Olga Blažova
Gajin – Vlašić
PETROVAC NA MORU – PAŠTROVIĆI
Svaki djelić Paštrovačke zemlje je čudesan, osobene ljepote, ne svodljive ni na kakve ustvrđene mjere jer je izdržao sve probe vremena, a pogotovo ako bi tražili neku sličnost sa stvarima koje su prolazne i nedostupne, a pritom spremne da izazovu žudnju koju bi teško slijedili… Tako, na malom, mitskom tlu, od Kufina do Babinog Vira kod Bečića, uz samu morsku obalu, dok je laki ljubičasti plašt noći ispraćao i poslednji djelić rumenog sunca, jedan gradić, iza zidina stare tvrđave – Petrovac, potvrđivao je svoje vaskrsnuće paleći bezbrojna svijetla koja tako rasuta po gradskoj četvrti, maslinjacima i vinogradima izgledaju kao da su se okupila bezbrojna mala sunca svih zvjezdanih sistema.
Da, Petrovac neodoljivo potsjeća, kako je znala reći moja prijateljica Draginja, na pticu Feniks, koja se ponovo rodila iz pepela. Preporođen, miran, uglancan, sa glavnim ciljem da bude luksuzno kupalište za mnogobrojne turiste čija će se čula polako prilagođavati na prepoznatljive miomirisne kombinacije borove i čempresove šume, i prozirne morske vode čiji miris ne možemo da svedemo na neki organizmički dio, valjda stoga što je ona početak i razvoj života, a posebno dar bogova, a njihov dar nije mogao biti bačen u neki njima nedostojan kutak. Mali zaliv u kojem je smještena plaža Lučica, udaljena nekih pet stotina metara od grada ka jugu, primao je u svoja njedra snježno bijeli vjenčić morske pjene na modrozelenoj vodi, koja je sa takvom nježnošću dodirivala obale sa kojom se može porediti samo „veliki nježni poljubac od kojeg neće zadrhtati ni uvenuti ni jedan list“. Tamo, visoko iznad maslinjaka i vinograda uzdiže se brdo čiju širinu cik – cak linijom presijeca magistralni put koji vodi ka zaleđu.
Glavna gradska plaža, takođe prelijepa, nešto je sasvim drugo od romantične uvale Lučice. Mala udubljenja, tragovi naših bosih stopala u pokretljivom crvenkastom pijesku, zasipana koracima bezbrojnih turista zamicala su ka ’donjem svijetu’, i dovodila do prave zabune o pravcu našeg kretanja, ukoliko bi se naš vidokrug sveo na onu subjektivnu stvarnost, čiji izbor i nije baš neki, ako se nešto ne dogodi u nama samima…
Žuta sunčeva svjetlost na zidu stare tvrđave koji su Mlečani sagradili u XVII vijeku, dramatične ljudske sudbine, tjeskobe ispunjene osvetom, i uzbudljive staze uzvišene ljepote i ljubavi, sve je to živa stvarnost, naša bliska prošlost, apsolutno neodoljiva, koja se uzdigla do stepena originalnosti i prepoznatljivosti, čiji pečat istorijske hronike i duhovnog identiteta seže od praistorijskog doba, pa preko Ilirskog ličnog imena Pastro (Pastroje), do pet vjekova unazad u pisanim dokumentima. Nekadašnja Lastva, ili mletački Kastio, pa na kraju spoj Kastel Lastva spominju se čak u Ljetopisu popa Dukljanina.
Paštrovačka plemena su vrlo dobro znala da treba istinu tražiti iznad tradicije, kako bi što bolje odbranila, podržala i očuvala sama sebe bez ijedne trunke samopotcjenjivanja, a isto tako svjesno primorani da se suoče sa pitanjem: u kojoj mjeri se njihova stvarna nemoć može oduprijeti mletačkoj superiornosti u vojnom, umjetničkom, ili kulturnom pojavljivanju? Jednostavno rečeno, ovu vještinu postavke prioriteta dobili su vještinom življenja u skladu sa prirodom, kao i plovidbom po dalekim i nepoznatim morima u potrazi za stvarnim – prirodnim vezama čovjekovog bitisanja. Tako je i nastala čuvena Mletačka tvrđava čiju su gradnju odobrili sami Paštrovići, dobivši tako široku autonomiju od strane Mletačke Republike, da bi se spasili Turskog osvajanja. Njene stepenice vode ka najvišem platou, vidikovcu, sa koga se može vidjeti i stara topovska cijev okrenuta prema moru, što nije slučajno, kao i dva ostrva, Katič sa malom crkvicom na hridi, i Sveta Neđelja.
