Narodna biblioteka – Veče sa Jelenom Zelinskom

 

 

Veče sa ruskom spisateljicom i novinarkom Jelenom Zelinskom i predstavljanje njene knjige priča i zabilješki naziva “Jabuka sa jabuke” održano je u Narodnoj biblioteci Budve u petak, 7. decembra 2018.godine. O knjizi koju je objavila izdavačka kuća Albatros plus iz Beograda, sa autorkom je razgovarala Stanka Stanojević, a prevodio je sa ruskog i na ruski Predrag Кrkeljić, dok je za fotografije bila zadužena Ana Zelinska.

Jelena Zelinska je poznati ruski novinar i javni djelatnik. Široj publici je poznata kao autorka radio i televizijskih emisija i kolumnistkinja u najznačajnijim ruskim novinama. Кao spisateljica je debitovala 2011. godine romanom “Na rekama Vavilonskim”. Već nekoliko godina živi i radi na Balkanu. Godine 2017. dobila je internacionalno priznanje PRO PR za razvoj i unapređenje struke odnosa sa javnošću…

Кnjige Jelene Zelinske su prevedene na mnoge jezike, uključujući i srpski. Jedna od njih je knjiga Jabuka sa jabuke koju je objavila izdavačka kuća Albatros plus iz Beograda, a gdje su među ostalim pričama i bilješke o Crnoj Gori. Od zapisa hodočasnika, pa sve do čarolije gastronomskog turizma, uz vješto poigravanje s najsitnijim detaljima i upotrebom lake ironije, Zelinska gradi čudesne svjetove imaginarnog i stvarnog. Ove godine je posebnu popularnost zavrijedila knjiga-vodič “Moja lepa Srbija”.

Кnjiga priča i zabilješki interesantnog naslova „Jabuka sa jabuke“ koncipirana je u tri dijela: pripovijetke, priče i skice (koje su gotovo priče za sebe). Istoimena priča, Jabuka sa jabuke, svrstana u odjeljku Skice, govori o potrazi za korijenima, U njoj na simboličan i aluzivan način, ali i instinktivno i intuitivno, djeca osjećaju gdje pripadaju i odakle potiču upravo spoznajući jabuku – biblijski simbol spoznanja dobra i zla. Odrasli su svojevrsni putokazi, čuvari i prenosioci duhovnog nasljeđa.

 

            1.U jednom intervjuu koji ste dali istakli ste da  ljudi u Srbiji znaju do 7. koljena unazad, te da se Rusi jedva sjećaju svojih baka. Ne čini se da je to baš tako, ali je Vaše zapažanje kompliment narodu na koji se odnosi. Koliko je važno u današnjim društvenim i civilizacijskim tekovinama osjećati pripadanje i sjećati se porijekla – da li je savremenim generacijama to važno, da li se drži do toga kao nekada? Ili samo u nekim ekstremnim situacijama koje nisu Dobro?

– Kad kažem da savremeni Rus ponekad i ne zna ko su njegove bake i djedovi to uopšte nije pretjerivanje. Praktično nema porodice u kojoj nije bilo zavjere tišine ili praznine, gdje su sudbine pradjedova skrivene. Odricali smo se od svojih predaka počev od 1917. godine, palili porodične fotografije i sakrivali carska odličja  u 30-im, a tokom rata ložili peći dorevolucionim knjigama  dokumentima. Ovi iščupani korijeni su raslkaćeni temelj na kojem stoji moderan čovjek.

            Nije slučajno da danas u Rusiji postoji talas interesovanja i potrage za ličnom istorijom. Na sajmovima knjiga, više od polovine knjiga su memoari, istorijski romani i istraživanja. Čovjek bez korijenja, kao drvo, je pogodan samo za upotrebu. Napisala sam svoj prvi roman “Na rijekama Vavilona” o istoriji moje porodice. I priča koja je kolekciji dala ime, koja je prevedena na srpski jezik  ” Jabuka sa jabuke”, je prava priča o tome kako djeca traže i nalaze svoje porodično gnijezdo, svoje drvo znanja.

