Stanko Papović – SANTA MARIJA Izazov umjetnika II dio

 

 

U izdanju „Grada teatra“ izašla je nova knjiga novinara, publiciste i dugogodišnjeg urednika likovnog programa festivala „Grad teatar“ Stanka Papovića „Santa Marija izazov umjetnika – drugi dio“. Prva knjiga „Santa Marija izazov umjetnika“ izašla je 2001. godine, i u njoj je obuhvaćen likovni program Grada teatra od 1990. do 2000. godine. Povodom izlaska drugog dijela, organizovano je predstavljanje izdanja, koje je održano 01. decembra 2016 godine, u „Akademiji znanja“, a učesnici su bili: u ime izdavača Blažo Radoman, direktor Grad teatra, prof. Zorica Joksimović, novinar i publicista Savo Gregović i autor.

Novo izdanje ćemo predstaviti kroz uvodne tekstove iz knjige „Santa Marija izazov umjetnika – drugi dio“, autora Stanka Papovića i Mirele Čormaković, istoričarke umjetnosti, kao i kroz izlaganja učesnika predstavljanja knjige u Akademiji znanja Zorice Joksimović i Sava Gregovića.

stanko-papovic-knjiga-santa-marija-izazov-umjetnika-naslovna

stanko-papovic-knjiga-santa-marija-izazov-umjetnika-impresum

 

stanko-papovicStanko Papović je rođen u Vilusima (Nikšić), 25. avgusta 1942. godine. Završio je Filozofski fakultetu Beogradu, katedra etnologija, 1969. godine. Radio je kao referent za etnološke spomenike kulture u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku 1970-1972. Od 1972. do 1988. bio je rukovodilac muzejske djelatnosti u Budvi, potom šef za propaganda „Grada teatra“, najprestižnijeg ljetnjeg festival na prostoru bivše SFRJ. Član je Udruženja novinara od 1978., tada Jugoslavije, potom državne zajednice Srbije i Crne Gore. Član je Odbora za etnologiju CANU. Bio je direktor „Grada teatar“ 2002. godine. U period od 1978. do 2008. godine bio je stalni saradnik beogradske “Politike”, potom podgoričkog “Dana”, a zatim još dvije godine “Ilustrovane politike”. Tokom svoje karijere sarađivao je u listovima “Pobjeda”, “Politika ekspres”, “Primorske novine”, u nedjeljnicima “Vreme”, NIN, “Osmica”, “Bazar”, “Intervju” i sa TV Budva. Autor je knjiga “Antička Budva” sa dr Ljubišom Popovićem (1996), etnološke studije sela “Podostrog” (1988), publikacije “Ti grobovi nisu rake, već kolevke novih snaga” (1999), “Ancient Budva” (2001), englesko izdanje, zatim knjige “Santa Marija izazov umjetnika” (2001), ponovljenog izdanja “Selo Podostrog – manastir Podmaine” (2003), knjige intervjua “Skeniranje duša” (2006), objavljivanih u “Politici” tokom trideset godina, zatim luksuzne knjige na srpskom i engleskom “Antička Budva” (2013) i poslednje publikacije “Generacija 1959-1963”. Koautor je knjiga “Spomen obilježja Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije”, “Poslovni uspjeh” i “Pečat ličnosti”. Od oktobra 1972. godine živi i stvara u Budvi.      

 

Santa Marija izazov umjetnika – drugi dio

Publikacija “Santa Marija izazov umjetnika – drugi dio” nastala je kao potreba, kako naglašava autor knjige, da se predstave autori koji su izlagali od 2000. do 2013. godine u okviru budvanskog festivala Grad teatar. Prenosimo integralno uvodne tekstove “Galerija u crkvi”, Stanka Papovića i “Uzvišeni prostor” Mirele Čormaković. 

