U srijedu, 10. jula 2013. godine, na Trgu pjesnika nastavljen je književni program 27. festivala „Grad teatar“. Gost Trga je bio sarajevski pjesnik Mile Stojić, koji je govorio o svojoj poeziji koju piše i objavljuje već 40 godina. Akcenat je na zbirci „Dunia“, za koju je 2012. godine dobio nagradu Ratkovićevih večeri poezije.
Mile Stojić je rođen 1955. u Dragićini, u BiH. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je studije južnoslovenskih književnosti i jezika. Bio je urednik više književnih publikacija i listova. Deset godina bio je lektor za jugoslovenske književnosti na Bečkom univerzitetu. Objavio je trinaest knjiga poezije, tri izbora, šest knjiga eseja i jednu mikroeseja, jednu knjigu pripovijedaka i jednu knjigu putopisa. Knjige su mu prevođene na njemački, poljski, italijanski, engleski, slovenački i makedonski jezik. Dobitnik je brojnih književnih nagrada. Nedavno je u Berlinu, pod naslovom „Heruvinski mač“, objavljen do sada najopsežniji izbor Stojićevih pjesama i eseja na njemačkom jeziku.
Književno djelo Mila Stojića predstavio je sarajevski pjesnik i književni kritičar Ahmed Burić.
U uvodnom dijelu, Mile Stojić je govorio o poeziji u današnjem vremenu. Sa eksplozijom informatike, televizije, raznih medija, vrlo je teško danas pisati poeziju. Iz tih razloga, kaže Stojić, poezija izgleda gotovo nevidljivo. Ipak, ona okuplja određen broj ljudi i ona možda svjedoči više o vremenu u kojem živimo, nego svi ostali mediji pomoću kojih se najčešće produkuje površnost i laž. Po njegovim riječima, pjesnici se ipak trude da ostave svjedočanstvo o vremenu, o nama, o našim životima, a kroz knjige koje pišu, ljudi koji dolaze nešto će saznati o nama, o vremenu u kome smo živjeli.
Za zbirku “Dunia”, književni kritičar Nikola Petković je zapisao “Knjiga je ova o prokletstvu mjesta, o propalima velikim pričama poput one komunizma kojim novokomponirani kriptonacisti plaše malu djecu, a taj komunizam zapravo nikada nije došao i “putevi do njega zapriječeni su strašnim ostacima ljubavi”. Ne radi se o tomu, je li taj projekt uspio ili ne. Ovdje se radi da ga pojedinac nikada, baš kao ni nacionalizam, nije htio niti pozvao dok mu, nepozvana povijest nije pokucala na vrata, ušla u samo tijelo bića i ne baš akademskim rječnikom rečeno, razjebala život.
Knjiga je ovo koja se protivi svemu što je veće od pojedinca. Pisana je, kako bi to rekao Avdo Sidran, “između povijesti i majčina lica”. Ona istovremeno govori o interkulturalnosti, multikulturalnosti, ali govori i o neprevodivosti kultura. Jer, pjesniku se čini na poljskom riječ smrt zvuči nekako nježnije, šmierć. Ali odjekuje ambivalentno: i “Kao šum breza u Katinskoj šumi i kao akord duberkuloze u Chopinovim baladama”.
Knjiga je i o tranziciji u kojoj Tri kralja nose tri darka: Melkior domovinu koja je najveće automobilsko groblje, Gašpar sinove koji su najbolji izvozni proizvod, dok Baltazar poručuje: “Ugušit ćete se u lažima / Bog vas jebo!”. Ali jebe se njima i za laži i za Boga. Trebalo je sve to preživjeti da bi se zapisalo.
I ova je knjiga jedan od dokaza da rukopisi ne gore.“
FRAGMENTARNI VIDEO ZAPIS SA TRGA PJESNIKA