“Ka vječnoj svjetlosti” između crkava: Umjetnost emocijom pruža odgovore


„Ka vječnoj svjetlosti” naziv je koncerta koji je sinoć izveden na sceni Između crkava u Budvi, a u okviru 37. izdanja festivala Grad teatar. Nastupao je festivalski orkestar i hor „Virtuozi”, kojima je dirigovao maestro Bojan Suđić.

Festivalski orkestar i hor „Virtuozi“ čine najbolji odabrani profesionalni pjevači iz Beograda i Novog Sada, dok je Suđić svakako najistaknutije dirigentsko ime u muzici današnjice na ovim prostorima. Već više od jedne decenije umjetnički je direktor Muzičke produkcije RTS, šef dirigent renomiranih ansambala – Simfonijskog orkestra RTS-a i Hora RTS-a, a umjetnički je direktor BEMUS-a.

Na koncertu su prikazane dvije različite estetike, dva različita viđenja posmrtne muzike muzičkih genija Mokranjca i Mocarta. Suđić je istakao da je riječ o muzici nade, iščekivanja, neizvjesnosti, prelaska i molbe da tamo gdje prelazimo pređemo na dobar način.

“U tome je estetika čitavog hrišćanstva, ali ako hoćete i čitavog monoteizma i većine religija. Upravo taj prelazak je najviše nadahnjivao umjetnike tokom epoha da upravo ovakvim rekvijemima i opelima daju svoje najpotresnije note, vjerovatno i najdublje. Bez te vrste estetike je nezamisliva bilo koja vrsta estetike umjetnosti koja je nastajala proteklih par milenijuma”, kazao je Suđić i dodao da su predstavili dva vrhunca stvaralaštva pravoslavne i katoličke muzike.

“Dva remek-djela, Mokranjčevo “Opelo” zaista je minijatura koja ide u sam vrh sveopšte pravoslavne muzike, ne samo srpske već nadrasta to umnogome. U njemu je sadržan Mokranjčev najiskreniji rukopis, sve ono što je učio  i htio da da. S druge strane Mocartov “Rekvijem” je djelo koje je nama najbliže od svih njegovih djela i jedno je od najizvođenijih djela umjetničke muzike. Ne može se zamisliti bilo kakvo poznavanje umjetničke muzike bez Mocartovog “Rekvijema”.

Maestro je istakao da mu je velika čast što je po prvi put u Budvi imao priliku da izvede Mocartov “Rekvijem” jer je to kamen temeljac čitavih izvođačkih kultura.

“Bilo mi je važno da to izvedem na ovom prostoru između crkava. U suštini kada dođemo do tog strašnog trenutka nije važno šta je pravoslavno, a šta katoličko  već ostaje pitanje gdje idemo i šta smo radili. Tu prestaju sve te sitne razlike, a upravo ono što je ugrađeno u ovakvim djelima jedino može da posluži kao odgovor, a to je prije svega umjetnost. Umjetnost je jedina koja svojom emocijom može da pruži određene odgovore i mislim da to i jedino možemo da osjetimo”, kazao je Suđić.

Komentarišući ovogodišnji muzički program Grada teatra, Suđić je kazao da mu je drago što su umjetnici poput Nemanje Radulovića napravili velike karijere, a upravo je Suđić bio taj koji ga je 2005. godine kao devetnaestogodišnjaka doveo na Grad teatar.

“Ja sam tada prvi put bio pozvan da budem muzički selektor i stvarno sam dao svoje srce jer sam ja ovdje domaći. Bila su to skromna sredstva, a svi ti umjetnici danas vrijede deset puta više. Tada su bili Roman (Simović), Nemanja, Katarina (Jovanović) i (Aleksandar) Madžar, ne želim nekoga da ispustim. Bio je to jako dobar festival i zaista sam preponosan. Da sam tada stavio određene pare na kladionicu i kladio se ko će šta da uradi sad bih bio jako bogat čovjek jer su svi oni udesetostručili svoj kvalitet. Da sada pokažete nekome ko je bio na Gradu teatru 2005. godine rekli bi da to nije moguće. Svi su napravili velike karijere i meni je drago, ja sam sa Nemanjom mnogo puta sarađivao i on se izgradio u zaista vrsnog umjetnika. Sa Stefanom Milenkovićem smo upravo na ovom mjestu sarađivali prošle godine, sve su to moji divni prijatelji i kolege sa kojima sam dijelio podijum. Sve to je jedan naš ponos, da ne bude da smo samo u sportu jaki već imamo i brojne muzičke zvijezde koje nas reprezentuju svuda i najbolji su ambasadori”, zaključio je Suđić.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


fourteen − 9 =