Materijalno danas veoma preteže duhovno, ali duboko vjerujem da jedino ljepota i umjetnost mogu spasiti čovječanstvo
Maestro Bojan Suđić kao student FMU kasnih je osamdesetih u Zagrebu osvojio prvo mjesto na Jugoslavenskom takmičenju muzičkih umjetnika u kategoriji dirigovanja koja od osnivanja konkursa 1948. nikome do tada nije dodijeljena.
Bogatu karijeru ostvario je dirigujući kao stalni i gostujući dirigent u ansamblima širom Evrope; pored pedagoškog rada na FMU u Beogradu angažovan je kao umjetnički direktor i šef dirigent Simfonijskog orkestra RTS-a. U utorak 16. aprila na A tempu je njegov treći nastup sa crnogorskim orkestrom.
Više puta ste tokom rada sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom naglasili riječ “povjerenje“ kao nešto gotovo presudno između Vas i ansambla…Je li ga teško uspostaviti za određeni broj termina koji dobijete prilikom gostovanja, ili je i autoritet ona bitna referenca za njegovo uspostavljanje?
“Svaki pravi dirigentski autoritet se gradi na povjerenju ansambla u ispravan muzički put na koji muzičare navodi dirigent. Dakle, ne na demagogiji, frazama, obezbjeđivanju određenih pogodnosti muzičarima ili na moćnim društvenim pozicijama, već na borbi za istinu i ostvarivanje najviših muzičkih ideala.
Sebe doživljavam kao vodiča koji ekspediciju vodi i na manje poznata mjesta, za šta je članovima te ekspedicije neophodno povjerenje kako u vodiča tako i u sebe same i sopstvene mogućnosti.
Drago mi je da primijetim kako članovi CSO veoma hrabro i rado slijede ideje koje im prezentujem, nadam se da će i ovo putovanje svima ostati u lijepoj uspomeni”.
Danas je za pultom Peta Betovenova, gotovo mitsko djelo u istoriji muzike… Na prvom koncertu sa CSO izvođena je Eroika… Koliko su danas ove slavne partiture aktuelne publici, da li su očuvale svoju prodornost i veličinu i nakon stoljeća izvođenja… ili su, možda, baš potrebne u svoj „globalnoj“ otuđenosti i sistemima vrijednosti koji, hmm, poprimaju neke druge forme i sadržine…
“Zaista je začuđujuće koliko djelo nastalo prije dva vijeka može biti živo i komunikativno i danas, bez obzira na negativne procese kolektivnog samozaborava i duhovnog osiromašivanja.
Betoven je pucao iz teškog naoružanja stvarajući svoje simfonije, posebno Petu, želeći da izazove zvučni i emotivni šok kod slušaoca koji se prvi put susretao sa takvim kompozicijama u istoriji muzike.
Pa ipak, poslije svih tehničkih dostugnuća i “muzike” koja brojem decibela pomjera utrobu, stari Betoven je još uvijek i te kako sposoban da izazove emotivna i misaona pomjeranja kod slušaoca koji je svaki put iznova fasciniran neprolaznom ljepotom i snagom ove muzičke građevine”.
Šta je to u muzici što Vas tokom svih godina dirigentskog i pedagoškog rada još uvijek snažno vezuje za profesiju i scenu? Može li se govoriti o čisto estetskom aspektu, nekim emotivnim momentima ili se tokom godina stalno pronalazite i prepoznajete u novim „momentima“ istih partitura?
“Imam tu rijetku sreću da se bavim profesijom u kojoj sam se u potpunosti pronašao i koja me ispunjava neprestanom interakcijom sa duhom kompozitora čije partiture tumačim, kao i sa muzičarima sa kojima sarađujem.
Poslije godina iskustva došao sam i do pozicije da mogu da pomognem i poklonim nešto od svoga znanja i divan je osjećaj kada ono nekome koristi. Takođe, nova iščitavanja partitura dovode i do spoznaje sopstvene promjene tokom vremena, što me uvijek iznova iznenadi”.