 

GALERIJA U CRKVl

stranica-1U Budvi je u novembru 1972. godine počela sa radom Moderna galerija. Prvu izložbu “Savremeni ekspresionisti” otvorio je mecena i zaljubljenik u likovni svijet, Svetozar Vukmanović- Tempo. Ubrzo se pokazalo, da je jedna galerija za Budvu, “kraljicu” i metropolu jugoslovenskog turizma- nedovoljno. Tih godina u Budvi se održavao jedinstveni jugoslovenski muzički festival “Dani muzike Budva- Sveti Stefan”. Interesantno je da političke strukture u gradu nijesu uvidjele značaj ovog festivala, koji je poslije jedanaest godina na inicijativu poznatog dirigenta Angela Šureva preseljen u Herceg- Novi, gdje je ubrzo zamro. U to vrijeme nastala je ideja da se pronađe i prilagodi namjeni novi, atraktivni prostor gdje bi se održavale izložbe i koncerti ozbiljne muzike. Odgovorni iz Kultumog centra smatrali su da je benediktinska crkva Santa Marija in Punta najbolje rješenje. U aprilu 1973. godine konzervatori Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore sa Cetinja u saradnji sa Kulturnim centrom, počeli su konzervaciju enterijera crkve iz 840. godine. Tada je „Pobjeda” objavila vijest pod naslovom “Galerija u crkvi”, koja je izazvala nerazumijevanje i negodovanje Opštinskog komiteta SK Budva. Pokazalo se da političari nijesu bili u pravu. To ljeto galerija je bila otvorena za umjetnike. Počeli su da izlažu likovni umjetnici i da se održavaju koncerti. U vrijeme poslije zemljotresa 1979. godine, u Santa dadoMariji in Punta, sve do sanacije 1988. godine, prestala je svaka aktivnost. Prvog jula 1987. godine koreodramom “Anita Berber” Nade Kokotović, otvoren je prvi festival Grad teatar. Budva je otvorila vrata za umjetnike, ali se poslije dva održana festivala osjetila izvesna praznina, nedostajao je segment-likovna umjetnost. U proljeće 1990. godine, u Direkciji Grada teatra dogovoreno je da se svakog narednog festivala otvore tri do četiri izložbe filo-mznačajnih likovnih stvaralaca, po pozivu, u izložbenom prostoru “Santa Marija”. Santa Marija, crkva iz IX vijeka, kamenih zidova, divnih svodova, sa polutamom i dahom prošlosti, pokazala se kao izazov umjetnicima. Izbor slikara koji po pozivu izlažu u okviru Grada teatra (u Santa Mariji ili na dragim mjestima, pa čak i na otvorenom prostoru) podrazumijeva ne samo potvrđeni renome umjetnika, čija su djela priznate vrijednosti naše ili inostrane kulture. Selektor likovnog programa do 1996. godine bio je Stanko Papović. Prvi izlagač je bio Milić od Mačve, pa Slobodan Slovinić, Miloš Šobajić, Vojo Stanić… Svaku izložbu su pratili skromni, ali dragocjeni katalozi, značajni i kao dokumenti. Uvodni tekstovi u njima su relevante ocjene o opusu umjetnika. Poslije Papovića jedno vrijeme selektor je bio uvaženi slikar Nikola Gvozdenović. Festival ne bi trajao da nije razumijevanja onih koji su na čelu opštine, ali i brojnih sponzora. U poslednjih trinaest godina selektori likovnog programa su bili: Stanko Papović, Petar Ćuković, Dragana Ivanović, Marina Abramović, Niko Martinović i Biljana Brajović Pajković, Maja Đurić, Svetlana Racanović i Merin Smailagić. Od njihovog senzibiliteta zavisio je te godine odabir umjetnika.

 

