Promovisan roman Ulica slobode Tanje Vujović

Promocija prve knjige Ulica slobode spisateljice Tanje Vujović  održana je 07. maja 2021. godine, u organizaciji Narodne biblioteke Budve u holu Akademije znanja. O knjizi su govorile urednica mr Natalija Đaletić i profesorica Aleksandrina Vujačić, a sa autorkom je razgovarala Stanka Stanojević. Ovo je prva promocija Tanjine knjige koja je objavljena u okviru izdavačke kuće Uroboros (Ouroboros) u Podgorici 2020. godine.

Urednica mr Natalija Đaletić govoreći o Ulici slobode  istakla je da je dominantni umjetnički postupak u ovom romanu „izmišljanje iz iskustva“ koji je bio i stvaralački princip Ernesta Hemingveja: „Ovim postupkom postavljeno je pitanje o dvojnom statusu umjetničke proze, njenoj ukorijenjenosti u piščevo životno iskustvo kao odlučujućem formativnom uticaju, s jedne, i njenoj utemeljenosti na mimetičkom predstavljanju, s druge strane. Autobiografija jeste temelj iz kojeg nastaje umjetnička proza ali, istovremeno, predstavlja i figuru čitanja za autora koji autobiografske fakte i činjenice oblikuje u novu, romanesknu stvarnost, pretvarajući autobiografiju u autofikciju.“ Đaletić je istakla da je da je naracija duboko i lirska te da  „U pokušaju sagledavanja i sebe-ispisivanja u totalitetu sopstva Tanjina arhigrafija se upušta u smjelu, poetičnu, emotivnu i promišljenu restauraciju malih, privatnih svjetova, koji su mikrokosmosi događaja, doživljaja, emocija, refleksija, vibrantnih odjeka nemira, strahova i izdaja, pulsiranja erosa, demonstracije prkosa…“ Nadalje govoreći o Ulici slobode na fonu poststrukturalizma, romanu koji otvara motiv postoperativnog buđenja, mr Natalija Đaletić naglašava ljekovito dejstvo književnosti i zaključuje: „Jezičkim stilom, tonom, atmosferom, misaonom i smisaonom lakoćom Tanja Vujović u svom prvom romanu pokazuje i dokazuje tvoračku snagu svoga bića koje nama – čitaocima – donosi jedan lijep, zanimljiv i ljekovit roman.“

Profesorica podgoričke gimnazije  Aleksandrina Vujačić kao neko ko je bio među prvim čitaocima tokom nastajanja Ulice slobode istakla je da prava ulica Slobode stavila pečat i na njen život  te da je, na sebi svojstven način, oblikovala sudbine svih onih koji su osamdesetih šetali podgoričkim korzoom.  A u međuvremenu sve je postalo drugačije ističe profesorica Vujačić: „u međuvremenu se sve promenilo sem dve stvari: treći peron na podgoričkoj željezničkoj stanici i dalje je jednako prašnjav, a današnje Sanje, Tanje i baba Marice žive iste nemire koje su u sebi nosile i junakinje Tanjinih priča. Sa jedne strane, to su u svojoj biti univerzalni nemiri svih žena svih vremena i svih meridijana. Sa druge strane, nevidljivi pečat koji na dnu svakog nemira ostavljaju konkretna epoha i konkretna lokacija, čine svaki nemir specifičnim. Da nije te razlike, ne bi bilo ni ove knjige.“ Ističući značaj osamdesetih, profesorica Vujačić je kazala da  su one najavile raskid sa starim načinom života, tada čuvajući  najbolje vrijednosti kao što su „usmerenost čoveka ka čoveku, potrebu čoveka da se daje bez računice i skoro patološku povezanost sa onom kamenom kućom u selu iz koje je većina nas stigla na studije.“ Nadahnuto kazivanje o knjizi ona je zaključila riječima: „kada smo već stigli do knjige, a da se ipak nismo previše odmakli od mene, dodala bih da njene stranice nisam, niti sam mogla, čitati kao inženjer, već samo i isključivo kao devojka koja je u svoje devojaštvo zakoračila upravo preko korzoa te, takve, tadašnje ulice Slobode, ali i kao žena koja  koja je, bez izuzetka, u svakoj priči prepoznala ili sebe ili nekog sebi bliskog.“

Na promociji su čitani odlomci iz romana Ulica slobode, a sa autorkom Tanjom Vujović razgovarala je Stanka Stanojević. U nastavku teksta prenosimo intervju.