Ovaj predio, kao i kulturno istorijske spomenike i zanimljivo nasleđe od „pamtivijeka“ najviše je opisivao Stjepan Mitrov Ljubiša koji je i rođen na ovim prostorima i upoznao dobro krvnu osvetu koja se održavala vjekovima, jer ih je na nju tjeralo osjećanje ponosa i časti. Samo je zabilježen jedan slučaj oprosta ubistva, i opisan je u njegovoj pripovjetci „ Krv“. Ja ću spomenuti samo nekoliko duhovnih znamenitosti i stvarnih događaja, ostalo neka ostane za znatiželjnike ovog prostora, jer u suprotnom ovoj priči nebi bilo kraja…
Manastir Reževići, nalazi se između Petrovca i Svetog Stefana, mjesto je gde su često tražili utočište mnoge crnogorske Vladike. Na Drobnom Pijesku paštrovački glavari održavali su skupštinu, takozvanu bankadu. Tu su tražili načina kako da se osvete neprijatelju, a tražila su i pomirenje za mnoga zavađena bratska plemena, jer se znalo gdje valja otići, i gdje bi se mogla čuti i izgovoriti najznačajnija istina i mudrost, duboko ukorijenjena u tradiciji. Po jednom predanju pripovijeda se da je tu postojao veliki kameni presto na kome je stalno stajao bokal najboljeg paštrovačkog vina za žedne putnike. Ko zna koliko dugo se to sjećanje provlačilo dok ga magla zaborava nije prekrila, ali je ostao tračak sjećanja na taj stari biblijski običaj, jer je sjećanje zauvijek – neizbrisivo.
Drugi manastir se zove Gradište i nalazi se na četiri kilometra od Petrovca. Uz njega je i zavjetna crkvica mjesnih pomoraca. Mnogi od njih su darivali manastir vrijednim umjetničkim predmetima, a sa dalekih putovanja, iz egzotičnih krajeva, donosili su razno ukrasno i rijetko rastinje i najrazličitije vrste palmi, nebi li što ljepše ukrasili svoju crkvenu portu, i oplemenili svoj stvarni život nad kojim je neprekidno visila konačnost. U crkvi se nalazi divan ikonostas iz 1796.godine koji je svojim vještim rukama izrezbario poznati ikonograf iz Risna, Vasilije Rafajlović. Tu je u mediteranskom svijetu i jedinstvena ikona svetca koja ga predstavlja sa magarećom glavom.
U ljudskom rodu, od bezbroj raskrsnica i puteva svakako najteže padaju oni koji se pamte po osvajačkim pohodima. Ovdje su kao najmučniji upamćeni Mlečani, Turci, Austrijanci, Francuzi, Italijani i drugi. Iz tih ratnih pohoda ostale su zabilježene i zapamćene dvije pogibije. Jedna- čuvenog paštrovićkog popa, Rada Androvića, u blizini jedne od dvije crkve iz XIV i XV vijeka. Priča počinje sa surovim nasrtajem Mahmud – paše Bušatlije na Paštroviće, jer su Turci stalno kršili dogovor. U tom zlom pohodu, da bi se zbog nekih ranijih obračuna osvetio Boškovićima, paša im je zapalo kulu i sve ih pobio. Kažu da niko živ nije pretekao. Kada je to vidio pop Rade je bio toliko ogorčen, izvadio je sakrivenu malu pušku „špagericu“ i nanišanio na pašu, ali puška slaga, ne opali, stoga Turci u znak odmazde ubiše i popa i mnoge ugledne paštrovačke glave. Druga- pogibija je vezana za Boška Gregovića, koji je takođe nanišanio pašu u prsa, predhodno otevši dzeferdar nekom begu iz pojasa. Ni u ovom slučaju puška nije opalila, te su Boška, kao i Rada Turci ubili. Cio događaj narod je pretočio u izreku, znajući da se izreke nikad ne zaboravljaju: „Ni u moru mjere, ni u pušci vjere“.