UZVIŠEN PROSTOR

Publikacije pod nazivom ‘”Santa Marija- izazov umjetnika” nastale su i iz želje autora Stanka Papovića da predstavi likovne aktivnosti koje su realizovane u proteklih dvadeset i tri godine u okviru festivala Grada teatra u nesvakidašnjem galerijskom ambijentu, prostoru crkve Santa Marije in Punta u budvanskom Starom gradu. Satnko Papović, nezaobilazan svjedok i hroničar budvanske kulture, ne samo vjerni pratilac galerijskih i stevan-luketic-mmuzejskih dogadjanja, već i njihov kreator u protekle četiri decenije; kao dugogodišnji urednik likovnog programa Grada teatra smatrao je potrebnim da se kroz primjerenu publikaciju i predstave svi umjetnici koji su imali priliku da izlažu u ovom prestižnom prostoru, te da i na taj način potvrdi njegov ekskluzivitet. Kao rukovodilac muzejske djelatnosti u Budvi od 1972. do 1988. godine bio je jedan od sudionika u stvaranju i realizacije ideje, u to vrijeme vrlo smjele, da se sakralni objekat koji je bio van kulta gotovo dva vijeka, otvori za potrebe kulturnih sadržaja, prvenstveno likovnih izložbi i muzičkih koncerata, te stoga Papović ovim publikacijama izražava, pored profesionalnog i svoj emotivni odnos kao pratilac rada ovog prostora od njenog osnivanja tog, sada već dalekog ljeta 1973. godine, pa do danas. Tih prvih godina Santa Marija in Punta djelovala je u okviru Kultumog centra. Katastrofalni zemljotres 1979. godine zaustavlja njenu aktivnost za narednih nekoliko godina. Tada nastavlja sa radom u okvira Grada teatra. Prva publikacija „Santa Marija- izazov umjetnika” (2001) posvećena je izložbenim aktivnostima realizovanim u prvoj dekadi likovnog programa Grada teatra, od 1990. do 2000. godine. U prostoru Santa Marija izlagali su po pozivu odabrani umjetnici različitih generacija i likovno- umjetničkih izraza, od klasičnih slikarskih i skulptorskih do najrazličitijih multimedijelnih projekata i performansa. Svi su oni umjetničke pojave vrlo jasno pozicionirane na ovim prostorima, a i šire- Miloš Šobajić, Vojo Stanić, Milić od Mačve, Cvetko Lainović, Milorad Bata Mihailović, Ljuba Popović, Milan Cile Marinković, Dragoš Kalajić… O njima su pisali i govorili isto tako eminentni likovni kritičari i analitičari- Olga Perović, Irina Subotić, Nikola Kusovac, Sreto Bošnjak… Zaista je fascinantno koliko ova mala benediktinska gradjevena, najstarija budvanska crkva sa kontinuitetom postojanja od dvanaest vjekova, privlači urajetnike savremenog izraza da upravo tu predstave svoje stvaralaštvo, a ne u za to namijenjenim galerijskim prostorima. U čemu je ta magična privlačnost crkve Santa Marija in Punta? Da li je tajna u njenoj graditeljskoj atraktivnosti kao neobične hridne gradjevine istaknuto pozicionirane u vizuri urbanog jezgra višemilenijumske starine? Da li u vizuelno dopadljivom kamenom arhitektonskom sklopu vješto kombinovanih preromaničkih i gotičkih elemenata.? Ili su to sjenke prošlosti koje zrače sa zidova gradjevine obavijajući izložene radove mistikom vjekovne sakralnosti? Santa Marija in Punta je dokaz da komunikacija izmedju umjetnosti i religije nikada ne prolazi. Umjetnost je vezana za inspiraciju, nadahnuće, obuzetost, upravo za ono što je odlika religije. stranica-2-mOdlazak u umjetničku galeriju nudi spiritualno iskustvo nalik „svetom mjestu” jer umjetnost vrijedna obožavanja treba da nam se obrati, obuzme i prenese u drugi svijet, transcendentira u carstvo ideja i emocija. Kako svoj konačan oblik umjetnost dobija tek u oku i duhu posmatrača, a uzimajući u obzir da kompletan doživljaj umjetničkog djela oblikuje i koncept prostora u kome se nalazi, za pertpostaviti je ukoliko se to duhovno iskustvo dešava baš u ambijentu „svetog mjesta” da će moć percepcije i konteplacije biti intezivnija. Upravo zbog te specifične energije mjesta, želje za doživljajem vlastitog djela u „uzvišenom” prostora kao stvaralačke radoznalosti u pobudjivanju drugačije estetske i kontemplativne senzibilnosti recipijenta, umjetnici sa oduševljenjem pristaju da izlažu svoje radove u Santa Mariji. a publika isto tako rado posjećuje ovaj inspirativni prostor. Američki pisac Džon Apdajk zapisao je “ono što umjetnost nudi je prostor u kome duh može da diše”, ali ono što ovdje prostor nudi je duh u kome umjetnost može da diše.

