Zagrebački Exit teatar stigao je u Budvu sa predstavom „Balon“, po drami Mata Matišića, jednog od najangažovanijih i najnagrađivanijih hrvatskih dramatičara i scenarista, u režiji Mislava Brečića.
Ova Matišićeva gorko – smiješna priča o apsurdnoj svakodnevici na ovim našim prostorima, o novim kriminalno-tajkunskim – mafijaškim predstavnicima moći u našim društvima koji mogu sve da urade, suočava nas sa ljudima koji policiju drže u šaci, koji betoniraju žive ljude, zaustavljaju sahrane, postavljaju kardinale i biskupe… O svemu tome Matišić nam govori kroz vizuru i iluziju glumca i glumačke profesiji, a bravurozna ekipa predstave „Balon“ – Vilim Matula, Krešimir Mikić, Branka Trlin i Ana Maras Harmander, očarala je gledalište scene Terase između crkava, i sa Grada teatra ispraćena je višeminutnim ovacijama.
Vilim Matula, prvak hrvatske scene Vilim Matula koga smo vidjeli u sjajnim transformacijama, kaže da je počašćen sam je ponovo na festivalu u Budvi.
– Bio sam ovdje prethodnih godina i sa pozorištem „Kerempuh“, sa „Barunom Minhauzenom“, sa „Kvartetom“ Hajnera Milera, i uvijek nas je publika prelijepo primala. Osjeća se da ovdje postoji jedna pozorišna tradicija – kaže prvak hrvatske scene Vilim Matula.
O tome što „Balon“ angažovano i hrabro osvjetljava ova naša društva, naš mentalitet i slabosti, jer smo dopustili da nam se dogode „novi biznismeni“ i moćnici, ali i o tome što je ova priča i svojevrsni omaž glumačkoj profesiji, Matula ističe da stvari u pozorištu počinju biti metafora za sve.
-Kada su obični ljudi u životu prisiljeni da glume, onda su mnogo uvjerljiviji glumci nego mi, profesionalci, a mi, zapravo, pomažemo publici da kroz nas projicira i da gleda svoje predstave koje realno živi, i da se gledaoci u tome prisjećaju sami sebe od jutra do mraka, i sopstvenih gestova. Ljudi, naravno, izvode raznorazne uloge, pogotovu kada su tako užasna vremena kao sada, vremena koja i dalje prijete na razne načine, kao i cijeli svijet koji je postao trusan. Kriminal, koji je u svemu tome u današnje vrijeme došao na tako važna mjesta i visoke funkcije je najveći problem na ovom našem prostoru – objašnjava Matula, istučući da je predstava „Balon“ angažovana na mnogo načina, pa i kada su u pitanju stereotipi i poznati “obrasci” po kojima su za sve probleme u Hrvatskoj i dalje krivi Srbi, Židovi, Romi i homoseksualci, pogotovu odnosi između Srba i Hrvata.
-Ono što je u svemu tome najtragičnije jeste revidranje istorije, jer ono što je nacionalizme rješilo u Drugom svjetskom ratu upravo je bilo egzistencijalno i oružano bratstvo prije svega Srba i Hrvata. Ono je izborilo i donijelo pobjedu u tom ratu, a to nam sada nijedni nacionalizmi ne mogu oprostiti – sve to revidiraju i govore o tome da je taj odnos Hrvata i Srba bio protivprirodni blud, a bio je izuzetno vrijedan, zapravo, najvrijedniji – ističe Vilim Matula.
Krešimir Mikić, isto tako bravurozan u nekoliko likova – od tihog, fino vaspitanog čovjeka koji brine o svojoj supruzi, do policajca i kriminalnog bosa, kaže da nema tako puno drama koje se na ovakav način bave glumcem i prave omaž glumačkoj profesiji, kao što je “Balon”.
-Mi smo negdje prije osam godina počeli da s ebavimo ovom pričom, mene je Vilim Matula pozvao da mu pomognem oko toga, imao je potrebu kao glumac da nešto napravimo, ali nije znao što. I tako je počeo “čačkati”, onda je došao i Mate Matišić, počeo je pisati dva komada, pa smo ih spojili. Sada već ima dosta improvizacije u predstavi, ali je sve krenulo iz potrebe da se izrazimo kao glumci, ali i da nešto kažemo o ovoj našoj svakidašnjici koja je kao nekakva crna komedija apsurda. Dužnost glumca je da zrcali stvarnost, a ja imam potrebu i mislim da je uvijek važno davati sliku stvarnosti. Zato i postoji kazalište – kaže Mikić, ističući da voli likove koje igra u “Balonu”, jer se sa njima može dobro “zezati”.
O tome koliko je priča “Balona” strašna, i koliko bi trebalo da nas uplaši, Mikić kaže da je ona u suštini horor, da je vjerna našoj realnoj stvarnosti.
-Mi živimo ovo što se događa u predstavi, jedno katastrofalno doba, u kojem kriminalci na ovim prostorima imaju veze od predsjednika država, do Vatikana. I svi to sve znamo, ali se pravimo ludi kao da to ne postoji, i ćutimo, a onda kada dođemo u kazalište i to vidimo, onda se smijemo. Možda je ipak bolje smijati se, nego plakati, ja lično uvijek više volim smijeh, jer to znači da imam odmak i da se ne poistovjećujem sa tom situacijom, a onda je dovoljno da ujutru pročitam novine i da se prepališim – kaže Krešimir Mikić.
Be the first to comment