Okrugli sto “Medijska pismenost u Crnoj Gori i kampanja Birajmo šta gledamo”

 

 

U organizaciji JU „Narodna biblioteka Budve“ i NVO „Sedma sila mladih“, u subotu je održana promocija devetog broja časopisa „Krug mladih“ i tim  povodom upriličen okrugli sto na temu „Medijska pismenost u Crnoj Gori i kampanja Birajmo šta gledamo“.

O ovoj temi govorili su: Elvira Ceković – PR Agencije za elektronske medije i urednica časopisa Zorica Radenović u organizaciji NVO „Sedma sila mladih“ dok su u organizaciji Narodne biblioteke Budve učesnice bile mr Božena Jelušić i mr Gordana Ljubanović.

Na početku su prikazana tri spota koji se emituju u okviru kampanje „Birajmo šta gledamo“ koja treba da utiče na podizanje nivoa svijesti o važnosti medijskog opismenjavanja roditelja, staratelja i djece i o važnosti odabira medijskih sadržaja za djecu. Ovu kampanju su pokrenuli Agencija za elektronske medije Crne Gore i predstavništvo UNICEF-a u Crnoj Gori.

Urednica časopisa Krug Zorica Radenović smatra da samo pisati o nečemu i objavljivati tekstove nije dovoljno, da je potrebna živa riječ i razmjena stavova, iskustava, razmišljanja i neka vrsta diskusije da bi nas ova tema podstakla da razmišljamo šta možemo da učinimo kada je medijska pismenost u pitanju. Ona je istakla da je aktuelna kampanja od izuzetnog značaja za razvijanje medijske pismenosti u Crnoj Gori, te da su u NVO Sedma sila mladih odlučili da „na ovaj način ne samo podržimo kampanju i da pišemo o onome što ona promoviše, već i da mi u okviru NVO i časopisa „Krug mladih“ damo doprinos onoliko koliko je to moguće. Takođe smatramo da smo samo jedna karika u tom lancu mogućnosti razvijanja medijske pismenosti kod mladih, kod roditelja, uopšte kod svih jer znamo da je u Crnoj Gori na veoma niskom stupnju i ovo je samo jedan možda prvi korak ka tom cilju“. Ona je naglasila da svi faktori društva, počev od porodice, škole, nevladinog sektora, različitih kampanja i sl. zajedno mogu da doprinesu razvijanju medijske pismenosti.