 

Predstavljanje izdanja, kako smo u uvodu već naveli, održano je 01. decembra 2016 godine, u „Akademiji znanja“. Učesnici su bili: u ime izdavača Blažo Radoman, direktor Grada teatra, prof. Zorica Joksimović, novinar i publicista Savo Gregović i autor.

ucesnici-promocije-1

Direktor Grada teatra Blažo Radoman je pozdravio prisutne i istakao značaj publikacije „Santa Marija izazov umjetnika – drugi dio“. Zajedno sa prvom publikacijom predstavlja vrijedno svjedočanstvo o realizaciji jednog od četiri programska segmenta Grada teatra u periodu od 1990 do 2013. godine. Grad teatar će i u narednom periodu nastojati da podrži ovakve i slične publikacije koje imaju značaj ne samo za Grad teatar već i širu zajednicu. 

blazo-radoman

Prof. Zorica Joksimović je u prvom dijelu svog izlaganja govorila o crkvi Santa Marija kao prostoru uzvišene naseobine umjetnosti, a u drugom dijelu o značaju izdanja s kojima je autor Stanko Papović “afirmisao jedan značajan kulturni prostor i knjigom oživio vrijeme kada su tu izlagali Veliki kao što je Miodrag Dado Đurić koji je 2000. sa svojim radovima bio prvi izlagač te godine u prostoru galerije Santa Marija”

zorica-joksimovic

Izlaganje Zorice Joksimović prenosimo integralno:

“Izuzetna mi je čast što mogu da govorim o umjetnosti i prekrasnom hramu u kome je ona prikazivana – crkvi i galeriji Santa Marija povodom promocije publikacija Stanka Papovića, Santa Maria – izazov umjetnika I i II dio.

maja-djuric-mTamo gdje se predstavlja umjetnost, tu je izrazita duhovnost bića koja se prožima sa religijom stvaralačkog. A ima li Ijepšeg mjesta i uzvišenije naseobine umjetnosti od prostora crkve Santa Marija in Punta, smještene u starom budvanskom gradu! Ona spada u red najstarijih preromaničkih crkava na Primorju, a danas, predstavljanjem umjetnosti, u skladnoj je korespondenciji s onim vremenom. Tu su Benediktinci, kao predstavnici najstarijeg monaškog reda u katoličkoj crkvi, bili nosioci prosvećenosti, a njihovo učenje bilo značajno ne samo za duhovnu, već i za opštu istoriju drevne Evrope. Oni, kao da u to ime, zavještaše ovaj prostor da služi čovjekovom duhovno-umjetničkom biću.

U zapisima čuvenih budvanskih hroničara – Krsta Ivanovića i Antuna Kojovića spominju se sa posebnim osvrtom legende o nastanku crkve Santa Marija in punta. Kažu, nekad davno, plovila je čudna galija morskim prostorima i doplovila do obale Budve, iz koje su Ijudi duge kose i brade iznijeli ikonu Madona in Punta i postavili je na kopno uz dvije upaljene svijeće. Htjeli su da provjere da li u gradu ima hrišćana, jer ako ih bude, prihvatiće ikonu. Tu, gdje su ostavili ikonu, na rtu in punta”‘, u jugozapadnom dijelu Starog grada, sagrađena je 840. godine crkva Santa Marija in Punto- nekada mjesto prosvećenja i obrazovanja mnogih Budvana, danas veliki izazov i inspiracija umjetnicima da tu izlazu. Njena atipična monumentalnost i prostorna visina doprinose tom osjećaju. Svoju monumentalnost ne prikazuje ona konstruktivnim elementima niti detaljima ili ukrasi. Ona zapravo za savremenog čovjeka sadrži duhovnu i istorijsku težinu o kojoj svjedoče materijalitet (kamen) i prelomljeni svod koji je u centralnom prostoru nastao ukrštanjem dva zida, što istovremeno ima i svoju simboliku. Svod predstavlja ukrštanje sakralnog i profanog u službi umjetnosti i kulture.

