Intervju Anje Marković sa slikarkom Eminom Adrović

 

 

Intervju sa mladom i veoma nadarenom umjetnicom Eminom Adrović napravila je takođe mlada i veoma nadarena istoričarka umjetnosti Anja Marković, saradnica portala Montenegrina. Povod za intervju je bila prva samostalna izložba Emine Adrović “IMPRESIJE REALNOG” koja je otvorena 19. septembra 2017. godine, u Galeriji Most u Podgorici. 

 

Emina Adrović je slikarka rođena 16. februara 1995. godine u Crnoj Gori. Živi i stvara u Italiji i Crnoj Gori. Diplomirala je slikarstvo na Florence Academy of Art 2016. godine u Firenci. Odrasla je među umjetničkim slikama svojih stričeva Muja i Refika. Sa 14 godina postaje svjesna svog dara i uči da crta uz Elvira Lera Adrovića, Dragana Đurišića i druge. Godine 2011. provodi ljeto u gradu renesanse okružena djelima najvećih majstora, gdje prvi put uči slikanje uljem na Accademia d’Arte. Nakon završene gimnazije u Budvi, upisuje akademiju u Italiji.

Česta tema njenog stvaralaštva su ljudi. Eminu inspiriše priroda, koju nalazi kompresovanu u portretima. Tradicionalnu tehniku relizma koristi kao put ka apstrahovanju prirode. Njeni potezi četkica su rezervisani i selektivni, što slici daje notu impresionizma. Slike Emine Adrović ostavljaju utisak fluidnosti. Od početka bavljenja umjetnošću, njena djela su evoluirala iz primitivnih poteza ugljenom ka suptilnim igrama tonova i boja.

Kada se radi i stvara ono što se osjeća, lako se prepoznaje kvalitet. Emina je već svojom prvom samostalnom izložbom u galeriji „Most“ u Podgorici dokazala da može da odgovori na stara pitanja u umjetnosti ali i da doskoči novim, savremenim pitanjima umjetnosti 21. vijeka. Proučavajući slikarske elemente kao što su boja, linija, tekstura ona se bavi traženjem prave formule svih elemenata na platnu. Međutim, slikajući, ona promišlja dublje o tim stvarima, a posebno o osobama. Njeni realistični portreti nisu samo dokaz njene slikarske tehnike već i njena sposobnost da okom uhvati posebnost onoga kojeg portretiše, da u sebi pronađe pravu emociju koju neko u njoj budi, i da vođena tom slikom koju je stvorila u sebi, prenese četkicom na platno. Mijenjajući samo ono što će doprinijeti većem razumijevanju, ona i u apstraktnim oblicima vidi mogućnost da šapne posmatraču još ponešto o portretisanom. A upravo to je čini izuzetnim umjetnikom koji zna da odredi mjeru između realnosti i magije, onog što zapravo i čini umjetnost. Zadovoljava standarde laika, kojima je tehnika i realizam dokaz dobrog umjetnika, ali i vrsnih poznavaoca, čije oči više traže u slici prozor u neko dublje razmišljanje i filozofiju umjetnosti. I upravo to najviše i iznenađuje, što tako mlada umjetnica, koja je tek na početku svojeg putovanja, pokazuje toliko duboko shvatanje života, ljudske psihe, emocije, umjetničke filozofije, estetike…  U to se možete uvijeriti posjetom galerije „Most“ (izložba traje do 19. oktobra) ili čitajući dalje tekst…

Montenegrina: Gdje tražiš inspiraciju?

Emina: Inspiracija nekada dolazi spolja, kada u modelu prepoznam nešto što želim da prenesem na platno. Najviše volim kada vizija dođe iz glave, onda ide potraga za modelima ili predmetima i zatim pravim kompoziciju.

M: Koja ti tehnika najviše prija?

E: Najčešće radim uljem. Najviše mi odgovara, fleksibilno je, daje slobodu da se ispravlja, da se radi u više slojeva, nisi vremenski ograničen.

M: Zašto portret kao dominantna tema?

E: Nije važna tema, volim slikati i ostale stvari, međutim, u portretu se najčistije reflektuje ono čime smo okruženi. Kada slikam, pričam sa modelima i to je zanimljiv proces. Slikajući a ujedno i razgovarajući sa njima gradim viziju njih i onda je predstavljam na platnu.”

M: Na koji način to uspjevaš da uradiš?

E: Figurativno slikarstvo koristim kao osnovu, ali likovnim elementima, kao što su sijenka i svjetlost, boja, pokreti četkice i ostalo, gradim i apstraktnu stranu slike. 

M: Zašto klasičan smjer na Akademiji u Firenci?

E: Smatram da klasika daje neophodnu osnovu sa koje se lako dalje gradi i eksperimentiše. Ove godine studiraću i vajarstvo te ću imati prilike da izučim tu vrstu vizuelnog stvaranja. Kod slikartstva, ako pomjerite model bar malo, sve se mijenja. Kod skulpture imate više slika u jednoj. U budućnosti planiram slikati multifiguralne kompozicije, kako bih eksperimentisala sa apstraktnim oblicima koji mogu nastati preplitanjem tijela. Smatram da će mi praksa u klasičnom vajarstvu pomoći da to realizujem.

M: Iako su tvoja djela figuralna, dosta eksperimenta ima i sa apstrakcijom. Otkud taj spoj?

E: Ne sviđa mi se to odvajanje koje ljudi prave na figuralnu i apstraktnu umjetnost. Figurativno bez koncepta ili malo apstrakcije je čisto kopiranje prirode, bez umjetnikovog doživljaja. Sa druge strane, konceptualna umjetnost bez likovnog jezika, slikarske osnove takođe može biti diskutabilna. Posebno danas kada sve može biti proglašeno umjetnošću. Imala sam priliku da vidim pet Munkovih grafika Poljubac. Tu je prikazan proces gdje od figuralnog postepeno ide do apstrakcije. To me je zaista oduševilo. Apstrakcija i figuralno su zapravo teško odvojivi.

M: Da li prateći današnju umjetničku scenu imaš osjećaj da su neki slikarski pravci više nametnuti?

E: Nemam problem sa slikarskim pravcima. Jako je širok spektar pravaca koji mi se sviđaju, međutim, mnogi umjetnici idu linijom manjeg otpora. Zašto bi se mučili da prođu kroz akademizam i stvore svoj način slikanja, kada mogu ‘iskopirati’ Rotka i prodati sliku poznatoj galeriji jer je taj pravac trenutno in?”

M: Kako vidiš današnju vezu mladih ljudi i umjetnosti? Koliko hispterska kultura nameće „trendove“ u slikarstvu a šta to dobro donosi? Realizam gotovo da je „izašao iz mode“.

E: Hispsterska kultura se stalno mijenja. Ono što je mainstream nije zanimljivo i odbacuje se. Jedna Mona Liza je mainstream s razlogom, kao i mnoga druga djela. Ipak, dobro je što mladi danas kopaju i traže nešto novo, zaboravljene umjetnike, manje poznata djela. Takođe, hipsteri su oživjeli još jedan koncept a to je slow living, sporo življenje. Danas, prebrzo živimo, malo ostajemo u galerijama i muzejima, malo vremena posvećujemo promišljanju o tim slikama. Mnogo puta sam vidjela kako prolaze pored slika i rade ‘selfije’ pored par slika i prelete muzej u par minuta. Ipak, nije ni neobično što konceptualna umjetnost ipak preovladava.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*