Podgorica – Promovisana koautorska knjiga pjesama Personalni karusel

 

 

U srijedu, 20. decembra 2017. godine, u organizaciji JU Muzeji i galerije Podgorice i JU Narodna biblioteka Budve, u holu muzeja u Podgorici  promovisana je zbirka pjesama „Personalni karusel – šizofrena zbirka“ četiri autorke:  Sandre Đurbuzović, Marije Krivokapić, Katarine Sarić i Stanke Rađenović Stanojević. O knjizi su govorili književnik, pjesnik i kritičar Balša Brković i pjesnikinja i književnica Lena Ruth Stefanović  koja je i vodila program promocije. U muzičkom dijelu programa nastupila je Jovana Ćupić, solistkinja na gitari.

U povodu predstavljanja Personalnog karusela podgoričkoj publici, književnik Balša Brković je istakao da ozbiljna književna sredina treba da reaguje na ovakvu knjigu. „Držim da je ova knjiga vrlo neobična sama sobom jer ne predstavlja zbornik četiri autorke već funkcioniše kao autonomna knjiga u kojoj su pjesme autorki raspoređene po ciklusima i imate drugačiji uvid u taj poezijski materijal nego kad je riječ o zbornicima, antologijama…“ Ova knjiga- ističe nadalje Brković, verifikuje nešto što je vidljivo onima koji prate situaciju u književnosti posljednjih pola vijeka. „U jednoj mačističkoj kulturi kakva je crnogorska, u jednoj književnosti koja je bila radikalno opterećena epskim i muškim znakom, koja na koncu, ako pogledate većinu crnogorske proze koja se i dalje odvija na selu, iako crnogorsko selo gotovo više ne postoji; dakle to je književnost koja komunicira sa nekim utvarama s nekim svjetovima koji nisu više stvarni- dok, s druge strane se desila jedna vrsta široke društvene emancipacije i modernizacije Crne Gore, a jedna od najljepših posljedica toga je upravo ona raskoš u poeziji. I to u nedugom  periodu. Najveća crnogorska pjesnikinja Darinka Jevrić, rođena je 1947. godine, vrlo malo prisutna i u Crnoj Gori i na Kosovu, koje je bilo njena domovina, i u Srbiji; zatim Jovanka Vukanović, Bosiljka Pušić, Dubravka Velašević, Jasna Vuković .. dešava se jedan zamah koji je na najljepši mogući način potvrđen novim glasovima od: Jovanke Uljarević, Dragane Tripković, Lene Ruth, Tanje Bakić…do ovdje prisutnih autorki. Meni je jako drago da se u tom Karuselu našla jedna, po vokaciji dizajnerka i likovna umjestnica, ali koja je pjesnikinja i ova knjiga to potvrđuje, a to je Sandra Đurbuzović. Neke  druge značenjske matrice su otvorene mnogo ubjedljivije otkad je taj ženski udio važan u crnogorskoj poeziji. Jer to je jedini način da ta epska boljka koju recimo u svojim pjesmama Katarina Sarić ponekad na spektakularan način problematizuje, u tim baroknim vodoskocima riječi, zato joj poema kao forma odgovra,  mogu se vidjeti neka od ključnih mjesta epske svijesti koja su razorena jezički, retorički itd. Ili, u hladnom, nevjerovatno preciznom načinu poezije kakvu piše Stanka Stanojević. Ta suptilna, sjajna autorka, meni svaka njena pjesma ima težinu knjige ili dobre slike… Ili, potpuno otkriće mi je Marija Krivokapić i Sandra Đurbuzović. Zašto su sva ta obavještenja važna: nakon Crne Gore, nakon žensko-muškog znaka – suština je poezija. A knjiga Personalni karusel vam upravo donosi poeziju.“ Ova knjiga nosi i poruku da poezija i dalje ima moć, i to je ono što je važno. Prividno najbesmisleniji posao na svijetu koji racionalno gledano ne može pomjeriti  ništa, ali istovremeno najpresudnije polje djelovanje koje postoji, samorefleksivni pojas jezika, ona zona u kojoj jezik jezikuje. Dakle, ako nas išta može spasiti, to je poezija. Ako išta može zacijeliti bolesti jezika koje prepoznajemo danas kao laž, i živimo u vrijeme postistine, u vrijeme alternativnih fakata, upravo od poezije, kakvu stvaraju ove četiri pjesnikinje, ne postoji superiorniji vid samoispitivanja, niti mogućnosti da se daju ključne dijagnoze jednom društvu, a naše jeste jedno koje vapi za svojim pravim dijagnozama, a mi smo prećutljivi da ih izgovaramo, tako da poezija to uvijek radi“- istakao je književnik Balša Brković u svom osvrtu na poeziju Personalnog karusela.