Unutrašnji prostor Santa Marije je mjesto akumulirane duhovnosti koja kroz svaki uzidani kamen zbori, poručuje i inspiriše. A koga, do one koji žive umjetnost, te usamljene pojedince kojima je Santa Marija mogla da kaže, kao što je Sikstinska kapela Mikelanđelu. „Mikelanđelo”, po riječima Miroslava Krleže, „nije na sikstinskim zidovima ostavio drugo do Ijudske tragove, kao i onaj gorilo u altamirskoj pećini koji ostavi trag, to svjedočanstvo postojanja”.

aljo-smailagic-mKao selektor likovnog programa festivala Grad teatar, sudionik i direktni promoter ideje da se religijsko i umjetnićko prožimaju duhovnošću, Stanko Papović je gotovo od početka Festivala, od 1987. godine, ovaj prostor postavio u službu umjetnosti, a knjigom poručio (pokazao) – da se ne zaboravi koje su to stvaralačke veličine svojim djelima bogatile ovaj, ionako duhovno bogati hram.

Vjerujem da je autor dviju publikacija Santa Marija – izazov umjetnika I i II dio, Stanko Papović, imao potrebu da ostavi trag knjigama u kojima je predstavio više od stotinu umjetnika koji su izlagali u galeriji Santa Marija od 1990. – 2000. godine i od 2000. do 2013. u okviru programskih sadržaja Festivala. Prva je štampana 2000. god od strane izdavačke kuće Oktoih, a druga, ove prestupne, izdata od strane JU „Grad teatar”. Tehnički, prva je obrađena u crno-bileloj, a druga, kolor štampi, što možemo da dovedemo u vezu s prostorom Santa Marije, tumačeći da su se sivi zidovi galerije združili sa slikama umjetnika.

Stanko Papović tako afirmiše jedan značajan kulturni prostor i knjigom oživljava vrijeme kada su tu izlagali Veliki kao što je Miodrag Dado Đurić koji je 2000. sa svojim radovima bio prvi izlagač te godine u prostoru galerije Santa Marija. Ispod crteža „Majka sa djetetom” je zapisao:… „ Ono što izaziva u nama oduševljenje je istini naklonjeno, stasalo, u stvari, sa našom dušom, to je harmonija koja ima božanski sjaj. Čim se radi o duši i njenom djelanju, tu ne smije biti usiljenosti ni računa, tada se duša prlja i gubi sjaj. Duša je od materije beskrajno različita i zbog toga čili” …

Izlagali su: Vojo Stanić, llija Šoškić, Anka Burić, Branko Filipović Filo, Miloš Šobajić, Milić od Mačve, Cvetko Lainović, Stevan Luketić, Dušan Otašević, Nikola Gvozdenović, Vojo Tatar, Dragan Karadžić, Luka Lagator, Raša Todosijević, Milorad Bata Mihailović koji je takođe pomogao da se 1991. god. realizuje izložba pod nazivom Pariz Budvi” ili Pariski zapisi gdje su 30 velikih umjetnika iz raznih zemalja svijeta koji žive i stvaraju u Parizu, predstavili svoje stvaralaštvo u galeriji Santa Marija. A selekcija svjetski poznate Marine Abramović koja je projektom „Uživo, uživo u Budvi” dovela devet umjetnika iz sedam zemalja da predstave svoje neobično multimedijalno stvaralaštvo, „spajajući tako elemente pozorišta, muzike, poezije i likovne umjetnosti u cilju promocije kulturnog nasljeđa prostora odakle dolaze”, kako je napisao Stanko.

stranica-3-mTu su i oni koji žive, rade i stvaraju na prostoru našeg „grada svjetlosti” -Budve: Jovan Ivanović, Slobodan Slovinić, Aljo Smailagić, Marica Kuznjecov Boljević, Đorđije Bato Boljević, Jelena Papović, Vaso Nikčević, kao dobri predstavnici svog umjetničkog bića. I još dosta izuzetnih likovnih stvaralaca koji su u prostoru Santa Marije pokazali svoje djelo, a zastupljeni u knjigama o kojima večeras govorimo. Knjige su nijemi svjedoci i one pamte ono što vrijeme tlači. Ako se ne zapiše, kao da nije ni bilo.