Kada dirigujete u Crnoj Gori, s obzirom na Vaše nasljeđe u svakom smislu, koliko kroz muziku osjećate i neke dodatne linkove i emocije sa ovim prostorom i publikom, ili kao profesionalac sa toliko iskustva prihvatate koncert kao i svaki drugi? U tom smislu i rad sa Crnogorskim orkestrom sigurno smatrate osobenim, budući da ste sa ovim ansamblom vezani još od njegovog stvaranja.
“Ne mogu da ne naglasim činjenicu da sam veliki navijač Crnogorskog orkestra, te da ovaj prostor osjećam kao svoj. Tim mi je i draži svaki uspjeh ovog ansambla, a posebno objektivno visoki profesionalni standardi koji su uspostavljeni uprkos teškoćama.
Posebna je to emocija kada ovdje nastupam, koja se ne može porediti sa ostalim koncertima po svijetu. Veliku radost mi pričinjava mogućnost da upravo ovdje radim zahtjevan program sa motivisanim muzičarima, koji su sposobni da odgovore svemu što se pred njih postavi na veoma respektabilan način. A vrijeme je njihov saveznik”.
Orkestar kao cjelina, kao tijelo, kao tkivo… koliko je tu mnogo više od skupine ljudi koja predvođena dirigentom izvodi istu kompoziciju?Treba li mnogo više njege i brige i ulaganja da bi se nivo postigao i održao? U tom smislu kako Vaš matični ansambl, Simfonijski orkestar RTS-a održava dugu tradiciju i traje uprkos mnogim stvarima na koje umjetnost sama ne može uticati? Treba li mnogo „borbe“ i van pulta i scene da bi akustika bila odgovarajuća, najbolja…?
“Simfonijski orkestar je paradigma uspješnog složenog sistema gdje mnoštvo ljudi radi istovremeno na jednom projektu veoma različite poslove koji moraju biti savršeno međusobno koordinisani.
Posao dodatno otežava saznanje da je proizvod tog sistema – emocija, ostvarena različitim sredstvima i osjetljiva na sve i najmanje probleme tokom stvaranja.
Da bi emocija bila data u što čistijem obliku potrebni su i što idealniji uslovi, prije svega u vidu razumijevanja i podrške sredine kojoj je ta emocija i namijenjena. Kako živimo u vremenu otvrdnulih čula i sve tvrđih srca, nije lak zadatak da se ukaže na neophodnost postojanja tih plemenitih emocija koje stvara simfonijski orkestar.
Materijalno danas veoma preteže duhovno, ali duboko vjerujem da jedino ljepota i umjetnost mogu spasiti čovječanstvo kakvo poznajemo kao humano.
Pokazuje se da ipak nije mali broj ljudi koji prepoznaje ovakvu misiju, te je najveća snaga Simfonijskog orkestra RTS-a poslije 75 godina postojanja u publici koja ispunjava koncerte, koja je popunila ogromni Sava centar kada smo izvodili veoma oporu Lenjingradsku simfoniju Šostakoviča, te zbog koje smo morali da repriziramo beogradski Novogodišnji koncert usljed ogromnih gužvi na blagajni.
Borba za publiku jeste ujedno borba i za boljeg čovjeka i bolje društvo, jer je još Platon definisao zakonitost – kakva muzika takva i država. Na nama je da tu istinu prenosimo nezavisno od vremenskih nepogoda, čuvajući najsloženiji oblik muzičkog izražavanja i prenoseći ga narednim generacijama.
Betoven, Bruh
Na Velikoj sceni CNP-a u okviru festivala A tempo, pod vođstvom maestra Suđića, Crnogorski simfonijski orkestar predstaviće se djelima Ludviga van Betovena i Maksa Bruha.
Solističke dionice u Bruhovom Koncertu sviraće Ivan Vukčević (viola) i Milan Reriha (klarinet).
Tekst preuzet iz Vijesti online, 16. aprila 2013.godine
