Na 13. Međunarodnom Sajmu knjiga u Podgorici, u srijedu, 09. maja 2018. godine, predstavljena je poetska zbirka Vertigo čiji je izdavač JU Narodna biblioteka Budve, koja se na ovogodišnjem Sajmu predstavlja sa četiri programa. Naime, u poneđeljak je otvorena izložba Majstor priče i narodni tribun Božene Jelušić, u srijedu – predstavljen Vertigo Krsta Vukovića, u petak u 18h biće predstavljen Personalni karusel, koautorska zbirka Sandre Đurbuzović, Marije Krivokapić, Katarine Sarić i Stanke Rađenović Stanojević, dok će u poneđeljak u 18h biti predstavljen roman Ružice Vasić „Intimna predstava“.
Na promociji zbirke „Vertigo“ govorili su Vanja Kovačević, Radoman Čečović, u ime izdavača Stanka Stanojević i autor, dok je veče upotpunjeno stihovima na video-bimu u interpretaciji glumca Mira Nikolića.
Predstavljajući zbirku, profesor Radoman Čečović je naveo pet razloga zašto treba čitati „Vertigo“ od kojih je prvi smisaona održivost knjige: „U bujici, koja nosi i donosi sve i svašta, u mutvacima i tmušama književne produkcije, gdje je naslov moguće objaviti za svoticu koju raspoloženo društvo za jednu bahatu noć da na vino i muziku, knjiga Krsta Vukovića pod visokosimboličkim naslovom Vertigo, plijeni“ – istakao je Čečović naglasivši da je u pitanju inteligentan, promišljen i s mjerom angažovan pjesnički tekst. Drugi razlog za čitanje leži u čitalačkoj atraktivnosti: „Bez obzira na to što ova knjig veoma eksplicitno izražava biće svijeta u kome živimo, sve više iskošenog i sve sklonijeg padu, ona i svojom poetikom… sugeriše i fenomen bića pjesme koji je uvijek negdje blizak, kako bi rekao Novica Milić, umijeću rađanja Zemlje nasuprot Neba“. Treći razlog koji bi natjerao čitaoca da ovu knjigu uzme u ruke je taj što istinsko pisanje ne razlikuje „tkivo mesa od tkiva pjesme“ navodi Čečović i obrazlaže: „Ne vjerujem u tekst bez ožiljaka konteksta. Ne vjerujem u pisca koji krvnički nije odživio literaturu“. Četvri razlog za čitanje je taj što ova knjiga od čitaoca zahtijeva slobodu mišljenja i govorenja, dok je kao peti razlog naveo preporuku da se čita „sa borom između očiju“ jer na početku svijeta i teksta se ne nalazi apodiktičko „neka bude“; ne nalazi se volja demijurga smatra profesor Čečović, već igra i to, u slučaju ove zbirke, koncipirana kroz sedam duhovno identičnih cjelina sa dodatkom osme koja je posvećena majci.
Stanka Stanojević je u ime izdavača pročitala esej o poetskoj zbirci Vertigo Krsta Vukovića koji se nalazi u knjizi:
“Živimo li u Pasjem vremenu/U kojem očiglednost ne znači ništa – poezija odgoneta, spoznaje, ne nudi rješenja, jer to i nije zadatak umjetnosti; sam odgovor je možda u neuhvatljivom zanosu. Da li smo postali suviše površni, pa u dubine ni misli, ni osjećanja, ni duše ne silazimo, a bilo bi spasonosno makar bila/gubitkom prokleta. Insistiranje i svojevrsno lamentiranje nad duhom i duhovnim, te dušom i duševnim provijava gotovo svim stihovima zbirke pjesama Vertigo Krsta Vukovića. Vrtoglavo, na šta i sam naslov upućuje. Zone kojima plove/duše svijeta upućuju na dubine, i eksplicitno i etimološki. A šta bi u toj plovidbi prigrlila duša do: Nutrinu bez/ukusa gorčine/I sumnje/Da je bilo smisla/Opirati se/Osmišljenom, njegovanom/ Kraju.
A na tom mogućem kraju jedino ogoljen život lišen navigacija, praćenja, lokatora, blokatora, čipova, kartica, kodova… svakome u stvari pruža isto parče slobode.
Kolika je moć slobode izbora ukoliko ona uopšte postoji u ljepljivoj, memljivoj, gustoj mreži zgužvanog uma, i ko ili što je danas spas i spasenje, a ko ili što rušitelj i rušenje? U ovim oportunim kombinacijama mogli bismo učitati i spas u pepelu, odnosno iz pepela. No, u rađanju iz pepela uvijek su za herojstva potrebne mišje rupe.
Po principu suprotnosti u gradaciji, ili degradaciji, nižu se mnogi stihovi Vertiga Krsta Vukovića. Čini se katkad da smo zapali u fazu kada jasno ne rasuđujemo, kada je uistinu potrebno da nam se crno objasni kao crno, da bismo bijelo i svjetlost bili sposobni i spremni doživjeti kao svjetlost i spas u šansi da spoznajom nemoći nadvladamo nemoć, dugim korakom u povratku sebi, za trofej: Jedan izdah premalo/Slaba je zamjena oduševljenju/Za ukus trijumfa.
Na koncu, ovi će vrtoglavi stihovi premreženi: Slobodom, Hrabrošću, Sumnjom, Žrtvom, Srećom, Ljubavlju i Vremenom, poređanim gradacijom (jer sloboda bića je tek preduslov), bez stvarne vrtoglavice svakidašnjeg, čitaocu pružiti užitak u oneobičenim stihovima i ljepoti poetskog svijeta.
Publicista i kritičar Vanja Kovačević je u povodu Krstove poezije „Vertigo“ zabilježio da se autor u zbirci čudi „nad naizgled samorazumljivim stvarima“ i postavlja ključna pitanja čovjekovog postojanja. On smatra da se radi o skupu promišljanih, proživljenih i preživljenih pjesama, te da: „Vuković nam jasno saopštava da svoju poetiku i stvaralački prosede (iako siguran u neke od fenomena koji ga okružuju) zasniva na Platonovom stavu da suština filosofije nije u davanju odgovora, nego u njihovom problematizovanju, ili najjednostavnije, u postavljanju pitanja. A neprestano preispitivanje i propitivanje sebe omogućava nam sloboda, još jedan od fenomena na kojima autor temelji svoju knjigu. Zato i nije čudo što je za naslov izabrao Vrtoglavicu, jer zahvaljujući slobodi i traganju, mi smo kadri da se popnemo do neslućenih visina duha. I da se strmoglavo sunovratimo u najdublje ponore“. Između suprotnosti pojmova, fenomena, nastaje poezije Krsta Vukovića smatra Kovačević i zaključuje: „Knjiga Vertigo satkana je od traganja za svojim mjestom u svijetu, ali i svjetovima u sebi od ljubavi i najviše, od slobode. Zapitanost sadržana u stihovima autora znak je izgubljenosti u vremenu koje karakteriše nebriga za drugoga i uljuljkanost u samodovoljnost, ali istovremeno i jasan pokazatelj riješenosti da krenemo dalje, jasan znak snage da se ostvarimo kao ljudi i moći da napišemo makar jednu jedinu pjesmu. Koja možda neće ostati da odzvanja generacijama, ali koja će jasno govoriti o našem kriku, vremenu, o našoj ljubavi“.
Be the first to comment