 

Lena Ruth Stefanović govoreći o knjizi je istakla da je prije svega ovaj čin doživjela lično jer je izdavač Narodna biblioteka Budve, kao njoj najmilija i najznačajnija crnogorska ustanova koja je godinama nabavljala najbolje i najnovije  naslove knjiga, a ova insitucija je, nakon zatvaranja na starom i otvaranja na novom mjestu, takoreći ponovo rođena i pokretanjem izdavačke djelatnosti. Ona smatra da je u kontekstu predstavljanja Personalnog karusela bitno da se „podsetimo antologijskog teksta Marinka Vorgića “Jesu li bogovi manji ako je štikla veća”, u kojem on izostavjanje pesnikinja iz crnogorskih antologija  objašnjava nesklonošću patrijarhalne društvene i pesničke strukture da ženskim glasovima omogući da se čuju. Vorgić ističe da se tokom ’90-ih, u okrilju nove postmodernističke pesničke paradigme, odvija prva velika literarna intervencija, onoga što se može nazvati “ženski poetski princip” odnosno da je u pitanju  “podrivanje falocentričnih temelja i dokidanje epsko-patrijarhalnih, verističkih i socio-romantičarskih matrica književnosti koja je kao takva trajala do kraja veka (Vorgić 2008.)“

Nazvavši pjesnikinje Peronalnog karusela: Katarinu Sarić, Stanku Rađenović Stanojević, Mariju Krivokapić  i Sandru Đurbuzović- čarobnicama riječi, Lena Ruth Stefanović je istakla da je izvorna priroda poezija sakralna, te je nakon lične interpretacije samog naslova Karusel od konjičke igre do vrteške u Luna Parku, istakla i simbolizam konja u frojdovskoj psihoanalizi, prema kojem se prirodno nameće asocijativni niz otac-patrijarhat.

„U naslovu zbirke ja vidim duh poezije ove četiri pesnikinje, četiri čarobnice,  koji se sjajno zabavlja vrteći oko malog prsta jednu minijaturnu carrousel, poigravajući se na taj način svim zastarelim i okoštalim društvenim uslovljenostima.

Dok čitamo Karusel, ovaj proces se odvija prirodno i pri tom ga naše čarobnice čine i dubinski promišljenim i veoma zabavnim.

 “Da sam ja muško zvala bih se lazar a ti bi mi tepala moj laza maza kamikaza” Katarinin je stih iz pesme Vječnaja.

U pesmi Prodajem novo za staro, (Katarina) kaže: oprosti… Zamijenila sam te sa njim /Bilo je slučajno/ sa onim kojeg čekam Život cijeli /Još jedan mit/

Stanka u pesmi Djetinje te poziva: “Probudi dijete u sebi… i kreni; neka se igra, igrom, razigra, zaigra,… i nikad ne spozna svršetak sna, usred buđenja!”

Sandrin je stih: “Кад одеш одавде тамо /Пренапучен до грла над овим овђен, срећан што имаш то тамо ђе си, да одмориш, да починеш од свега овога тун/“ (БАДЕМ ОКО МОЈЕ)

Marija zaključuje:

 “…budi konac u rubu haljine što kad izviri sagorim žarom cigarete, ionako nemaš kuda poći, eto tebi bezbroj načina da odeš, a meni riječ, meegwehtch“

Podnaslov antologije je: Šizofrena zbirka, a znamo da mistici kontrolisano ludilo nazivaju duhovnim prosvetljenjem, a svo pesništvo njegovom  emanacijom“- zaključila je Lena Ruth Stefanović.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*