Pri spominjanju Dada Đurića nemoguće je ne pomenuti (ili zaobići) ime Branke Bogavac koja je neumorno hodila po Parizu i drugim evropskim metropolama sretajući se sa veličinama umjetničkog izraza i izvlačeći iz njih, kao interpretatorka umjetnikove ličnosti, onog skrivenog što je blisko vezano za umjetnikovo djelo i život, da bi svima nama, kako je Dado za nju rekao, mogla da „otvori oči” da bi vidjeli, a onda to riječju pretočila u djelo – da nam koristi i ostane. Sigurno, manje bismo znali o životu i djelu Dada Đurića, koji je, koliko je poznato, nevoljno davao izjave za javnost i pričao o sebi, da nije bilo izuzetno pronicljive i uporne Branke Bogavac čiji posjed baštini veliko djelo.

Ta ista Branka Bogavac nije bila ravnodušna prema Stankovom radu i jednom mi je rekla:

Stanko Papović je predano sakupljao značajan materijal i omogućio da se budvanski naraštaji imaju čime pohvaliti. Da znaju da je Santa Marija – budvanski Akropolj – godinama bila i svetilište umjetnosti. U njegovim publikacijama je data retrospekcija dvadeset tri ljeta kada smo se hranili ljepotom djela umjetničkog izraza, umjetnika „različitih poetika” čije vrijednosti idu u sam vrh evropske i svjetske umjetnosti. „Santa Marija, crkva iz IX vijeka, kamenih zidova divnih svodova, sa polutamom i dahom prošlosti, pokazala se kao izazov umjetnicima”, navodi Papović. A kako i ne bi kad čuva viševjekovnu duhovnu vrijednost koju, zajedno sa umjetničkim kapitalom koji donose umjetnici, čini bogatstvo trenutka i uzvišeni čin doživljenog. Jer, kvalitet nekog sadržaja vrijedi onoliko koliko traje. A knjige traju. One nas zasigurno brane od zaborava”.

Povodom izlazka nove knjige i Stankovog rada u okviru likovnog programa Grada teatra Branka Bogavac je napisala sljedeće: “Stanko Papović, od prvog dana Festivala Grada teatra bio je, s jedne strane, njegov glasonoša za bivšu prestonicu Beograd, a sa druge, u Budvi, strpljivi neimar koji je uporno, polako i neprestano gradio jedno fantastično zdanje u koje je ugradio neprocjenjivi i neuništivi materijal – svjedočenja duša umjetnika i njihove biografije – smještene u ova dva toma neizbrisivih tragova o njihovim izložbama.

Svakog ljeta sam s velikom pažnjom čitala prvu Stankovu knjigu i u njoj nalazila zanimljive detalje koji su mi saopštavali nešto novo i bogatili me… Njegov cjelokupni rad je značajan. Čestitam mu od srca.”

 

Savo Gregović je posebno naglasio posvećenost Stanka Papovića na bilježenju značajnih događaja, a koliko je tome pridavao važnost uvijek je isticao kroz njegovu omiljenu rečenicu “ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo”. Poseban dio izlaganja odnosio se na rad Stanka Papovića kao selektora likovnog programa Grada teatra. Za tu ulogu kaže: “Znao je, naime, koga, kada i naročito kako treba pozvati da se nađe u Santa Mariji, čiji kalendar nikada nije bio gust, ali jeste izbirljiv”.

savo-gregovic

 Izlaganje Sava Gregovića prenosimo integralno:

“Izumitelj pamćenja, prema predanju bio je pjesnik Simonid sa ostrva Keos u Grčkoj. On je izašao na trenutak sa slavlja u kući slavoljubivog tesalskog velmože Skopasa, i u tom trenutku snažan zemljotres je do temelja porušio objekat u kome su slavili Simonidovu odu domaćinu. Stradali su domaćin i sve zvanice. Postradale je identifikovao pjesnik jer je bio upamtio gdje je ko sjedio za sofrom.

stranica-5-mJedan od junaka druge knjige „Santa Marija izazov umjetnika” Stanka Papovića, koju večeras promovišemo, Milan Komnenić, podsjetivši da je u staroj Grčkoj svaki zaplet imao nužno i rasplet, kaže da je pamćenje -riznica. Samo, naglašava on, čuvaran i posvećen pojedinac, čuvaran i posvećen narod, mogu imati riznicu.

