Miraš Martinović – Sofokle u Butui

 

 

Sofokle u Butui

Divan je ovo grad, Butua. Tako se izgovara na jeziku
Njegovih stanovnika. Možda ću ga upotrijebiti u nekoj
Budućoj tragediji. Nešto zrači iz njegovog imena. A
Ove plaže, ah ove plaže. Toliko mi prijaju. I pijesak, more
I talasi. Kao da se prvi put susrećem s morem,
Ostvarujem se kroz njega. Kroz svako zrno pijeska. U svakom
Sam talasu. Osjećam dolaženje i odlaženje, dok kroz
Predvečerje koračam, zadovoljan što mi se stope ostaju
Ovim žalom.

Trajaću ovdje, kao što trajem u beskonačnom moru. Ova
Žala su kao ogledala koja umnožavaju moj lik.
Stigao sam ovamo na odmor, zvanično je moj dolazak tako
Objavljen, a u stvari, ja u ove krajeve dolazim zbog drugačijih
Razloga. Državna blagajna u Atini, čiji sam glavni rizničar,
Otanjala je, treba probuditi naše emporije. Butua je
Jedna od važnijih u ovom dijelu Hronskog mora,
Treba podsticati trgovinu. Umjesto da mislim o pjesničkim
Djelima, moram se baviti državnim poslovima. Laskalo
Mi je to u mladosti. Danas, na sve gledam drugačije.

Hej, more! Talasu koji donosiš
Sve u svojim kapljicama, osjećam kako se u tebi sav
Razlivam. Sjutra imam sastanak sa starješinama grada.
Moram na to misliti, prije svega.

Važni poslovi su u pitanju.

A onda ću o tebi razmišljati, more, I o tebi, talasu, i o vama,
Talasi, o oblacima koji u predvečerje promiču nad
Gradom i ovim predjelima.

Gle, naše lađe, ukotvljene u luci. Svuda smo stigli.
To raduje.

Moja domovina je mnogo prostranija od one koja je
Ucrtana u granice Grčke. Moja domovina je beskrjana.
Osjećam sebe u mnogim zemljama i narodima.
Helen sam i Ilir, Peonac, Tribal i Autarijat. Kelt sam.
Pegazi i Medi bliski su mi, koliko Tračani
i Epirci.

U katalogu sam svih naroda. Otkuda ovakva misao u
Meni, večeras, na ovom pustom žalu? Svakakve misli
Me opsijedaju. Narodi od početka svijeta.
Htio bih da sastavim katalog njihovih sudbina.
Da poređam narode i njihova imena, od početka
Svijeta. One koji žive u uspomeni i one
Što su odavno mrtvi, od kojih osta samo ime.

Zašto me opsijedaju narodi? I ovaj pijesak. Tragovi
U njemu, tragovi su mnogi koji su licem zemlje
Ostavili oni koji su prošli. A prošlo je nebrojeno
Mnoštvo i ja bih da se utopim u njihove tragove.
Da čitam iz knjige vječnosti.

Putevima
Kojima su prolazili narodi, plemena i jezici, da krenem,
I da se ne zaustavim, da putujem do kraja zemnog
Života. Da vidim groblja, oslušnem mrtve, napišem
Veliku tragediju, koju bi činili veličanstveni horovi
Izumrlih naroda koji se vječno oglašavaju. I, sada,
Dok hodam ovim žalom i udišem more, čujem
Mnoge glasove, u talasima dolaze. Čujem more
Koje nema obala, koje veličanstveno govori,
Beskrajno se oglašava.

Kako je gorda i stasita ova Ilirka. Hoda graciozno
I dostojanstveno, ovako ne znaju da hodaju žene u Atini.
Nosi krčag na glavi, napunjen vodom sa nekog izvora.
Neprilično je, stranac sam i neznanac, al’ moram se
Osvrnuti.

Da li će neko jednom prepoznati moje stope u ovom
Pijesku? Da li će znati da sam ovuda prošao ja,
Sofokle, tragičar i rizničar? More otkriva i pokriva,
More radnik neumorni. Odnosi i vraća. Sjutra,
Ako u toku noći nadođe plima, neće biti ovih stopa.
Ali, vjerujem da ovo isto more, koje će ih izbrisati,
Jednom će otkriti trag koji sam ovdje ostavio.

Tragovi se ne mogu izbrisati. Sve se ponovo ukazuje
I obnavlja. Riječi, fakta, osmijeh, dovoljan je da se
Udvoji i umnoži i ponovo javi. Ne vjerujem u kraj.
Svaki kraj je početak. Dovoljan razloga za takvo vjerovanje je
More, talasi i pijesk, koji uzimam

Pune šake su mi pijeska.

Već je sumrak, uskoro će noć, moram na počinak,
A prije toga na sastanak s povjerljivim ljudima, Helenima
Koji su ovdje na službi i predstavnicima
Domaćeg stanovništva, koje radi za nas, uz
Nagrade.

Sjutra je novi dan.
Sjutra mojih stopa neće biti. Ali…Nema zaborava.
Mrtvi ne mogu biti mrtvi, dok je jedna
Jedina misao na njih prisutna među živima. Sve je
Život, u stalnom gibanju i uznošenju, u nadolaženju
I vraćanju. Volio bih da još mogu ovako, ali
Stvarnost uskraćuje prostor krilima mašte.

Moram se pripremati za sjutrašnji sastanak.
Atinska blagajna se polako,a li sigurno prazni.
Nedolično možda za jednog pjesnika, ali je tako.

Zbogom, More!…

I još samo da kažem:
Na mjestu svakog grada upisana je njegova sudbina.
Vanvremeni časovnici otkucavaju trajanje.

Čujem ih!
 

MIRAŠ MARTINOVIĆ je poznati crnogorski pisac. Ono što ga čini prepoznatljivim na ex Yu i širim regionalnim prostorima, to su antičke teme i zaboravljeni pejzaži Crne Gore, kojima su posvećeni njegovim romani: Putevi Prevalisa (objavljen u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro,  u prevodu Silvia Ferarria, a nekolikiko priča iz te knjige prvedeno je na hebrejski jezik i objavljeno u poznatim književnim časopisima u Izraelu u prevodu Dine Katon), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, a po kome je napravljena i istoimena internacionalna pozorišna predstava, sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Hravtske, u režiji Slobodana Milatovića. Izdvačka kuća KOHA, iz Prištine, objavila je 2010.godine roman na albanskom jeziku.

Miras Martinovic - 2015 - 1Snovi u Doklei je knjiga, koja takođe pripada njegovom antičkom ciklusu, u kome autor na nov, osoben i literarno jedinstven način, kroz život rimskog grada Doklee čiji se ostaci nalaze u blizini današnje Podgorice, priča antičku priču, na ovim prostorima, ali i priču u današnjoj Crnoj Gori i svoje tri velike ljubavi…
Vladimir i Kosarapeta je knjiga ovog ciklusa.

Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Posljednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.
U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji, za koju je dobio književnu nagradu “Lazar Vučković”. Nevidljivi ljetopis (objavljen 2010.) prva je od četiri knjige koje će ići pod jedinstvenim naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, a to su Govor kraljeva (objavljena 2011), Govor zemlje i Govor vjekova.

Roman Posljednji Eshilov dan objaviće poznata izdavačka kuća ONUFRI iz Tirane.

Član je Crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske.

Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome živi.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*