Trg pjesnika – Održan razgovor sa Borisom Liješevićem na temu „Sukob istorije i čovjeka“



U srijedu, 16. septembra 2020. godine, na Trgu pjesnika se održao razgovor sa Borisom Liješevićem, rediteljem, na temu „Sukob istorije i čovjeka“. Razgovor je moderirala Milena Lubarda Marojevic, direktorica JU „Grad teatar“, uz učešće publike. Sukob čovjeka i istorije je tema ovogodišnjeg festivala, prema kojoj je urađena prvobitna selekcija programa od kojih je baš Liješevićeva predstava „Upotreba čoveka“ trebalo da otvori ovogodišnji festival. U momentu kada je tema definisana, niko nije mogao naslutiti šta će se desiti u ovoj kalendarskoj godini, a desilo se puno istorijskih okolnosti. Tema je postala svojevrsno proročanstvo.

Liješević je na samom početku naglasio da mu je drago da je festival uspio da se ostvari ove godine i da je stigao do publike koja ga održava i bori se za njega, takođe je istakao da mu je čast što je baš njegova predstava „Upotreba čoveka“,  rađena po istoimenom romanu Aleksandra Tišme,  ta koja je došla pred publiku. Za taj roman Liješević kaže da predstavlja njegovu „opsesiju“ još iz srednjoškolskih dana i da tokom posljednjih deset godina namjerava da ga režira. Nekoliko puta je započinjao, ali tek kada su se četiri renomirane kuće udružile u projektu, došlo je do njegove realizacije.

„Ovo mi je potpuno novo iskustvo, to sam doživio ovih nekoliko dana u Budvi“ navodi Liješević, priznajući da je bio u nedoumici kako će sve ovo proći. „Najprije zbog činjenice da postoji neko opšte mišljenje, sad već neprihvatljivo, da ovdje treba igrati neke morske teme, komedije, da se treba držati mediteranskog konteksta. Zato sam se pitao kako će ovaj roman da komunicira sa Budvom i festivalom, roman koji nema veze ni sa ljetom, ni sa morem. Već prve večeri, kako je predstava krenula, osjetio sam tišinu i pažnju, vidio sam kako Tišmina priča putuje među ljude i kako nije bitno koji je grad u pitanju, koje je godišnje doba, da li smo pored mora…. prosto je to jedna dobra priča koju će dobra publika uvjek prepoznati“. U činjenici da je publika u Budvi, usred krize izazvane epidemijom, poslije cijelog ljeta bez teatra, pohrlila da gleda predstavu rađenu po romanu nepopravljivog pisca pesimizma, on vidi veliki optimizam.

Govoreći o samoj temi  – o sukobu čovjeka i istorije, Liješević je naveo da je to zaista nešto što ga jako zanima, ona je prisutna u velikom broju predstava koje je režirao. Već u samoj formulaciji teme jasno je ko je tu pobjednik, a ko gubitnik. “Sam taj sukob je obrazac tragedije.“ „Sukob čovjeka i istorije je ustvari paradigma na kojoj se odvijaju mnogi dramski komadi. To nije tema samo nekih, nego je tema svih bazičnih komada“naglašava Liješević. Od svojih predstava koje su dobar primer ovakvog obrasca ističe predstavu „Čitač“, po motivima romana Bernarda Šlinka, koja je nedavno imala premijeru i „Elijahovu stolicu“ po romanu Igora Štiksa.

