Predstava “Kanjoš Macedonović”

 

 
16.07.2012.

GRAD TEATAR BUDVA

Grad teatar Budva/Narodno pozorište Beograd

S. M. Ljubiša

KANJOŠ MACEDONOVIĆ

Režija: Vida Ognjenović

 

U poneđeljak, 16. jula, na sceni između crkava održana je prva ovogodišnja repriza prošlogodišnje koprodukcije “Grada teatra” i “Narodnog pozorišta” iz Beograda, predstava “Kanjoš Macedonović”, po tekstu i u režiji Vide Ognjenović.

 

 

Tekst i režija: Vida Ognjenović
Dramaturg: Božo Koprivica
Scenograf: Miodrag Tabački
Kostimograf: Ljiljana Dragović
Muzika: Zoran Erić

 

 
Kanjoš, niskastruka, opasnakoraka, amudrapogledaIgor Đorđević

Furlan, ražalovani zapovednik broda, odmetnik- Branislav Lečić

Dužd, Frančesko Foskari- Predrag Ejdus

Stijepo, sudija i uglednikBranko Jerinić

Daskale, ikonopisacMarko Baćević

Otac Gerasim, kaluđer putnik- Tanasije Uzunović

Katna, Ivkina maćeha, ugledna matronaStela Ćetković

Ivka, nekad pčela, nekad osa, bacila čini na Kanjoša– Zorana Bećić

Vidosava, iijepa kćer Golubova, koju je Vukac ugrabioВојаnа Stefanović

Đovana Gracija Foskari, duždeva kćer- Jelena Vesković

Sinjora de Dolči, njena pratilja- Biljana Đurović

Sinjorina de Dolči, drugarica duždeve kćeri- Marta Ćeranić

Nikodim, zovu ga Mrkodim– Aleksandar Đurica

Luka, lukaviji i od Goluba i od lisice– Branko Vidaković

Mitar, pametar, puna usta narodnih izrekaZoran Ćosić

Golub, pitom i lukav, na priliku svome imenuRadovan Miljanić

Krsto, pozivar jakog glasa, čuje se od Pr. do graniceNebojša Kundačina

Rado, željan dalekog svijetaSiniša Ubović

Otac Filimon, kaluđer, pisar i učitelj- Hadži Nenad Maričić

Druško di Kataro, tumač, doušnik, stražar i još ponešto.- Mihailo Lađevac

Vukac, najljepši, a hrabar- Pavle Jerinić

Stevan, ljuti, naprasiti AndrovićMišo Obradović

Nikolo Diedo, kapetan od straže u MlecimaMilo Lekić

Rektor Andrea Di MolinaStevan Piale

IskušenikVojislav Obradović

Stražari– Bojan Penčić, Goran Simić, Bojan Antonijević

Telohranitelji- Saša Tanasković, Nemanja Konstantinović

 

 

O predstavi

O radu na novom “Kanjošu” reditelj Vida Ognjenović je rekla:
„Mi nećemo raditi nikakav rimejk ‘Kanjoša Macedonovića’ od pre dvadesetak godina, već potpuno novu predstavu. Tadašnja predstava bila je o Paštrovićima i sledila je taj neki tradicionalni, mitski nanos o Kanjošu koji je pobedio, ne toliko hrabrošću i junaštvom, koliko mudrošću. Ovoga puta, umesto tog idiličnog paštrovićkog društvenog pejzaža, htela bih da napravim jednu oštru, vrlo gorku i crnu, predstavu o tome kako je mala sredina, u suštini, užasno dvolična i opaka. To je sredina koja usled te svoje plemenske zatvorenosti, preuveličava sopstvenu važnost i značaj“

 

 

Maja Mrđenović, Pobjeda, Podgorica, 16. jul 2011.

Kolebanje između emocije i kritike

Obnovljeni „Kanjoš Macedonović” ambiciozno je i solidno ostvarenje, koje problematizuje neke uvriježene vrijednosti i vjerovanja, ali, kojem se može zamjeriti prilično kolebljivo traženje spone sa sadašnjim vremenom, i isuviše mlaka kritika, koja neprestano potire samu sebe. Drama „Kanjoš Macedonović” Vide Ognjenović, kojom je prošle sedmice otvoren jubilarni 25. Budva Grad teatar, smještena u XV vijek i napisana osobenim arhaičnim dijalektom, čuva atmosferu predloška, odnosno istoimene pripovjetke S. M. Ljubiše.

Epska melodrama

Riječ je o svojevrsnoj epskoj melodrami, protkanoj humorom, kojim se mire i prožimaju legendarno i svakodnevno, ali dominantni ton jeste uzvišenost, sa primjesama melanholije – žala za „herojskim vremenima”. U prvom dijelu drame oslikava se zatvorena plemenska sredina, njeni karakteri, društveni odnosi, shvatanja i sistem vrijednosti. Drugi dio donosi zaplet, kroz priču naslovnog  junaka o njegovim doživljajima u Mlecima, prema kojima su Paštrovići u vazalnom odnosu, čije odredbe Mletačka republika krši, i o zahtjevu dužda, isprovociranog Kanjoševim hvalisanjem o hrabrosti svoga plemena, da mu pošalju zatočnika. U trećem dijelu, radnja kulminira u dijalogu Kanjoša i Furlana, duždevog izazivača, kojeg Kanjoš prepoznaje kao junaka i čovjeka čiste duše, ali smatra da ga ipak treba ubiti, jer se na to obavezao svome plemenu.