Mr Božena Jelušić je istakla da smo jedina zemlja u regionu koja ima Medijsku pismenost kao obavezan izborni predmet, sto podrazumijeva kao obavezno da se ponudi učenicima. Predmet je usvojen od strane Prosvjetnog savjeta i prošao je sve pedagoške provjere kazala je Jelušić istakavši da smo po njemu prilično prepoznati u regionu kao zemlja koja je napravila možda najznačajniji iskorak kada je u pitanju medijska pismenost i sa nama se može uporediti jedino Slovenija koja međutim nema to kao redovni predmet, već kao neku vrstu vannastavne aktivnosti. Naše škole taj predmet nude, ali ukoliko treba popuniti normu drugih nastavnih predmeta, onda se ne nudi.  Pored osnovne pismenosti (skriptivne) Božena Jelušić je istakla i značaj digitalne, informacione i medijske pismenosti. Naš svijet je posredovan medijima i mi bez medija ne možemo više ni percipirati empirijsku stvarnost onako kako je percipiramo. Komentarišući aktuelne spotove iz kampanje „Birajmo šta gledamo“, Božena Jelušić je istakla da oni „podrazumijevaju jedan pogled na medije koji treba osporavati i to je tzv.epidermički uticaj medija“. Međutim, mediji ne djeluju epidermički smatra ona i emitovani spotovi u kampanji Birajmo što gledamo za nju su naivni: novina u spotu sa borbom dječaka u odnosu na mnogo starije generacije je samo u mobilnim telefonima (gdje jedan od dječaka snima); djevojčica oboljela od anoreksije neće to biti samo zato što gleda „fashon“ kanal ili samo časopise, već zbog toga što se, kako se na spotu vidi, u kući ne druži sa ocem, već je majka ta zadužena za nju. To je heteronormativna svijest, to je stavljanje osobe u kutiju, a ta djevojčica je u kutiji sa majkom, a ne sa ocem i to je ono što nju može voditi ka anoreksiji – obrazlaže Jelušić. „Mediji ne djeluju binarno – bijelo ili crno; djeluju kao spektar i vi u stvari u tom spektru pronalazite kako se u stvari događa sa vama to što se događa“. Medijska pismenost kao predmet nastoji da učenicima, figurativno rečeno, ugradi neku vrstu čipa koji će se aktivirati svaki put kad stanemo pred neki medijski tekst (a medijski tekst je i bilbord i časopis i tv emisija i dnevnik i reklama i omotnica od lijeka…i on ima svoja slova koja treba naučiti pročitati i to je medijska pismenost): „Npr, u ovom Krugu mladih vidjećete da dominiraju žene. Međutim, pozicija moći pripada muškarcu. Pažljivo listanje ovoga časopisa otkriće njegovu ideologiju, ne zato što vi to hoćete kad pravite časopis, nego zbog toga što mediji ne djeluju epidermički, djeluju kao spektar. Što je sad taj čip? Prvo, svako mora znati da je svaka medijska poruka, sve što vidite u medijima konstrukt, to nije empirijska stvarnost i morate se odmah zapitati ko je napravio tu poruku. Taj ko je napravio, napravio je nešto što nije stvarnost. Da bi on napravio taj konstrukt, koristio je kreativne tehnike medija u kojem se izrazio: radijskog, televizijskog, filmskog, medija štampe… Da li će svi ljudi isto shvatiti ovaj medijski tekst? Neće. Ja sam odmah ukazala na broj muškaraca i žena i na činjenicu da je ovdje institucija moći u  ruci muškarca, to mnogi od vas možda neće vidjeti. Znači, mi istu poruku nećemo isto razumjeti, i to je treći koncept- recepcija. Četvrto je – da nema te medijske poruke, a da ne sadrži u sebi ideologiju, vrjednosna načela, neke stilove života i poglede na svijet koji vam se na taj način nameću. Oni međutim ne rade epidermički, oni rade sofisticirano, na dug rok i pažljivo. Vi toga možete biti svjesni ili ne možete ili ne morate- to pokupite sa kulturom, sa krajem, sa životom u kojem ste i to prenosite dalje u medijski tekst. I peti koncept je svrha. Svaki medijski tekst je napravljen da dobije novac ili moć. Čini vam se da ovaj neprofitni medij nije namijenjen zaradi para on nije namijenjen da zaradi novac, nije mu to cilj, ali jeste mu cilj da ima moć, da napravi moć nad vama da bi vas promijenio i učinio drugačijima. Dakle, medijska poruka se mora čitati sa čipom koji se istog trenutka aktivira. Konstrukt je, napravljen je kreativnim jezikom medija, neće ga i drugi razumjeti kao ja, on ima svoju ideologiju i svoju svrhu. Kad naučite đake da pri svakom susretu sa medijskim tekstom aktiviraju taj čip, oni više nikad ne čitaju medijske tekstove jednostavno, ne izjednačavaju ih sa medijskom stvarnošću, niti smatraju da je to empirijska stvarnost“.  Profesorica Božena Jelušić  je istakla da smo zahvaljujući smartfonima i pametnoj telefoniji oko nas, u svakom trenutku opservirani i to kako se zabavljamo može da utiče na naše buduće živote, na to gdje ćemo biti primljeni na fakultetu ili na poslovima.Svi smo pred okom “Velikog brata“ i naprosto treba voditi računa i birati detalje koje ćemo isticati o sebi na društvenim mrežama.To je nešto što je normalan oprez u svijetu posredovanom medijima. Najopsanije je to što nas mediji pretvaraju u stereotipe – nastavila je Jelušić u svom izlaganju ove teme – kupuju i prodaju kao gotove proizvode.Kao jedan od primjera navela je seriju Santa Klarita Dajet koja  se emituje na Netflix mreži, horor komedija u kojoj se događa da glavna junakinja ima nagon da pojede čovjeka i konstatuje se da je naslovna junakinja oboljela od jedne vrste kanibalizma koji je dobila prilikom svog boravka u Srbiji i konačno se shvata da je medijsko posredovanja rata 90-ih, svega što smo imali na ovom terenu rezultiralo činjenicom da se u ovom dijelu svijeta (Balkan) nalaze kanibali. Zahvaljujući upravo medijima ovaj region je ušao u tu seriju na ovakav način. „Da li smo mi isto tako neke druge ljude, druge krajeve i pojave percipirali na sličan način? Gdje se gubimo? Šta radimo da pojačamo stereotipe o sebi? Kako da objasnimo Zapadu da ne pristajemo na rasizam? Čime se čovjek u stvari može boriti? Po mom osjećanju jedino obrazovanjem, između ostalog obrazovanjem za medije“ – zaključila je Božena Jelušić ističući da je upravo medijska pismenost jedan od najkorisnijih predmeta u srednjoj školi.

