Početkom septembra 2013. godine, u galeriji „Veliša Leković“ u Baru, otvorena je izložba slika Slobodana Boba Slovinića. Organizatori izložbe su Centar savremene umjetnosti Crne Gore i Kulturni centar Bar. Na izložbi su prikazana 32 rada (ulja na platnu) koja pripadaju ciklusima „Le Corps“ (1988-2013) i „Mare Montenegro“ (2001-2013).
Slobodan Bobo Slovinić je rođen 1943. godine u Budvi. Diplomirao je 1966. godine na Akademiji za primenjene umetnosti u Beogradu, na odsjeku unutrašnje arhitekture, u klasi prof. Đorđa Krekića. Bio je na studijskim putovanjima: Grčka, Njemačka, Francuska, Italija, Irak, SSSR, Španija. Prvi put se predstavio 1961. na grupnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu u Podgorici a prvu samostalnu izložbu priredio je 1965. u Modernoj galeriji u Podgorici. Do sada je imao preko 40 samostalnih i više od 300 grupnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je mnogobrojnih državnih i međunarodnih nagrada i priznanja. Istaknuti je kulturni stvaralac Crne Gore od 2010. Član je ULUCG-a i ULUPUCG-a od 1968.
1978. je izabran za sekretara Odbora za likovne umjetnosti CANU.
1982/1983. je postao član “Maison des Artistes” u Parizu. Učestvovao je u radu više slikarskih kolonija. Kreirao je više od 400 projekata unutrašnjeg uređenja prostora i drugih projekata od kojih je većina realizovana. Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici.
Objavio knjige: “Pariski zapisi” (1996); “Umjetničke zbirke Centra savremene umjetnosti Crne Gore” (2010); “Ars Libris 1999-2012”
(2013). Osim slikarstva i likovne kritike, bavi se enterijerom i dizajnom.
Stalno živi i stvara u Podgorici, a povremeno i u Budvi.
Detaljne informacije o autoru i njegovom stvaralaštvu nalaze se na portalu Montenegrina.net.
Izložbu slika Slobodana Boba Slovinića otvorio je Milun Lutovac, profesor na Fakultetu umjetnosti, Univerziteta Donja Gorica u Podgorici.
Slobodan Bobo Slovinić se zahvalio svima koji su doprinijeli da do organizacije ove izložbe dođe. Podsjetio je veliki broj prisutnih na zadnjih 12 godina u kojima nije samostalno izlagao. Taj period je usmjerio na pisanje likovnih kritika za mnoge znane i neznane kolege umjetnike, kaže Slovinić. Nastalo je oko 600 likovnih kritika koje su objavljene u najčitanijim dnevnim novinama “Vijesti”, sa kojima zadnjih 15. godina aktivno sarađuje.
U katalogu koji je štampan povodom ove izložbe, mr Anastazija Miranović je između ostalog zapisala:
“Ni decenijama nakon ovih zapisanih misli Slobodan Slovinić nije promijenio suštinu svog gledanja svijeta, svoj koncept poimanja čovjekovog mjesta i poretka u efemernom bitisanju. Još uvijek krhko biće u snažnom tijelu teži visinama, osvajanju novih prostranastava… Donekle, novina je u načinu, egzekuciji predstavljenog. Jer, nakon proživljenog i iskustvenog, spoznajemo da se “lice svijeta baš u onome što je najnovije nikada ne mijenja, da to najnovije u svim stvarima uvijek ostaje isto.” Ciklus u trajanju, “Le Corps”, kako kaže umjetnik je:”Veliki, zamašni projekat, biće potrebno zaista puno vremena da se ciklus u potpunosti realizuje.” Na tragu predstavljenih radova iz ciklusa “Le Corps”, od 1988. do danas, hronološki pratimo prepoznatljivi nervaturni diskurs Slobodana Slovinića… Tijelo/tjelesno, kao dominanata suštinski je punktum univerzuma i Slovinićevog stvaralaštva. Tijelo/tjelesno kao čovjekova spoljašnost, koja prikriva i/ili otkriva nutrinu, ali i tijelo kao kosmička čestica, kao simbol kretanja/promjena, kao konstruktivno-dekonstruktivni, gradivni i razgradivi element postojanja. Slovinića ne interesuje tijelo kao lična priča, koju on svakako priča svojim djelom, iznoseći nam svoj stav o čovjeku i svijetu u kojem obitava. Slobodan Slovinić je zapitan nad čovječanstvom, njegova pitanja su suštinska i opšta, satkana u gusti koagul značenja. Tijelo, kao anatomski fakt, gotovo savršeno u svojoj fizičkoj snazi, i krhko, u svojoj unutarnjoj slabosti, služi umjetniku da ukaže na neminovnost Ijudskog propadanja i razgradnje u tjelesnom, na uzvišenost i vječnost u duhovnom, kosmičkom, beskonačnom jedinstvu, i značaju malih, naizgled nevažnih djelova za opstanak cjeline. Umjetnik želi da demistifikuje, da nas oslobodi od obmane čula efemernog života kroz nezemaljsko bitisanje koje stoji iza svega. Površina slike postaje “povlašćeno mjesto”filozofskog, metafizičkog predstavljanja egzistencijalnog, konfliktnog stanja.
Kao vješti arhitekta, Slovinić u kontinuiranim decenijskim ciklusima, gradi svoje svjetove i hvata čovjeka u grču, letu, skoku, zamahu i pokretu, zapliće ga i obavija mrežama faša, kaiševima, prutevima, stegama predrasuda, strepnji, strahova, sumnji, pitanja i zagonetki, otkrivajući nam slabosti i nesavršenosti najsavršenijeg bića na planeti, običnog malog čovjeka, koji je ipak samo dio ogromnog, još uvijek nedovoljno ispitanog kosmičkog prostranstva…”
DIO IZLOŽENIH RADOVA