Drugačija atmosfera

Zahvaljujući ideji da se na jubilarnom, 25. Budva Grad Teatru obnove najuspješnije produkcije iz proteklih izdanja festivala, Vida Ognjenović dobila je priliku da ponovo režira vlastiti tekst, koji gotovo apsolutno poštuje (dramaturg Božo Koprivica). Međutim, u ovoj postavci atmosfera je nešto drugačija. Vrijeme radnje pomjereno je bliže sadašnjosti (na početku kaluđerice gimnasticiraju, i sl.), pri čemu se patrijahalne i tradicionaine vrijednosti i dalje poštuju, ali kao manje-više puka forma. Zatvorena plemenska sredina zadobija negativan predznak sputavanja, licemjerja i megalomanije. Na to je ukazano glumačkom igrom, koja je tek za nijansu suviše teatralna, ali upravo u toj teatralnosti nalazi se izvjestan ironični odmak prema sopstvenom liku i zbivanju u cjelini, što se, katkad veoma suptilno, a rjeđe i očito karikaturalno, ogleda naročito u pretjeranoj i prenaglašenoj mimici i intonaciji. Na vidjelo isplivavaju slijepo poštovanje propisanih pravila, zatiranje lične slobode i kreativnosti, palanački strah „šta će ljudi reći”, lažni stid, itd.

Glas naroda

U prva dva dijela predstave, koja se odvijaju u Paštrovićima, česte su grupne scene, u kojima svi sve vide, čuju i komentarišu, što pojačava utisak skučenosti i metafizičke zagušljivosti. Takođe, između igranih djelova uklopljeno je nekoliko pjevačkih, koje u tekstu označavaju kolektivni glas naroda i simbolizuju njegove vrijednosti. Međutim, u ovoj postavci, zbog pomenutog ironičnog odmaka, one su loše uklopljene i nemaju mnogo smisla. Muzika (Zoran Erić) koja povremeno instrumentalno prati radnju dosta uspješnije naglašava atmosfere i produbljuje emoclje. Scena „između crkava” dobro je ilustrovala mjesto radnje. Korišteni su postojeći elementi – crkva, kapija, more; a razliku između ambijenta Paštrovića i Venecije vrlo jednostavno i efektno dočarale su dvije žičane konstrukcije (scenograf Miodrag Tabački), od kojih jedna predstavlja obris nekoliko stabala, a druga siluetu venecijanske palate. Kostimi (Ljiljana Dragović) su realistično-tipićni: za ikonopisca, sveštenike, „junake”, „đevojke”… ali u sceni razgovora sa duždom i njegovom svitom, oni postaju suštinski bitan scenski znak, koji aludira na maniputativnost vlasti kojoj pojedinac ne znači ništa, i koja propisuje šta je „korektnost”, u svakom vremenu. (…)

 

 

