Promovisana knjiga Jasenke Lalović „S ove bande moje gore“



U organizaciji Narodne biblioteke Budve, u četvrtak, 12.03.2020. godine, je promovisana knjiga Jasenke Lalović “S ove bande moje gore”. O knjizi je govorila književnica Tanja Vujović, a sa autorkom, razgovarala Stanka Stanojević. Fragmente iz djela, autentično i neponovljivo, oživljavajući svijet djela Jasenke Lalović, kao i emociju, čitala je glumica Dubravka Drakić.

Književnica Tanja Vujović je govoreći o romanu  “S ove bande moje gore” istakla: “Roman ” S one i ove bande moje gore” je priče o Ženi. O našim ponositim Crnogorkama. Baš ovdje, među ovim brdima, posija nezaborav. Omaž. Ne samo ženi. Nama, svima. Za nauk.

Mila Paštrovka napisa priču o Crmničanki, pod beogradskim nebom ispisa odu Crnoj Gori. Danas kada duhovnost korača klizavom liticom, nesigurna u ruku koja će je pridržati.  Ljubavlju. Kako bi drugačije i mogla nastati i ostati. U zabludi su, smiješnom  zanosu, svi koji misle da se može drugačije. Mržnjom. Isključivošću. Podjelama. Takve “ljubavi” same sebe poruše. Plemenitost i dobrota dostupne su svima, koji znaju da je to ljudska osobina.”

Glumica Dubravla Drakić pročitala je odlomke iz priča “Utornik” i “Besramnica”, kao i čitavu, završnu priču romana, nazvanu po stihu paštrovske pjesme “Oj radosti, veselosti”.

Slijedi razgovor sa autorkom Jasenkom Lalović:

1.Zašto ste smatrali nužnim da dopišete nastavak i osvijetlite obje strane? Da li je pravda fiktivno-književnog svijeta i Vaša kao stvarateljke time ispunjena i priča zaokružena? 

Nastavak je bio nužan. Tek se sa njime zaokružuje prva knjiga i ja ih zapravo brojim u jednu. Ona i ova, banda, strana su dualizam koji je u svima nama. Obično oprečne, ponekad međusobno isključive, ali i neophodne sa bi i jedna i druga opstale. To je poruka iz pozadine ove knjige koju šaljem. Priča na kraju druge knjige levitira nekim nedovršenim odgovorima. Namjerno sam tako ostavila, jer čitava poenta je u tome da se čitaoci nadovežu nekim svojim sjećanjima, odgovorima i tako nastave niz. U tome je suština i moja namjera. Ova knjiga je skroman podsjetnik na ono što svako od nas ima kod kuće, ali se nerijetko skrajnulo.

2.Što ste ponajviše i prije svega željeli da sačuvate od zaborava obijema Gorama?

Pokušala sam da sačuvam sjećanja, pričanja   … da ponovo vratim mirise vremena za koja znam da su na izdisaju. Svjesna sam da je moja generacija možda posljednja koja može o tome da svjedoči. Utoliko je na nama veća odgovornost.  Važno je da mnoge poruke koje su ostavili, prenesemo. Sigurna sam da se u njima kriju mnogi valjani odgovori na pitanja koja nas danas muče i na koja tražimo odgovore na pogrešnim stranama. Treba osluškivati one koji su dio ovih prostora i čiji genetski zapis je u našim venama. Oni znaju šta je dobro za ono njihovo.  Savremeno doba  je vrijeme izvrnutih vrijednosti, samim tim i odluka.

3.Sve te junakinje, kao prototipi,  imaju svoje potomke i potomkinje… Da li dijele mišljenje istoričara Dejana Ristića da je ovo djelo „Spomenik zahvalnosti Ženi!“ Da li je bilo i nekih neočekivanih reakcija?

Dejan Ristic je udijelio komplimet. Ne znam koliko je ovo valjan “spomenik” takvim ženama.  Po meni nikada dovoljno velik. Ovo nije nikakva skromnost, već samo svjesnost da za neke veličine ne postoje dovoljno valjane riječi. Osmjelila sam se da ih taknem, pokazaće vrijeme da li sam uspjela u svojoj namjeri da o njima prozborim onako kako bi one to htjele i kako zaslužuju.

