Otvoren međunarodni festival Grad teatar Budva

 

 

FESTIVAL PROGLASIO OTVORENIM REDITELJ LJUBIŠA RISTĆ

POČETAK SA NUŠIĆEVOM „OŽALOŠĆENOM PORODICOM“

 

Jedan od najznačajnijih i najuglednijih praznika kulture i umjetnosti u regionu, međunarodni festival Grad teatar Budva, započeo je sinoć (5. jula 2017.) na sceni Terase između crkava, predstavom “Ožalošćena porodica” Branislava Nušića, u režiji Igora Vuka Torbice, koprodukcijom Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja i Prešernovog gledališča iz Kranja.

Prije toga upriličena je svečana ceremonija otvaranja 31. festivala, koji se ove godine odvija pod brehtovskim naslovom “Za tri groša”.  

Pozdravljajući publiku, goste, kao i one koji su svoju podršku dali iz daleka, v.d. direktorka Grada teatra Milena Lubarda Marojević istakla je da su programi koji će se prikazivati narednih četrdeset pet dana pažljivo birani, jer ovogodišnji festival želi da navede da se svi zajedno zapitamo o tome od čega smo krenuli, gdje smo sada, čemu stremimo, i da otvorimo pitanja o nekim novim elitama, o tome šta elita i elitno uopšte danas znači u životu, koliko i u umjetnosti. Podsjećajući da je Grad teatar kulturni projekat koji je iz ogromne energije i snažne vizije nastao prije 31 godinu, i opstao zahvaljujući svakodnevnom trudu dobronamjernih ljudi, Milena Lubarda Marojević je zamolila da publiku pozdravi prvi čovjek grada, gradonačelnik Budve Dragan Krapović, koji je sve učinio i uspio u tome da se ovogodišnji festival održi.

 

 

Obraćajući se prepunom gledalištu, Krapović je najpre istakao da vrijeme u kojem živimo nije vrijeme kontinuiteta.

– Na našim prostorima ne postoji kontinuitet ni država, ni novca, ni ideja, ni ideala, prostornog planiranja, pa ni morala, ni poštenja. Sve se dijeli na prije i poslije 90-tih goidna, ili na prije i poslije osamostaljenja. Paradoks je da ono što opstaje i održava sopstveni kontinuitet su „nota bene“, pozorišni festivali. Za koji dan biće otvorene 68. Dubrovačke ljetnje igre, za koji mjesec 51. Bitef i 57. sarajevski MES, a za koji trenutak i 31. Grad teatar. Pozorišni festivali opstaju u svim vremenima i traju, najzaslužniji za to nisu ni političari koji manje ili više razumiju značaj festivala i podržavaju ga sredstvima i utucajima, čak ni entuzijasti koji festivale nose na leđima. Zaslužni ste vi, koji iz noći u noć, u mraku iza ograde nestrpljivo iščekujete poziv za ulazak publike, vi koji bježite od gradske vreve i tražite riječ, pokret, notu, boju, smisao koji je stvaran u samoći, u dubini i u tišini ljudskog duha. Vi koji kritikujete i hvalite, zamjerate i uvijek tražite više i bolje, jer ste i sami svake godine sve bolji – rekao je Krapović, ističući da se gledalačko oko publike tokom trideset jedne godine izoštrilo, da dobro razlikuje scensku laž od istine, šablon od talenta, i da traži onu iskru koja se na pozornici nevidljivo rađa i širi kroz gledalište, postajjući vatra koja nas sve zajedno hvata u onu vječnu Aristotelovu katarzu.

– Baš iz te vatre je prije tri decenije izašla ideja iz koje će nastati Grad teatar. Stojeći pred vama, ja stojim pred godinama koje su za nama, a koje su svakim novim danom sve ozbiljnije i odgovornije, pred godinama koje su Budvu načinile značajnom stanicom na regionalnoj pozorišnoj mapi, i obavezuju nas da im služimo. Jer, čuvajući festival, mi čuvamo Budvu. Onu Budvu koju pamtimo, a koja se više ne vidi od visokih zgrada, i još viših dizalica i drugih znamenja neoliberalnog kapitalizma koji gradovima oduzima obličja i uniformiše ih. Grad tetar daje Budvi autentičnost i čini je zaigranom, šarmantnom, raskošnom, pa i duhovnom. Grad tetar je pečat, ali i šansa za Budvu. Čuvajući festival mi čuvamo jedan od posljednjih kontinuiteta našeg grada, čuvamo iskru koja nas neprestano podsjeća na ono Kantovo zvezdano nebo nad nama, i moralni zakon u nama.

Krapović je istakao da pozornica nije i ne može da bude mjesto mira, slaganja, podržavanja, već mjesto dijaloga, sukobljenih stavova, propitivanja, prvokacije, kontroverzi i kreativnog haosa iz kojeg nastaju svijetovi.

Borićemo se svi zajedno, kao prvih godina, kada su predstave igrane u luna parku, na plažama, na teniskim terenima i na našoj Citadeli koja je srce ovog grada, da vratimo gradu njegovo srce, i da nam opet cijeli grad postane Grad teatar – izjavio je Krapović.  

 

 

Reditelj Ljubiša Ristić, jedan od osnivača Grada teatra, koji je 31. festival proglasio otvorenim, započeo je svoje obraćanje publici opaskom da kad Budva ima tako nadahnutog predsjednika grada koji tako  lijepo govori o festivalu i objašnjava njegov značaj, onda njemu ostaje veoma malo da kaže.