Vida Ognjenović je rođena u Dubočkama kraj Nikšića, odrasla i školovala se u Srbiji. Osnovnu školu završila je u Vrbasu, a gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Diplomirala je na Katedri za opštu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i na odsjeku za režiju beogradske Akademije za pozorište, film i TV. Postdiplomske studije je započela u Parizu na Sorboni, a magistarski rad iz teorije i prakse režije odbranila je na univerzitetu u Minesoti, SAD, kao stipendista Fulbrajtove Fondacije (1972. godine). Od 1974. do 1979. godine radila je kao asistent na FDU u Beogradu. Za direktora Drame Narodnog pozorišta u Beogradu izabrana je 1977. godine, a po isteku četvorogodišnjeg mandata, ostala je u angažmanu kao stalni reditelj, a zatim Upravnica (1990 – 1993) kad je napustila Narodno pozorište iz političkih razloga. Kao profesor po pozivu, predavala je na univerzitetima u Los Anđelesu (UCLA), od 1981 – 1982, Čikagu (UIC, Columbia College – 1996, 1998, 2000), a u okviru predavačkih turneja obišla je u nekoliko mahova, kao gost predavač, sve veće univerzitete SAD-a (1985, 1991, 1997, 1999. godine). Redovni je profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu (1997 – 2008). Bila je ambasadorka SR Jugoslavije u Norveškoj .(2001 – 2006. godine), a sada je ambasador Srbije u Danskoj. Njen rediteljski opus čini blizu stotinu pozorišnih, kao i veliki broj televizijskih i radio režija, od kojih je mnoge napravila po sopstvenim tekstovima. Napisala je 12 drama, koje su doživjele više postavki i brojna izvođenja, a objavljene su u različitim izdanjima. Kao reditelj je gostovala u mnogim pozorištima širom ranije Jugoslavije (Crna Gora, Slovenija, Hrvatska), a radila je predstave i izvan naše zemlje (USA, Velika Britanija). Režirala je raznorodan repertoar, kako domaću i stranu klasiku, tako i modernu savremenu dramu i mnoge praizvedbe. Dobitnica je svih značajnijih domaćih nagrada za dramu i režiju. To su između ostalih: Oktobarsku nagradu grada Beograda za pozorišnu umjetnost (1984), Zlatni lovorov vijenac za režiju (Sarajevo 1985.), Vukovu nagradu za umjetnost (1992), Sterijinu nagradu za najbolju dramnatizaciju (1984.), Sterijinu nagradu za najbolju dramu ( 1991), Nagradu Joakim Vujić za pozorišnu umjetnost (2001.), Sterijinu nagradu za najbolju dramu ( 2002.), Sterijinu nagradu za najbolju režiju (2002.), Nagrada Budva Grad Teatra za pozorišnu umjetnost (2007.). Objavljuje prozu i esejistiku. Zbirke pripovedaka: Otrovno mleko maslačka (Prosveta, Beograd, 1994), Stari sat (Prosveta, Beograd, 1996), Najlepše pripovetke Vide Ognjenović (Prosveta, Beograd, 2001), Prava adresa (DOO: Dnevnik, Novi Sad, 2007). Romani: Kuća mrtvih mirisa (Prosveta, Beograd, 1995), Preljubnici (Stubovi kulture, 2007), Posmatrač ptica (Arhipelag, 2008). Putopisna proza: Putovanje u putopis (Zrenjaninska biblioteka, 2005). Zbirka eseja: Nasuprot proročanstvu (Arhiprlag, 2007). Zbirka intervjua: Nema više naivnih pitanja (Dnevnik, 2008). Knjige drama: Kanjoš Macedonović (Oktoih, 1989, 94, 2004), Melanholične drame (SKZ, 1991), Setne komedije (SKZ, 1993), Devojka modre kose (Ars dramatica, Beograd, 1994), Mileva Ajnštajn (Stubovi Kulture, 1988, 2002), Jegorov put (Oktoih, 2001), Sabrane drame u tri knjige: Drame I, II, III (Stubovi kulture, 2000, 2001, 2002), Don Krsto (Oktoih, 2007). Dobitnica je mnogih značajnih nagrada za književni rad, između ostalih: Nagrada Prosvete za knjigu godine (1994.), Andrićeva nagradu za pripovjetku (1995.), Nagradu Branko Ćopić za prozu (1996.), Nagradu Laza Kostić za roman (1996.), Nagradu Karolj Sirmai za pripovjetke (1996.), Nagradu Ramonda Serbica za prozu (1998.), Nagradu Stefan Mitrov Ljubiša za književno djelo (1999), Nagradu Todor Manojlović, za moderni izraz u književnosti (2004.), Nagrada Milica Stojadinović – Srpkinja (2007.), Nagradu Narodne biblioteke za knjigu godine (2007.), Proza i drame su joj prevođene na engleski, mađarski, italijanski, grčki, bugarski, češki, makedonski, i njemački jezik. Objavljuje prevode sa engleskog i njemačkog jezika. Živi i radi u Beogradu.

 

 

Stefan Mitrov Ljubiša  (Budva, 1824 – Beč; 1878) – književnik i političar. Njegova najvažnija djela su: Pripovijesti crnogorske i primorske (1875) i Pričanja Vuka Dojčevića (1878). Jedno vrijeme bio je opštinski sekretar u Budvi (1843), a 1848. postao jc kandidat za bečki Parlament. Borio se za ravnopravnost pravoslavaca s katolicima u Boki Kotorskoj za vrijeme Bahovog apsolutizma, što je 1871. godine rezultiralo ukidanjem obaveze pravoslavnog stanovništva da proslavlja katoličke vjerske praznike. Bio je član Narodne stranke, koja ga je kandidovala za zastupnika bokeljskih opština na Dalmatinskom saboru. U Dalmatinski sabor izabran je 1861. godine, a Sabor ga je poslao za svog zastupnika u Carevinskom vijecu u Beču. Na izborima 1866. godine, ponovo je izabran za poslanika Boke Kotorske na Dalmatinskom saboru, a Sabor ga je ponovo izabrao za poslanika u Carevinsko vijece. Kao poslanik u Carevinskom vijeću glasao je protiv dualističkog ustrojstva Habzburške monarhije. Pred Carevinskim vijećem zalagao se za rješavanje рrоblema koji su izazvali ustanak u Boki Kotorskoj, osuđujući nasilja počinjena prilikom ugušivanja ustanka. Godine 1870. Ljubiša je i po treći put izabran za poslanika Dalmatinskog sabora i Carevinskog vijeda, a četiri godine kasnije (1873), opet je biran za poslanika. Ljubiša je u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću bio poslanik 17 godina, a 1870. bio je i predsjednik Dalmatinskog sabora.

 

 

FRAGMENTARNI VIDEO ZAPIS PREDSTAVE

 

Fotografija Vide Ognjenović preuzeta sa sajta www.tvrdjavateatar.com.