No, vjera bilo da je ko zrno pijeska mala ili ko more velika, stalno je na iskušenjima i probama, nikad u svom glavnom značenju da je najlakše živjeti vjerujući…
Prisjetila sam se jednog od mnogih ljetovanja na ovim prostorima – paštrovačkih gora i plaža. Naime, prije desetak godina na Miločerskoj plaži upoznala sam jednu otmenu i finu gospođu, istovremeno beograđanku i francuskinju, otac joj je francuski akademik a majka beograđanka, trenutno je živjela u Beogradu zbog ćerke koja je pohađala jednu od beogradskih gimnazija, i tvrdila da je najljepše mjesto na svijetu za odmor, baš tu, ispod brda Paštrovačkih. Ali nažalost otmena gospođa nije mogla da se prepusti mirisima kopna i bistrini mora, jer gonjena stalnim strahom za prelijpu ćerku Mihu, koja se može zagledati u nekog stasitog Paštrovića, koju bi on sigurno toliko sludio da ne vidi više ni Pariza, ni svijeta bijelog, govorila je polu-histerično, te je stalno bila na oprezu ne skidajući pogled sa ćerke. Kakva je to samo šteta što ponekad tradicija i priče uništavaju mnoge ljepote življenja: gospođi ljetovanje, a Mihi ljubav, jer za nju niti trebaju priče niti tradicije. No, odvažna Miha, kao da je i sama sa tog podneblja nekako se snalazila u svoju korist. Ali poricati sudbinu, rekla bi Orijana Falači – je glupost, jer se život pretvara u niz izgubljenih mogućnosti, žaljenje za onim što nijesmo učinjeli a mogli smo učinjeti, a sadašnjost se pretvara u još jednu izgubljenu mogućnost.“ Ista ta sudbina je htjela da i ja malo pridonesem ljepoti mladalačke ljubavi. Moja rođaka je predavala u školi Mihi, pa sam je tako poznavala, a mladog Paštrovića sam znala kao prvog komšiju iz čestih odlazaka na omiljeno mjesto za odmor, i mogla sam biti mirna jer sam znala da su dobri i čestiti to dvoje mladih ljudi. I, naravno da nijesam gospođu „dežurnog policajca“ obavještavala o njihovim sastancima koje sam primijećivala. Oboje su mi bili prećutno zahvalni, mada nikada to glasno nijesu spomenuli, što mi je bilo posebno drago.
Tako sam jednom uspjela i da im obezbijedim koji sat više. Naime, u slavu primorskih žena, u Spomen domu „ Reževići“ priređivala se originalna izložba odjevnih ženskih predmeta, koji su isticali svu ljepotu i vrline pastrovačke žene. Gospođa nije mogla odoljeti da vidi nesvakidašnji ambijent i ljepotu odjeće i nakita, koje su nosili odabrani modeli. I zaista, dah čovjeku zastane gledajući i zamišljajući te divne gospe u originalnim košuljama, rašama (suknje) koje su bile žute, plave i zelene boje, kalcete (čarape), velove, gondolete, lanac sa koraljima oko vrata uz obavezno srce kao privezak, zlatno prstenje, filigranski broševi, narukvice.
Bio je to praznik i za dušu i za oči, i obje smo se veselo složile kako to nijesmo smjele nikako propustiti. Tih nekoliko sati sve drugo je bilo zaboravljeno…
A onda, vratimo li se u davnu prošlost, u rimsko doba, kada je ovo mjesto po imenu Irište bilo naselje sa svim mogućim suptilnostima slave, moći, i bogatstva, svjedočanstvo o tome začas možemo naći u „prirodnoj magiji“ podnih ukrasa – mozaika koji su svojevrstan geometrijsko – vegetabilni tepih u šest boja, površine od sedam stotina kvadratnih metara. Potiču iz II ili III vijeka nove ere i posvećeni su bogu vina Bahusu i dvijema boginjama. Dok ih posmatram sa ove distance oni u meni izazivaju svojevrsni poetski drhtaj, tim prije što je u pitanju veliko umjetničko remek djelo. No kako umjetnost u trenu upije sva čula, ona ih isto tako i polako oslobađa, pa začas možemo zamisliti sladunjave i skladne paganske bahanalije koje su se priređivale u čast ovog boga, i trajale do rosnih miomirisnih jutara što su se umiljavala pospanim kapcima prelijepih bosonogih igračica u lepršavim poluprozirnim haljinama. I zato su one, hvala bogovima, bile vječna inspiracija mnogim umjetnicima i pjesnicima. Za razliku od tragičnog kraja uzvišene ljubavi, u priči sa kraja XV vijeka o Stevanu i Ruži. Kada je Stevan postao turski Skender, njegovu vjerenicu Ružu su ukućani obećali drugom mladiću, Radu kovaču. Bježeći ispred Radovih svatova sve dalje i dalje, stigla je do hridi nadnesene nad morem, i nemajući više kud, strmoglavila se niz liticu. Kada su je izvadili iz mora našli su Stevanov prsten za njenim pojasom. Čuvši to, Stevan se vratio svojoj vjeri i na jedini mogući način uzvratio tolikoj ljubavi: zamonašio se i otišao u Hilandar.
Sudbina cijelog prostora, proteže se od praistorije, preko Ilira i rimskog sjaja, do antičkih tragičnih ljubavi, i mračnih osveta, osvajača, i ponovnog sjaja i ljepote današnjeg Petrovca na moru. Feniks se nanovo uzdigao iz vlastitog pepela.
Fotografije su iz arhive Montenegrine izuzev predzadnje Primorkinja Vila 2, koja je preuzeta iz časopisa ”Inflight”.
Ovaj tekst se ne smije prenositi bez dozvole autora i uz navođenje izvora- Montenegrina.Net (i linka, ukoliko se radi o online mediju).