            2.Nadovezćemo se na priču o porijeklima i poticanjima i citiraću jedan dio iz pomenutog odjeljka Skice, a odnosi se na tuđinu (ili tuđine): „Ni zvuk, ni glas, ni koraci – ništa nema ni najmanje veze sa mnom. Tuđi nepoznati ljudi idu zgradom, dvorištem, ulicom, po gradu gde živim, tuđa svima njima i nemam na šta da se odazovem“ (str. 395)Živite već niz godina na Balkanu. Čini se da uvijek imamo izbor u vidu zaokreta ka unutra, ka samom biću, suštini, nutrini…koliko god se odazivanje odnosilo na spoljašnji još uvijek nespoznati ili nesavladani svijet. Iako knjiga nosi naslov Jabuka sa jabuke (tamo gdje si svoj, gdje su korijeni) što mislite o latinskoj poslovici Ubi bene, ibi patria?

            – Čovjeku, a posebno pripadniku ruskog naroda, nigdje nije dobro. Unutrašnja tjeskoba će ga uvijek tjerati da juri za sjenkom nade u bolju sudbinu, u potragu za smislom i  samim sobom. Međutim, unutrašnja ukorijenjenost, harmonija sa nečim što je više od vas – važnije je od određenog mjesta. Za mene je, na primjer, takva podrška ruski jezik. Veliki pisac Andrej Bitov je rekao: Ruski jezik je najruskije što imamo.

  1. U poglavlju koji nosi simboličan naslov „Slovenski bazar“ govori se o vremenu grčkog bankrota i kako ćirilica ustupa mjesto latinici. Čini se da se ekonomskim krahom nužno dovodi u pitanje identitet? Što mislite,  je li ćirilica generalno potisnuta – da li je to stvar ličnog  izbora?

            – Postoji jednostavan, površan odgovor na ovo pitanje: razvoj tehnologije, gdje je engleski postao osnovni jezik, čini da moderna osoba koristi latinicu. Sada je to norma života. Ali postoji dublji problem. Ruski jezik, osnovni nosilac ćirilice, čvrsto je povezan u mislima onih koji su nekada pripadali “socijalističkom bloku” sa svim sovjetskim. I odbacivši “socijalizam” od sebe, oni su takođe napustili instituciolizovano učenje ruskog jezika. Danas, čovjek bira ne nametnuto, već dobrovoljno. I znate, mirna sam za ruski jezik – ovo je duboka, moćna rijeka koja nikada ne postaje plitka.

  1. U pričama koje karakteriše lijepo, znalačko pripovijedanje fokusirano na detalje, česti su eterični (u određenom smislu) završeci i neočekivani, ali motivisani preokreti. Interesantna je priča o Engleskoj i kultu priviđenja, što na neki način predstavlja njenu prepoznatljivost… Ispričajte nam, molim Vas, kako to izgleda u Engleskoj, kako u Rusiji, a što bi bio pandan tome kod nas Crnogoraca?

            – Stigla sam prije 4 godine na Balkan, prvo u Srbiju, u Beograd, gdje sam godinu dana radila u Ruskom domu, a onda u Crnu Goru. I moj najjači utisak je koliko malo znamo o istoriji, književnosti i kulturi Balkana. Veoma je malo prevoda srpskih i crnogorskih autora na ruski. Pored Kusturice, skoro nikada nismo vidjeli vaše filmove.

 Za mene lično to se pokazalo uspješnim: zajedno sa mojom koleginicom Tatjanom Ribakovom  napisale smo knjigu «Moja lepa Srbija», koja je, kako su pisali beogradski novinari, postala “vizit karta” Srbije i koju je predsjednik Vučić tokom posjete Moskvi prezentovao predsjedniku Putinu.

Što se tiče Crne Gore, pored uobičajenog turističkog skupa – mora, sunca i prijateljskih ljudi – imidž zemlje je bio veoma romantičan. Veoma je povezan sa  istorijom kraha ruskog carstva u vrijeme kad su crnogorske princeze bile bliske carskoj porodici. Nedavno sam bila sa kćerkom Anjom Zelinskom (ona je profesionalni fotograf) u kraljevskom dvorcu na Cetinju. Anja je postavila fotografije unutrašnjosti dvorca kralja Nikole na Facebook i odmah primila komentare: i evo gnijezda crnogorskih princeza!