Emina Ceković, PR Agencije za elektronske medije istakla je da nije saglasna sa konstatacijom da su spotovi naivni, te da je najvažnije kod spotova iz kamapnje Birajmo šta gledamo da podstaknu roditelje da razmišljaju. Danas djeca prate medijske sadržaje sasvim blizu (a blizina djeteta tv-u je nekada bila jedina briga roditelja) i kreiraju ga interaktivno putem različitih platformi. Ceković je istakla da iako je tehnologija napravljena da poveže ljude ipak je dovela do toga da se međusobno udaljavaju. „Kod tradicionalne, linearne televizije regulisanje sadržaja je bilo mnogo jednostavnije i moglo je da zadovolji potrebe gledaoca. Danas to nije tako. Povećana je kontrola koju korisnik ima nad vremenom i mjestom za pristup sadržaju, regulacija ne može da riješi taj problem. Povećan je izbor i količina sadržaja koje omogućavaju digitalne tehnologije i distribucije. Postavlja se pitanje što se desilo sa regulacijom. Virtuelno okruženje zauzima značajno mjesto u životima i interesovanjima  naše djece i studije pokazuju da maloljetnici značajan dio svog vremena provode gledajući telefone, surfujući internetom, razgovarajući posredstvom telefona“ – istakla je Elvira Ceković. Ona je navela da u Crnoj Gori danas ima preko 200 hiljada korisnika kablovske televizije, 51 % domaćinstava ima pristup internetu kod kuće, internet priključak većinom imaju domaćinstva čiji mjesečni prihod prelazi 600 eura, ali i 30% domaćinstava sa prihodom ispod 300 eura takođe imaju internet; 91% djece uzrasta od 9 do 17 godina, prema podacima iz 2016, koristi internet, dok je 79% njih na internetu svakog dana. Proizvodi i usluge koje nude nove informacione tehnologije se nadmeću međusobno ali i sa porodičnim vrijednostima i znanjem koje djeca stiču u školi što sve utiče na navike, ponašanja i intelekt djece, navela je Ceković. Djeca sadržaje virtuelnog svijeta veoma brzo usvajaju i prenose u realan svijet, a televizija je kao „dadilja“ ili „roditelj trećeg doba“ i zbog obrazovne funkcije i što zamjenjuje fizičku prisutnost roditelja – mišljenja je PR Agencije za elektronske medije. Povećanjem broja kanala povećani su i sadržaji nasilja, ukinute jezičke barijere. U tom kontekstu može se govoriti o dva aspekta: nasilju na televiziji i nasilju koje se zove televizija. Zasigurno su rat, krvoproliće, nasilje „roba sa velikom potražnjom“. Pitanje etičnosti kod izvještavanja o ovim događajima se i dalje otvara. „U programima 12 crnogorskih komercijalnih televizija učešće dječijih programa u prošloj godini iznosilo je 2,4%. Ono što je poražavajuće – navodi Ceković – je da dvije od tri televizije sa nacionalnom pokrivenošću imaju svega 1% dječijih programa.“ Šta se desilo sa regulacijom kad evropska regulativa posebnu pažnju poklanja zaštiti djece i maloljetnicima…Ono što je zabranjeno na tradicionalnoj televiziji na drugim platformama je dozvoljeno, pa tako sistemi zaštite funkcionišu samo kod tradicionalne televizije. Pojam medijske pismenosti se dosta često svodi na jednostavnu formulu uspjeha kako za medije tako i za publiku – kaže Ceković. „Naša odgovornost kao roditelja, institucije, države, društva, naša greška i propust je ukoliko djeca kao logičan izbor usvajaju agresivne i asocijalne modele ponašanja , jer konačno djeca su ekran u kojem možemo vidjeti sebe“.

Mr Gordana Ljubanović je govoreći o medijskoj pismenosti istakla da je za kritičko promišljanje  potreban kritički aparat koji podrazumijeva pojmovni okvir i terminologiju i s tim u vezi pozabavila se terminima: nauka o informacijama, teorija informacija, informaciona i medijska pismenost, informaciono- informatičko društvo.