1.     Ulica slobode je svojevrsni roman, fragmentarni,lirski. Pisan je u stilu kurzivnog pisma (iskošena slova, što je neobičan postupak za čitavo djelo) i samim tim upućuje na tok misli, tok svijesti ili sjećanja. Da li Vam se pišući nametnuo ovakav postupak i koji je bio motiv da ove emotivne zapise podijelite sa čitaocima?(„Valjda iz najvećih ponora nastaju najbolje pjesme“)

Mislim da sam cio život  nešto zapisivala, da bih, tragajući za početkom, zašla u daleke već, dane djetinjstva, svojevrsnu bilježnicu bezbrižnosti.  Poslije su to bile crtice na društvenim mrežama, koje sam dijelila sa prijateljima, što se kasnije,uz nagovor mnogih pisaca, novinara, pretvorilo u ozbiljniju priču. Stalno sam nešto prepravljala, dopunjavala, prateći onaj svoj glas iz dubine duše. I eto, u godinama, koje su mi očima djeteta bile prilično vremešne, cijela bujica emocija, nemirenja, uspomena, radosti, početaka. Baš tada se odvažih. Da ostavim trag.  S Ljubavlju. Uz podršku dragih bića, prijatelja  koji su vjerovali u mene.

2.     Mnogi likovi se provlače i traju u djelu kao prijatelji, bližnji (i nama, čitaocima, postaju to). Moglo bi se reći da je ovo i knjiga o prijateljstvima, ali ne samo o njima. Umnogome je ona i žal za boljim vremenima i  njihovo svjedočanstvo istovremeno, sa ciljem da minule, izgubljene i zaboravljene vrijednosti svijetle kao ona pominjana Luča. Sa istim empatijama i simpatijama Tanja pripovijeda i o prijateljima i o prijateljicama i opravdava ih, jer govori o Čovjeku. Ovo djelo se, fragmentarno dakako, dotiče i tranzicije, privatizacija, devastacija i degradacija …(sjetićemo se izvora Maljen i fabrike vode Gorska, obilježavanja decenija Deklaracije o ekološkoj državi u iščekivanju „alhemije, preoblikovanja apsurda u  iskon“…). Koje su to osobine  likova i opštedruštvene i ljudske vrijednosti  koje biste željeli da traju?

Živimo u vremenu kada su vrijednosti marginalizovane. One prave vrijednosti, koje boje život, skromnost, poštenje, ljubav, potisnute su. To nije dobro. Sav taj potrošački, prilično porozan svijet u kome živimo, malo po malo krnji dušu čovjeka. Kao roditelju, često su mi se nametale dileme, da li griješim, da li sam našla onu pravu mjeru, nastavljajući da gradim u njima vrijednosti koje ponijeh u svom vaspitanju.  Ipak, smatram da je to jedini pravi put.

3.         Pripovjedački, a lirski subjekat, je glavna nit i spona. Zato štivo karakteriše ispovjedni ton, a prati asocijativni tok emocija, događaja (priča o vrisci djeteta koje sa majkom izlazi iz frizerske radnje i mnoge druge),saznanja i spoznanja. I u pogovoru stoji da se autobiografsko (kao temelj proze) pretvara u autofikciju. Da li postoji linija razgraničenja, gdje prestaje stvarnost a počinje mašta? Da li ste imali potrebu, s obzirom da je ovo prvo Vaše djelo, da sve sličnosti sa stvarnim likovima i događajima na neki način sačuvate od takvog upoređenja?

Sve te priče su dio mog života. Dragocjeni ljudi, čije sam djeliće sudbina dala mojim likovima. Koji će se u daljem pisanju nadam se nastaviti.

4.     „Loš gospodar svojih emocija sam!“ Kako obojite loše vijesti kad je sve manje lijepih?

Svako nosi svoj krst, govorila je moja baka. I znam da je tako. Za druge oko mene, uvijek sam bila vesela Tanja. Jednom je moja Bojana  napisala u leksikonu (tada smo svi imali leksikone), na pitanje: Što voliš kod mene?

-“ Najljepše bi ti pristajalo ime vesela i razdragana mladosti”I danas odolijevam životu, doduše ponekad s manjim žarom, ali prkosim, borim se sa nedaćama osmjehom. Sa suzama sam egoista, privilegija su moje osame..