Iskreno, nije bilo neocekivanih reakcija. Svuda sam naišla na dobronamjernost i razumijevanje. To mi je značilo jer sam time opipavala reakciju na ono što sam stvarala. Ono što je bilo neočekivano je snaga kojom su ljudi prigrlili junake iz knjige. Znak da im nedostaju oni njihovi, bližnji na koje su ih podsjetili. Vjerujem da je to dobro. Možda neophodno. Moramo ih vratiti sebi.

4. Autentičnost jezika u djelu služi  karakterizaciji i istoriji lika? Je li teško bilo oživjeti svo jezičko bogatstvo?

Narativni govor mi je pomogao da lakše prenesem slike tog doba. Umjesto književnog jezika  odlučila sam se za jezik kojim su oni nekada zborili. U početku sam imala dilemu da li sam donijela pravu odluku jer sam zapinjala o savremene riječi kojima smo pretrpani. Vremenom, kad sam uplivala u taj čudesni, a blizak nam svijet, uočila sam svu ljepotu takvog izraza.

Bilo je teško zaploviti u to jezičko bogatstvo, a kasnije sam više nego uživala u toj ljepoti nekadašnjeg govora, oslobodjenog tudjica i mnogih nepotrebnih nam izraza i riječi. Ovi prostori su blagodarni dijalektizmima koji se utapaju u narečja jednog govora i jezika.

Dok je jezika ljubavi svi ćemo se razumjeti kako treba, jer samo on uvažava sve raznolikosti koje čine to bogatstvo. Jedini jezik koji ne želim i ne mogu da razumijem je jezik mržnje.

5.Šta je to što je zajedničko u mentalitetu S one bande i  S ove strane  Gore, a šta ih razlikuje?

Raznolikosti su česte, ponekad se čine isključive, ali se isto tako i podupiru. To je nemiovnost kojom opstaju, a da toga ponekad nisu ni svjesne. Baš kao što nema dana bez noći i obratno. 

Prostorna bliskost čini da su ova i ona banda upućene jedna na drugu. Koliko god da se razlike čine nepremostivima, vrh na kome se sastavljaju je tačka pomirljivosti koja sagledava obje bande. Samo do njega treba uložiti napor da se tamo stigne. Čovjek mora da raste da bi tamo došao i povjerovao da sa one druge bande ima jednako dobra. Oni koji ostanu u podnožju, ostaće sumnjičavi i isključivi.

6.Djelo problematizuje i pokreće brojne teme: rođenje ženskog djeteta bez radovanja i obznanjvanja; odnos prema obrazovanju ženskog djeteta; čak se i ženskoj riječi kao navjiši stepen gradacije  dodaje „trajni epitet“ – muška (kao da je muška);  a „sudbine nekih žena znaju se unaprijed i prije no što se rode“…- koliko se sa ma koje strane naše gore danas toga promijenilo i da li taj proces još traje?

Nisam sigurna da se suštinski mnogo toga promijenilo. Možda je samo ogrnulo neki novi plašt kojim se spretnije prikriva pravo stanje.

Porazila me je činjenica koju sam skorije čula, da u Beogradu postoje klinike na koje tajno dolaze žene sa ovih prostora ne bi li što ranije utvrdile pol djeteta  . Tamo se abortiraju samo ženska djeca! Nisam sasvim sigurna da je samo na njima odgovornost za takve odluke. Ogroman je pritisak na ženama i danas. Očekivanja da  podari ono što nije samo do nje su nepravda i balast koju vijekovima ne uspijevaju da zbace sa sebe…

7.U drugoj knjizi, „S ove bande moje gore“ na scenu izvodite, reklo bi se epizodne junake iz prve knjige –S one bande moje gore. Da li je time zaokružen romaneskni život junaka ili se očekuje nastavak.

Druga knjiga će  pokazati da sve ono glavno je uslovljeno onim sporednim, a ono skrajnuto je zapravo ključ i glavno . Baš kao i u životu.

Mnogi su imali utisak sa ce se na drugu knjigu nadovezati treća. Mislim da za tim nema potrebe. Na nju treba da se nadovežu neka druga sjećanja i uspomene.

8.Vjerujete li da će književna istorija koja se stvara biti pravedna prema stvarateljkama?

Ono što je sigurno je da nismo u istoj startnoj poziciji. To svakako ne treba da nas obeshrabri. Poruka koju šalju žene je često manje glasna od one muške, ali ne znači da nije jednako snažna.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*