– Reći ću vam nešto što nikada do sada nisam ispričao, i da nastavim ono o čemu je Krapović govorio. Kada je Sveto Marović prije nešto više tri decenije došao u Suboticu, da me uz pomoć svih mogućih partijskih komiteta natera da dođem ovdje i da napravim ovaj festival, njegov glavni argument je bio da je grad umro, da je zemljotres sve srušio, i da grad neće moći da se obnovi, ako ovdje ne bude kulture, pozorišta, života. Ja sam rekao da mi ne pada napamet da dođem u Budvu, da KPGT ima turneju, ide u Meksiko, Berlin, na Molijer Fest, Yu Fest, ali pritisci nisu prestali. Na kraju su mi rekli da mi neće dati pare za ove festivale, ako ne dođem u Budvu. I došao sam ovdje u februaru, duvao je vjetar, talasi su udarali, sve je bilo srušeno, a tu su bili neki inženjeri, poslovođe, zidari, moleri, vodoinstalateri, neki električari i neki divni ljudi koji su nešto gradili, nešto  rušili. Mi smo snimali kamerom i birali lokacije za scenu, tražio sam da se postavi trafo stanica kod Citadele, da se obezbjedi mesto za reportažna kola, napravi put da na tvrđavu mogu da se popnu invalidi kolicima, i oni su sve zapisali. Odavde sam otišao misleći da do prvog jula oni to ne mogu da naprave. Ali, prvog jula 1987. je sve bilo završeno. Došli smo, dvije stotine glumaca, a u Starom gradu nije bilo žive duše. Ovdje niko nije stanovao, grad je bio mrtav, to što je sagrađeno i obnovljeno nije bilo važno, i prvi ljudi koji su tu došli bili su glumci. To mora da se zna, i da se vodi računa o tome – ovaj grad su naselili glumci prvog jula 1987. Onda su došli svi drugi, i onda je počelo to čudo koje se događalo ljeti. Mi smo igrali na Citadeli i svuda po Starom gradu, i kao što reče Dragan Krapović, na svim ovim plažama. Nama je bilo fantastično lako, nijedan kafić nije radio, nije bilo muzike, bila je tišina, igrali smo svuda, a prvi kafić u Starom gradu smo mi napravili da bi imali gdje da popijemo piće, sada se on zove „El Greko“. Ljudi su strpljivo čekali, hiljade ljudi brodovima je išlo na Drobni pijesak, iskrcavali su se do tri – četiri ujutru, i sve je bilo potpuni lako. Ne kao danas, danas je užasno teško praviti ovaj festival, zato što danas morate da kažete za tri groša, a mi smo tada zaista radili za tri groša. I to je prva i najvažnija činjenica koju sam htio da vam kažem – glumci su naselili ovaj grad, nemojte ih isterati iz ovog grada, jer ćete izgubićete grad – rekao je Ristić.

Jedan od najznačajnjih reditelja ovog prostora istakao je i drugu važnu stvar.

 – Nisam ja, Ristić, napravio Grad teatar Budvu i Kotor art, nije ni Nada Kokotović, ni Rade Šerbedžija, ni Dušan Jovanovič koji su zajedno sa mnom osnovali i KPGT, i Grad teatar, i Kotor Art. Grad tetar Budva napravilo je tih dvije – tri stotine glumaca, pisaca, reditelja, tehničara, koji su došli iz Ljubljane, Zagreba, Moskve, iz Meksiko Sitija, Brisela, Njujorka, Subotice, Novog Sada, Beograda… To su ljudi koji su se sakupili ovdje tog ljeta 1987, zato što ih je okupljala jedna strepnja, jedan strah, jedan užas da se ta zemlja  raspadala. Na sve strane su bili ljudi koji su htjeli svoje kulture, ekonomije, države, čuda, a mi smo svi osjećali da dolazi strašno vrijeme, i tada se ovdje skupili cijela tadašnja Jugoslavija i pola svijeta, da održimo ono što smo mi zvali jedinstven jugoslovenski kulturni prostor. Svi mi koji smo se plašili onoga što će doći, htjeli smo da ostanemo da radimo zajedno, da živimo zajedno, da svako ima svoje, ali da svi znamo prednosti toga kad smo skupa, kad  podržavamo jedni druge. Dakle, solidarnost svih tuh ustrašenih ljudi pred istorijom i pred onim što će se desiti neminovno, napravilo je Grad teatar Budva. U ime te solidarnosti i plemenitosti sačuvajte taj Grad teatar, mi moramo sve tačke gdje je jugoslovenski kulturni prostor postojao da održimo, da bi bili ljudi, da bi bili u mogućnosti da se srećemo, da živimo zajedno, i da naša djeca žive normalno – istakao je Ristić praćen ovacijama budvanske publike.         

 

                    

Prepuno gledalište Terase između crkava ovacijama je ispratilo i „Ožalošćenu porodicu“, u kojoj se vječni Nušić podsmijeva beskrupuloznosti, gramzivosti i nepoštenju unutar nas samih. Sjajna igra slovenačkih glumaca dočarala je Agatona, Simku, Tanasija, Vidu, Proku, Ginu, Sarku… iz vizure našeg vremena, a oni su danas suroviji, nemoralniji i opasniji, nego prije osamdeset pet godina, kada ih je Nušić napisao.

 

 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*