Festival “Ćirilicom” – Azbučni romani Mira Vuksanovića

 

 

Poznati nagradama ovjenčani književnik i akademik MIRO VUKSANOVIĆ, predstavljanjem Azbučnih romana, koji čine trilogiju: “Semolj gora”, “Semolj zemlja” i “Semolj ljudi” oduševio je posjetioce  književnog festival “ĆIRILICOM”, koji se već osam večeri, održava na trgu izmedju crkava u Starom budvanskom gradu, a čiji su organizatori JU Narodna biblioteka Budva i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore.

U uvodnoj riječi, pjesnik RADOMIR ULJAREVIĆ  je pored ostaloga rekao, da istražujući po jedinstvenoj toponimiji crnogorsko moračkog zavičaja, Miro Vuksanović je razradio kompleksnu jezičku ideju, otkrivajući novu geografiju, duhovnu i onaj prvobitni zavičaj – snažno urezana sjećanja djeteta iz Morače, sada su preobražena i pretvorena u  u neku – izvanrednu novost.

Miro Vuksanović, kazao je on, Semolj ovjekovječio kroz tu riječ (tj. kroz različite i neobićne književne postupke i pripovijedne tehnike umjetničke proze, nove književne tehnike), preprano je i proprano, toliko riječi, koliko je stalo u svih  1.700 stranica, a koje tek predstavljaju, kako da dalje tragamo, za jezikom Semolja.  Zato smo obavezni da pokušamo da prodremo u samu srž ove nedokučive etimologije, guste leksike, nepojmljive i nazaustavljive  semantike, obavezni smo prema kulturi u kojoj ovo troknjižje, sve sigurnije postaje jedan od medjaša, vidljivo sa svakoga mjesta naše kulturne toponimije, kazao je Uljarević.

Miro Vuksanović, ne samo da je odgonetao riječi i vraćao u jezik ono što mu izvorno pripada, već je time stvarao jedan novi rečnik starijih riječi (nažalost nama već stranih), istražujući mogućnosti prespajanja novih značenja i značenja, koje neke riječi imaju po etimologiji i koje su zadobile kroz život u tim semoljskim visinama. Život izmedju dva svijeta, onog koga više nema i onog koji se ispostavlja, izmedju dva vremena, onog, koje je samo prividno prošlo i onog čiji smo, opet samo prividno, sudionici, kazao je on.

Crna Gora, teško da ima izvanrednijeg pisca i izvornijeg u smislu teorije o komplementarnosti jezika i naroda. U stilističkim školama, ovo bi mogao biti primjer za ilustraciju fenomena. Ogromna jezička energija u prenapregnutom stanju, vreba iz svake riječi, da ne kažem, iza svake riječi. A tek iza sintagmi, dijalektskih prije svih. Riječ kao opijum, dovodi do potpune arkoze. Autor se napija na tom izvoru. Kao i Bećković. Poput Ljubiše. To pijanstvo je potpuno i nema otrežnjenja. Niko se nikada nije otrijeznio od riječi, samo ako je umio, da se njima opija, kazao je pored ostalog, pjesnik Radomir Uljarević, a prenosi ART PRESS iz Budve.  

Ja sam počašćen, što učestvujem u književnom festivalu “Ćirilicom” u Budvi, jer mi se čini da je ćirilica zapravo ime za ostrvo u latiničnom moru, koje je nastalo od ćirilice, obraćajući se prisutnima, kazao je književnik MIRO VUKSANOVIĆ.  To jeste nešto od savremenih čudesa, koje nije nastalo od umjetnosti i iz književnosti, pa je pobolje, bar nama koji se time bavimo i onima koji to vole, da se okrećemo tim djelatnostima ljudskog duha, da bi nam bilo ljepše i lakše.

Govoreći o njegovom odnosu prema riječima, Vuksanović je rekao, da je on riječ. A kada sam u to siguran, čino mi se, da dodiruje savršenstvo.  Riječi su jače od nas. I kada god na to zaboravimo, uvijek budemo kažnjeni, ističe on.  Riječi su žive. Riječi se dižu, niču, listaju sazrijevaju, ćute, galame. Pamćenje im niko ne može omedjiti. Riječi se promeću i kroz nas i kroz sebe. Mi postojimo u riječima.

Sve se mijenja, u tehničkom, u tehnološkom razvoju, u kodovima u čipovima, ali će uvijek u središtu biti ono što je smišljeno i što je izgovoreno. Varaju se oni koji kažu, da neće biti tako. Jer je riječ, povela čovjeka na vodu i dok ide za njom, neće biti žedan, naglasio je pisac Miro Vuksanović.

Ponekad, kada sam podalje odavde, poželim da u Drini, ili Dunavu, prepoznam kap iz izvora kraj našeg čardaka, onamo gdje sam rodjen i da u tim dalekim, a nama bliskim rijekama, prepoznam kapi zavičajne i da njima pokropim ove knjige, da zajedno posvjedoče, kako su kao kapi u rijeku i pritoka iz svih izvora, došle riječi u jedan jezik i da tako udružene daju moć tom jednom te istom jeziku.

Kao što se u rijeci ne prebira, odakle je koja kap, tako ne bi trebalo ni u jedinstvenom jeziku, prebirati, odakle je došla koja riječ, niti, odakle je čovjek, koji je tu riječ donio, naglasio je Vuksanović. On je kazao, das u sada takva prebiranja sve češća i mamurnija, ali ona imaju, ali ona imaju svoje olovno vrijeme, prilično teško i  u istoriji kažnjivo.

Ja mislim i tako jeste, da su u istom jezičkom slivu, potoci i izvori, koji su provreli kraj Une, Vrbasa, Save, Neretve, Drine, Morače, Zete, Morave, Lima, Drine, Ibra, Nišave, Kolubare, Mlave, Bistrice, Timoka, Tise….. , a nisu  nabrojani i nepomenuti  studenci, jednako bistri, ali nigdje nisu na početku zamućeni, sa svakog valja piti i riječju pregršt uzimati. I odviše je nadgornjavanja, a još gore poturanje dinamita, da se Vukov izvor zatre, ili pomjeri.  Samo saznanje, da srpski jezik, počinje svuda gdje se čuje i gdje se na njemu piše i goovori, dok mu od svuda pritoke dolaze bez ustave, dok pazimo što u rijeku bacamo, čime je trunimo ili galatimo, ona može biti još više plovna i sigurna u svom koritu. I tako, naša srpska riječ, lakše uvire u okean, koji se zove srpska književnost, kazao je pored ostalog, na nezaboranoj knnjiževnoj večeri u Budvi, ugledni pisac i akademik Miro Vuksanović, javlja budvanski ART PRESS.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × five =