dragan-mijac-brile-mKolega Papović, dobar pamtiša, čija je omiljena rečenica sve ove godine od kako se družimo, bila „ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo” stalno se više oslanjao na olovku – bilježio dogadjaje. I one kada se naša riznica u zlehudim vremenima, zajedno s krovom survavala u tmuše, bestragije, kušnje i zaborav i one čiji je bio savremenik. Posebno je naš autor dobro znao da je baš umjetnost, najplemenitija pobuna protiv zaborava, ili drugo ime za pamćenje. Tako su nastale ove dvije knjige, ili pak jedna jer druga nastavlja prvu, koje su pred vama. Kjnige o jedinstvenoj crkvi-galeriji, i likovnim slavama koje su održavane pod njenim krovom, objavljene u velikom vremenskom razmaku od deceniju i po, su upravo proizvod autorove želje da se zaborav ne dogodi.

Samo na prvi, svakako površan pogled, Čitalac stiče utisak da je po srijedi štura hronika likovnih izložbi koje su u okviru festivala Grad teatar, koji je ove godine proslavio tridesetu godišnjicu uspješnog rada organizovane u protekle 23 godine, s kraćim ili dužim biografijama velikih i nešto manje internacionalno poznatih slikara čija su platna ukrašavala kamene zidove nekadašnje benediktinske gradjevine iz 840.godine. Pored pedantnosti svojstvene pravim hroničarima, Papović je, medjutim, u tekstovima o jelena-papovic-mslikarima i izložbama, kako to novinari obično kažu, davao tekstu meso. Tako potrebno da oni koji nisu imali sreću i privilegiju da prisustvuju tim jedinstvenim duhovnim igrankama, osjete neprolaznost prolaznog, da upoznaju i slikare i raskoš na platnima, post festum. Činio je to uglavnom tako, što je vješto izdvajajući detalje iz majstorskih jezičko-misaonih konstrukcija onih koji su otvarali izložbe, pravio duhovnu sintezu likovnog lica Budve. A to lice, kakvim se drugi ne mogu toliko hvaliti, ili bar ne u sličnoj mjeri, stvorili su velemajstori jedne od najstarijih umjetnosli. Papović, koji nije samo skriveni posmatrač i hroničar likovne scene budvanske, nego i aktivni učesnik, pa i kreator njen (duže vrijeme je bio i selektor likovnog programa Grada teatra), dobro je znao i prije devedesetih, da Budva ljubi slikare. I oni nju. Da je ta veza dugotrajuća, da o tome svjedoče i vjekovi. Da je imala vrsne slikare, izdvojiću braću Bocarić i bečkog akademca Marka Krstova Gregovića, da je jedno vrijeme prije nego što će ovaj mirni grad uroniti u turistički beton, u njemu živio i strvarao maestro Milo Milunović, koji će u tada mladom Budvaninu Jovu Ivanoviću, vidjeti „slikarskog djavola prepunog harizme” koji će sedamdesetih godina „zarolati” likovnu mašineriju zvanu Moderna galerija,koja i danas tako uspješno slikarski hukti, da se na daleko i čuje. A iz blizine puni oči i dušu plemenitošću obavija. Sve je to znao Stanko Papović, kojemu је ljubav prema rad-abaza-dizdarevica-mslikarstvu, darivana valjda rodjenjem, ali na izvjestan način pečatirana i na beogradskom Filozofskom fakultetu gdje je diplomirao etnologiju, pa će neko vrijeme biti priličnom ljubvalju vezan i za muzeje, nekako i potisnula u drugi plan, ostala interesovanja. Osim novinarskog i publicističkog angažmana, kojemu je posebno bio vjeran. Tako su nastala i druženja sa slikarima, koja su išla gotovo redovito uzlaznom putanjom i uoči, za vrijeme i poslije njihovih izložbi. Znao je, naime, koga, kada i naročito kako treba pozvati da se nadje u Santa Mariji, čiji kalendar nikada nije bio gust, ali jeste izbirljiv. Znali su, dakako, i u direkciji prestižnog budvanskog festivala da je likovni segment veoma važan u ukupnoj agendi, Grada teatra. Nije onda ni čudo što su borhesovske gradjevine što obuhvataju svemir, padale na zidove drevne crkve, u vidu slika nenadmašnog Dada Djurića, Milića od Mačve, Ljube Popovića, Fila, -Filipovića, Voja Stanića, Dragoša Kalajića, Cila Marinkovića, Miloša Šobajića, Stanka Zečevića, Stevana Luketića, Muja Jovićevića, Momira Kneževića i brojnih drugih čija imena su u ovim knjigama. Zahvaljujući, dakle i Papoviću, ali itekako i selektorima likovnog programa Grada teatra, Nikoli Gvozdenoviću, Petru Ćukoviću, Dragani Ivanović, Marini Abramović, Niku Martinoviću i Biljani Brajović, Maji Djurić, Svetlani Racanović, Merinu Smailagiću i neka mi bude oprošteno, ako sam nekoga od organizatora likovnih dogadjanja u Budvi izostavio, treba li naglasiti, sasvim slučajno, Santa Marija je ušla u umjetničku istoriju. Sa odličnim izgledima da se nastave ti bogati likovni susreti tokom ljetnjih dana u milenijumskoj Budvi. Američki pisac Džon Apdajk je na jednom mjestu primijetio „da ono što umjetnost nudi je prostor u kome duh može da diše”. A u Santa Mariji se to redovno dogadjalo, pjenušao je duh i kada su ovde stizali već sakralizovani slikari i njihova platna ali i oni koji će još stvarati na svoje i zadovoljstvo onih kojima je slikarstvo agregat za utopljavanje duše.