  1. Prvi dio knjige su pripovijetke u kojima su prisutne reminiscencije na književne velikane i njihova djela, kao npr na braću Darel, Danijela Defoa i sl., i ovo su ne samo pripovjetke nego i svojevrsna istorija književnosti. Međutim, ovdje se izdvaja i prati  jedna linija pripovijedanja koja eksplicitno favorizuje i brani hrišćanstvo. Tako je i u slučaju Danijela Defoa i njegovog djela Robinzon Kruso; o prevodu Korneja Čukovskog i sovjetskoj antireligioznoj propagandi. Kako su i kada takvim djelima vraćena izvorna značenja? Da li je na gubitku ideologija ili čitave generacije? Gdje je čovjek u svemu tome?

            – Priča “Trojica sa ostrva očajanja” počinje jednom frazom, na koju sam naletjela u dokumentarnoj knjizi o ekonomskim uzrocima piraterije. U međuvremenu, autor ove knjige iznenada pominje “poznati hrišćanski roman Danijela Defoa “Robinzon Kruso”. Bila sam zapanjena – za mene je ovaj roman oduvek bio priča o opstanku hrabrog čoveka. Počela sam da shvatam i saznajem: specijalna kratka verzija romana objavljena je za sovjetsku djecu, gdje je sve što je povezano sa hrišćanstvom bilo isječeno.

A onda sam se pitala šta se zaista dogodilo? Tako se pojavila priča o prototipu čuvenog Robinsona – škotskog mornara Aleksandra Selkirka. Potom se priča proširila na samog Defoa, pisca i avanturistu. Sljedeća trećina govori o Korneju Čukovskom, dječijem pjesniku koji je makazama izrezao hrišćanski princip velikog romana iz života sovjetske djece.

  1. Djelo Jabuke sa jabuke su i priče i putopisi, u kojima se iščitavaju mnoga znanja, kao i duhovnost. Koliko ste računali sa recepcijom djela kod čitalaca, da li ste, stvarajući djelo, u svojim zamislima imali neku ciljnu grupu?

– Pisci su podijeljeni u dvije kategorije: oni koji imaju nešto da kažu i oni koji imaju o čemu  da pričaju. Volim da pričam. Ja pričam o putovanju. O hodočašću. O divnim gradovima i zanimljivim ljudima. O mjestima gdje nisu svi bili, i  o onome što sam vidjela. Volim da pričam o avanturama, o onome što ne leži na površini. Moje knjige nisu samo zabavne i vesele. Oni su takođe informativne.

            8.“Ipak se umjetnost razlikuje od neumjetnosti po tome što umjetnost mora da me obuzme… -Ali ona i nije dužna da obuzme svakog. Nekog je obuzela, a nekog nije.“ Gdje je linija razgraničenja (nevidljiva/vidljiva) – kako baš danas razlikovati umjetnost od neumjetnosti, konkretno u književnosti?

–  Čini mi se da granica prolazi po liniji spremnosti jedne osobe da prodre, razumije i prihvati novo. U nekoj poniznosti pred umjetnošću. Da ne izaberete, već da to bira vas. A glavna karakteristika je čudo kontakta između autora i čitaoca ili gledaoca. Tu si pročitao moju priču – i smijao se. Čitali su drugog i plakali. Otuda je došlo do kontakta. Dakle – književnost.

  1. Kakva je situacija u savremenom novinarstvu? Što bi on trebalo da bude a danas to možda nije?

– Odgovoriću kratko-  novinaru je uvijek potrebno samo jedno, a to ne zavisi ni od  kakvih okolnosti: profesionalizam i iskrenost. Poštujte sebe, svoju profesiju i čitatelja. Ništa tu mnogo bitno ne mogu promijeniti tehnička sredstva.

  1. „Putovanja nas uče da napuštamo svet“. Vjerujem da je i večerašnje druženje i razgovor svojevrsno putovanje. Kako nas tome putovanja uče?

              – Sastanak sa čitaocima je uvijek putovanje. A za mene ovo je neobično putovanje, jer sam se srela sa onima koji čitaju moje priče u prevodu. Važno mi je da vidim šta boli mog novog čitaoca koji ima drugačiji život i iskustvo čitanja. Šta ga dotiče i šta će ga ostaviti ravnodušnim. Tamo gdje se aluzije presijecaju, kao kod ljudi koji imaju iskustva u sovjetskom životu, i gdje su naši pogledi potpuno različiti. Čemu me je naučilo? Svi smo na zemlji lutalice. I tražimo isto – vjeru, nadu i ljubav.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*