnu ulogu u njenom upoznavanju sa istorijskom građom Budve i ovog prostora.
„Za moje bavljenje ovim podnebljem, mitom i istorijskim nasljeđem veoma je zaslužan dr Miro Luketić. On je prva osoba koja me uputila na istoriju, na istorijske podatke kojih je mnogo. Dao mi je svoje knjige, svoje separate, svoje bilješke. Ti naši razgovori su bili vrlo česti, ja sam uvijek vodila bilješke i ne mogu dovoljno da zahvalim tom čovjeku”.
Osvrćući se na četiri decenije postojanja festivala, Vida Ognjenović je govorila o posebnoj vezi koju ima sa Gradom teatrom, ističući da ga ne doživljava samo kao mjesto umjetničkog susreta, već kao prostor kojem pripada.
„Riječi su nedovoljno izražajne da kažem šta mi predstavlja ovaj festival. Grad teatar je za mene oaza gdje znam da sam zaštićena, gdje znam da će svaki moj kvalitet biti branjen. Ja sam imala i neprilika u mojoj karijeri, iz smjena i odlaska iz pozorišta i tako dalje, ali sam uvijek znala da ovdje mogu doći kao u zaklon“, zaključila je Ognjenović ispraćena dugotrajnim i srdačnim aplauzom mnogobrojne publike na Trgu pjesnika.
Be the first to comment