Stanko Papović je odužio dug likovnoj istoriji Budve. Oslanjao se više na svoje zapise, nego na varljivo pamćenje, skrojio dvotomnu priču o likovnima burama i maestralima u kultnoj galeriji, koja je bila i izazovni prostor i za dramske umjetnike i filmske stvaraoce. Ove knjige će biti, sasvim je izvjesno, vaso-nikcevic-mnezaobilazno štivo za sve one koji se bave ili će se baviti likovnim životom ovih prostora, i likovnom istorijom uopšte. Ono, čega nema ili ne u punoj mjeri u ovim knjigama, su zbivanja iza bek stejdža duhovnih igranki velikih majstora, koje su u Papovićevom, dijelom i u mom društvu priredjivali veliki majstori kičice. Za vrijeme svojih boravaka u Budvi, na terasi Mogrena i drugdje, uz vino koje kako su neki od njih znali da kažu ne žesti duh kao, recimo rakija, već ga podgrijava tako što mu produžava trajanje. No, možda su te lijepe dosjetke, anegdote, promišljanja životnih nedaća, prolaznosti, na način koji tjera i na smijeh, ali itekako pokreće i misaoni aparat, radjane pod suncem budvanskog neba, dobar materijal za neku dragu knjigu, koja bi, vjerujem, brzo i lako našla čitaoce. Mom uvaženom kolegi hvala za napor koji je učinio, i iskrene želje za dobro zdravlje, koje on umije da čuva i, naravno, nove rukopise. Sve čestitke i Gradu teatru, koji traje i opstaje uprkos burama koje se lome o njegove zidove, koji je pokazao i smisao da pored duhovnog blaga koje nama i turistima ljeti daje u izobilju kvalitetnih programa, sačuva te decenije, pretočene u knjige, kakvi su i zapisi Stanka Papovića, o kojima smo večeras govorili.

 

Na kraju predstavljanja obratio se autor publikacije Stanko Papović. Zahvalio se izdavaču Gradu teatru, učesnicima promocije Zorici Joksimović i Savu Gregoviću, koji su stručno i analitično približili publikaciju pośetiocima u Akademiji znanja. Autor je izrazio nadu da je radom na ovim publikacijama doprinio da značajna kulturna dešavanja u našem gradu budu zabilježena i na taj način sačuvana od zaborava.

stanko-papovic-560

 

 POŚETIOCI NA PROMOCIJI

posjetioci-1

posjetioci-2

 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*