Poezija Andrije Radulovića predstavljena na Trgu pjesnika


Sinoć je na Trgu pjesnika nastavljen književni program XXXV festivala „Grad teatar“. Gost Trga pjesnika ovoga puta bio je Andrija Radulović, koji je predstavio svoju knjigu poezije „Kad bih plakao kao vinograd“.

Radulović je dobitnik niza domaćih, regionalnih i međunarodnih književnih nagrada. Pjesme su mu zastupljene u velikom broju domaćih i stranih izbora, pregleda, atlasa i antologija poezije. Njegovo stvaralaštvo predstavljeno je u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Rumuniji, Italiji, Sloveniji, Bugarskoj. Pored poezije piše eseje, aforizme, kratke priče, tekstove iz svijeta kulture, književnu kritiku, prevodi poeziju sa ruskog jezika. Jedan je od najprevođenijih pjesnika iz Crne Gore.

Moderatorka večeri je bila pjesnikinja Milica Kralj, koja je govorila o knjizi “Kad bih plakao kao vinograd”, ali i o Radulovićevoj novoj zbirci poezije koja je izašla ove godine, pod naslovom “General i lasta”.

“Ako je poezija plemstvo bola – po Bodleru, ili najvažniji atom na svijetu – po Isidori Sekulić, ili najvažniji atom svijeta – po Branku Miljkoviću, ili disanje kroz ranu kao što kažu mnogi pjesnici – onda je poezija Andrije Radulovića, jednog od najznačajnijih savremenih pjesnika i jednog od najprevođenijih pjesnika u Crnoj Gori, sažela u sebi sve ove definicije kao i ono što poezija jeste, ono neizrecivo”, kazala je Kralj.

Radulović je mnogobrojnoj publici na Trgu pjesnika čitao pjesme iz zbirki “Kad bih plakao kao vinograd” i “General i lasta”, a u razgovoru sa prisutnima podijelio je utiske i anegdote sa svojih putovanja, između ostalih o putu u Rusiju, kada je održan veliki skup posvećen Petru II Petroviću Njegošu.

“Jednom prilikom sam gostovao u Rusiji na poziv Saveza pisaca Rusije, bio sam učesnik naučnog skupa povodom jubileja o Njegošu. Ispričaću vam  jednu anegdotu. Bio je tu Aleksandar Šumilov, jedan od najboljih prevodilaca “Gorskog vijenca”. Upoznao sam i drugog prevodioca, velikog pjesnika Jurija Kuznjecova, koji je rekao da je naučio srpski jezik zbog Njegoša, da bi preveo “Gorski vijenac” kako valja (…) i govorio je da je Njegoš prorok poput Dostojevskog… Šumilov je tada rekao da se smatrao dužnim da prisustvuje toj večeri, jer Rusi nemaju takvog pjesnika kao što je Njegoš.”, istakao je.

Tom prilikom, kako je dodao, prišao mu je i jedan čovjek sa željom da ga naslika. “Bio je to Vjačeslav Kostiljev, veliki ruski slikar koji je tu boravio kako bi slikao savremene ruske pjesnike. I taj portret je ostao u Savezu pisaca Rusije, to je moja najveća nagrada koja mi se dogodila.”

Gosti su se, razgovarajući sa publikom o uticajima i odjecima poezije, osvrnuli i na pjesničko stvaralaštvo g. Amfilohija, koji je, tokom svoje pregalačke misije, brinuo i o pjesnicima, što je i sam bio: “Mogu da kažem da sam ja bio prijatelj sa g. Amfilohijem tridesetak godina, bez ikakvog interesa i njegov odlazak mi je jako teško pao. Kada su pjesnici u Crnoj Gori bili u najtežem položaju, on je nas štitio. Isto tako, kad je Mitropolija napadana, pjesnici su je najžeće branili kao i vrijednosti stare Crne Gore, mislim tu na Njegoša, Oktoih, ćirilicu i slobodnu riječ. Tek će buduće vrijeme pokazati šta je g. Amfilohije sve uradio za Crnu Goru, još se to ne vidi dobro. On je podigao Crnu Goru na Lovćensku visinu.”

Na pitanje akademika Siniše Jelušića ima li veze između šaha i poezije, s obzirom da je Radulović dosta pisao o šahu, on je kazao da postoji duboka veza.

“Imao sam tu sreću da se družim sa prvakom svijeta Mihailom Taljem, koji je bio gost kod nas u Spužu i znao je da ostane ljeti po dvije, tri nedjelje. On je mnogo volio Crnu Goru, Jugoslaviju, Beograd. Bio je čudo, genije koji se rijetko rađa”. Radulović je dodao da je Talj tada igrao šah sa jednim našim velemajstorom, da je pio lozu i, kako je bio nerješen rezultat, igrali su cug. Oni su, kao mladi, posumnjali u priče o Talju i rekli: “Jugoslavija će tući večeras SSSR na obali Zete”. Međutim, Talj je zatražio još malo loze i pozvao velemajstora da igraju do deset malo ozbiljnije. I dobio ga je 10:0, sve ispod minuta. Tako je propala naša želja i ideja da će Jugoslavija tući SSSR na obali Zete. Rekao sam mu tada i da je naš prvi šahista bio Njegoš, da je on donio šah u Crnu Goru, a on je meni odgovorio “Ti misliš da ja to ne znam?”. Zatim mi je kazao jedan citat iz “Gorskog vijenca.”

Radulović: Crna Gora ima Njegoša, Oktoih i Miroslavljevo jevanđelje

Na kraju večeri Radulović je prisutnima kazao da Crna Gora, iako mala, ima sa čime da zakorači u Evropu.

“Imamo Njegoša, imamo Oktoih koji je štampan prije nego što su otkriveni neki kontinenti. Tu činjenicu kad saopštim nekome, kada se sretnem sa pjesnicima na evropskim festivalima, začude se. Misle da to nije tačno, pa posle traže po internetu.  I Miroslavljevo jevanđelje. Znači to su tri stvari sa kojima možemo dostojno da zakoračimo u Evropu. Blijede kopije evropske književnosti i slikarstva neće oduševiti ni Pariz, ni Brisel, ni London. Od toga nema ništa.”, naglasio je Radulović.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


7 + 14 =

*