Nekako, u svim iskušenjima, nepoznanicama koje su nosile strah, mene bi slali da ih prva primim, kao – amajliju. Glasnik dobrih vijesti. Govorili bi, naša Tanja iako nijesu baš dobre vijesti, to nekako »preradi, saopšti sa nadom, oboji ih«.

Valjda je tu genetika umiješala svoje prste.

5.         „Jedine granice su one koje sami sebi postavimo“. Je li sloboda baš među takvim granicama? I da li nam godine i iskustva donose takvu spoznaju iako se čovjek rađa kao slobodno biće?

I ovdje su se godine umiješale. Vremenom shvatiš da su jedine granice u nama. Spoznaja da je toliko bilo nepotrebnih stvari zbog kojih smo se sjekirali. Čak bsmo ih počeli i tražiti. Valjalo je napraviti red sa prioritetima. Kada pogledam unazad, često požalim za izgubljenim vremenom, nepotrebno potrošeno na gluposti, pogrešne stvari, nepotrebno rasutu energiju. Život jipak zavisi samo od vas. Sve drugo je zaklanjanje iza slabosti.

6.         Na jednom mjestu citirate Lesa Ivanovića („Kako, na pošten način, ne žaleći truda ni vremena, zaraditi dovoljno za goli život?). Kao žrtva tranzicije učitava se iščezla srednja klasa. Na drugom mjestu ističe se „u svim prilikama, prilikom izbora, birala bih: ljudskost, poštenje, vaspitanje“, a onda nadalje imamo slike trpezarije u banji u onom oskudnom fondovskom dijelu, i onom raskošnom, švedskom, holandskom… Postoje li danas one kategorije i vrijednosti (ljudskost, poštenje, vaspitanje)?

Postoje definitivno. Smatram najvećom srećom baš tu spoznaju. Zar bi život uopšte imao smisla da ih nema? Na nama je da ih vratimo na pijedastal s koga su u prethodnom period skrajnute. Srednja klasa je oslonac i avangarda svakog dobrog društva.

7.         „U vremenu krize raste broj igara na sreću“. Svjedocismo tog čina dugo već. Da li je i sreća, kao kategorija, u krizi?

Sreća je vrlo širok pojam. Ne pristajem na  tu vrstu krize. Uvijek je bilo loših I dobrih vremena. Ako se oslanjate samo na spoljašnji svijet, vijesti, osuđeni ste na patnju, trpljenje. Divno je Andrić rekao :”Oči vide ono čega je duša prepuna”. A na duši se radi. Sve je u nama I do nas. Kada dostignete u sebi taj divan osjecaj radovatnja  sreci drugih, izranjanja  osmijeha koji ne vidite ali je tu, onu treperavu iskru u oku, na dobrom ste putu.

8.         „I dalje na ovim balkanskim prostorima odolijeva onaj pravi život. … Gdje se sa prijateljima priča, ne dopisuje. Gdje se sluša. Gdje se sa djecom druži…“ Ko su preostali čuvari tog pravog života danas, budući da u dolazećim generacijama sve manje to prepoznajemo?

Naša je mladost bila drugačija. Ljepša. Ne treba  tražiti krivicu u sadašnjim generacijama. Previše toga se promijenilo, ekspanzija  internet, instant učenja o sreći, elektronskog načina ispoljavanja emocija,, druženja, nametnula im je neka druga pravila ponašanja. Ne čak ni pravila, način života. Sretna sam kada prepoznam mlade ljude koji se ipak okreću pravim vrijednostima. Jai h imam među svojom porodicom I prijateljimasu,, ljude  sa vizijom da  ih upute. Sada, vise nego ikada, svako zrnce dobrote je orbita..

9.         „Savladala sam već bila lekciju da se sa onim što ne mogu promijeniti ne valja boriti.“ Da li se takve lekcije ikad mogu savladati?

Godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju. potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi.  Greške su neminosvnost u životu, na nama je da pokleknemo, već da izvučemo pouku. To su te lekcije na kojima  gradiš nove staze. Nema odustajanja. Spasonosne su one dvije riječi “Proći će”.  Za loše, da neće trajati, za lijepo da ga čuvamo i uživamo u svakom radosnom trenutku.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


18 − twelve =

*