Na konstataciju Marojević, da je on uticao na veliki broj mladih da zavole pozorište, baš kroz rad na dokumentarnom pozorištu koje nastaje kroz proces i rad, Liješević je rekao da njemu i jeste najuzbudljiviji taj proces koji kreće od bijelog lista papira i da smatra da pozorište mora da se odvoji od književnosti. Naveo je riječi Antonena Artoa koji tvrdi da pozorište nije grana književnosti i da mora da nađe svoj autonoman izraz. Dokumentarno pozorište je ono koje nastaje samo iz sebe, iz nekog važnog trenutka u kojem se društvo nalazi. „Nekoliko puta u životu sam uspio da prepoznam taj trenutak“ rekao je Liješević, „Kad sam radio predstavu „Čekaonica“, deset godina nakon pada Miloševićevog režima u Srbiji, zatim tokom rada na predstavi „Očevi su grad(ili)“, kada sam osjetio promjene koje se dešavaju u Crnoj Gori, kada su se ljudi na primorju iznenada obogatili prodajom zemlje i tokom rada na predstavi „Peti park“, kada su stanovnici Zvezdare u Beogradu branili park od uništenja. To je vrijeme kada se gradilo i po budvanskim parkovima i mjenjao izgled grada“

 Na pitanje kada će ponovo raditi tako nešto, odgovorio je da ne zna i da čeka da mu „klikne“.

U toku večeri Liješević je takođe izrazio želju da razgovara sa publikom, o predstavi i o samoj temi večeri, dodavši da ima ideju da i u narednim godinama vodi razgovore sa publikom jer je osjetio da je to nešto što svima nedostaje.

Kroz razgovor sa publikom, pružio je detaljniji uvid u predstavu, kao i u Tišmin roman, istaknuvši da je bogata lektira tokom srednje škole bitna da se formira dobar ukus i estetska kultura, što je jako bitno u svjetu pozorišta.

Takođe je istakao da misli da nije dobro što se i u 21. vjeku vraćamo na teme vjerske, rasne i klasne netrpeljivosti i u vrijeme kada su ljudi proganjani i masovno ubijani. To mu budi strah da nam se točak istorije ne vrati unazad, na vrijeme kada je jedan narod bio nepoželjan, predodređen za uništenje, za krematorijume, za holokaust. „Nagledali smo se toga na ovim prostorima“, kaže Liješević, „Uplašim se kada čujem riječi koje u predstavi izgovara Gerhad Kroner kada ga nesuđeni zet pita šta čita, a on mu odgovori – Getea, takvog čovjeka i takvo djelo je mogao dati samo vijek prosvetiteljstva, a ovaj vijek će ostati upamćen samo po pustoši. Zacarila je svijetom mistika, kult krvi, nacionalizma i ubijanja, jer se to prepoznaje u današnje vrijeme. Vera Kroner se vraća iz logora poslije završetka prvog čina gde viče – pobedila sam, ali ona ostaje zarobljenik svoje traume. Toga smo se nagledali na ovim prostorima, traume žive i još dugo će živjeti, prenose se sa generacije na generaciju i ja iz toga ne vidim izlaz“.

„Sam rad na prevođenju romana u predstavu je bio kljucni posao. Struktura romana je toliko komplikovana i bilo ga je teško dramatizovati, vjerovatno ga zbog toga niko nije postavio na scenu ili probao ekranizovati“ rekao je Liješević, „Vjera u sebe, u proces i spontanost je je bila motivacijska, tako da je uspjelo doći do forme, što je na početku izgledalo nemoguće“.

Objasnio je takođe značenje plesa u predstavi koji je metafora civilizovane Evrope, koja počiva na holokaustu, na krematorijima i dozvoljava da se sve to dešava dok pleše valcer.

Što se tiče budućih planova, Liješević je citirao englesku poslovicu: „Kako da nasmiješ boga? Samo pravi planove“. Istakao je da nam je ova godina pokazala kako svi planovi mogu da padnu u vodu i kako je pozorišna profesija potpuno zamrla u cijelome svijetu. „Niko nije mogao da sanja da će se dogoditi ovakav preokret, da će glumci biti bez maski, a gledaoci sa maskama“ rekao je Liješević.

Za kraj se zahvalio na prijemu, njega kao reditelja, predstave i ekipe sa kojom je došao i podršci koju je osjetio, dodavši da mu je drago što se pokazalo koliko je vazno pozorište u ovome gradu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*