Živimo u dobu u kojem je informacija važna i postoji kao poruka koju je neko poslao i poruka koju je neko primio. „Informacije teku kroz komunikacione mreže na koje odlučujuće utiču čvorišta u kojima se mreže ukrštaju. Moć je tu, a više nije u političkim institucijama“ – Ljubanović navodi tezu Manuela Kastelsa koji je tvorac izraza umreženo društvo. Endru Kin priča priču o teroru mase  koja je dovela demokratiju do paroksizma. „To što danas svako sa istim pravom može da objavi tekst i da ga nazove mišljenjem, isključujući pritom svijet urednika, lektora, stručnjaka za određene oblasti – šta je to nama donijelo, što smo time dobili što je sve postalo transparentno… (jedan od sinonima za informaciono društvo je- transparentno)“. Navodeći izvode iz djela Endru Kina istakla je maksimu koja se osnosi na brzinu i površnost: imperativ brzine tjera novinare na površnost, površnost snižava kriterijume izvještavanja, sa nižih kriterijuma se ide u novi krug brzine… Pri pretraživanju baze podataka treba postići relavantnost: „Relevantnost pokazuje koliko je pogodak važan u odnosu na postavljeni upit. Dvije mjere relevantnosti su preciznost i odziv. One su na suprotnim krajevima lepeze i mogu se objasniti kao odgovori na pitanja: koliko elemenata koji su odabrani iz skupa su relevantni – preciznost; koliko relevantnih elemenata je odabrano iz skupa – odziv. O relevantnosti sadržaja za nas danas odlučuju medijska čvorišta.“ I gugl kao baza podataka ne zadovoljava svoju osnovnu svrhu a to je – da nam pomogne da nađemo informacije; prosto nije relevantna, nije dovoljno precizna, pa je svrha postojanja takve baze podataka nešto drugo – ističe Gordana Ljubanović. Transparentno društvo je sinonim za informaciono društvo, ali mi živimo u nepreglednom društvu, jer zahvaljujući toj bujici svega i svačega mi više nemamo pregled nad koordinatama, nad tokovima i ne znamo gdje su ona čuvena čvorišta. Dva termina su u vezi sa kampanjom Birajmo što gledamo i sa masovnim medijima, a to su legalno i legitimno: „Mediji kojima smo izloženi, svi su oni legalni, osim nekih prljavih dubina web-a, svi imaju dozvole od ministarstava, agencija, raznih tijela kojima je društvo povjerilo nadzor nad zakonitošću. Svi su oni legalni, ali je pitanje da li su legitimni“ – istakla je Gordana Ljubanović i da bi na principima različitosti termina legalno i legitimno trebalo razmišljati o obukama, kampanjama, napraviti razliku i vratiti se zdravorazumskim pitanjima – da li je legitimno, društveno prihvatljivo, da li je etički i podržava li vrijednosti civilizovane sredine.

Jedina prava stvar je po mišljenju profesorice Jelušić, naučiti mlade ljude da pitaju i da se pitaju i da mijenjaju perspektive, da imaju svijest o tome odakle se mogu uzeti validne informacije. Inteligencija nije monolit već sposobnost uma koja se dijeli u više segmenata: numerička, verbalna, prostorna, motorička… jedan činilac inteligencije je memorija koju mlade generacije gube zato što sve postoji u medijima, guglu… Nužno je pamtiti. Drugi problem je vrijeme koje protiče nekontrolisano ulaskom na društvene mreže smatra mr Božena Jelušić.

Medijska pismenost kao izborni predmet je profilisao učenike kao veoma uspješne studente kasnije na studijama. Ipak, na nivou Crne Gore za oko 10 godina od kad je uveden predmet medijska pismenost, oko 900 učenika je odabralo ovaj predmet, a te učenike i njihova  bolja postignuća uistinu nije teško pratiti. Međutim, medijska pismenost se provlači i kroz druge nastavne predmete kako se to radi i na Zapadu.  

Časopis „Krug mladih“ izdaje NVO „Sedma sila mladih“ koja u saradnji sa Narodnom bibliotekom Budve organizuje radionice novinarskog i kreativnog pisanja. Deveti broj časopisa koji je posvećen kampanji „Birajmo šta gledamo“ podržan je od strane Ministarstva sporta Crne Gore, Turističke organizacije Budve i drugih javnih preduzeća i firmi.

 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*