Narodna biblioteka – Promovisana zbirka kratkih priča “Oprost za kneginju”

 

 

U organizaciji Narodne biblioteke Budve u četvrtak, 14.decembra 2017. godine, promovisana je zbirka kratkih priča “Oprost za kneginju” Snežane Dakić Tomanović.  O knjizi su govorile: prof. dr Sofija Kalezić, predsjednica Organizacije žena Crne Gore  – novinarka Branka Čvorović, kao i autorka, dok je odlomke iz djela čitala moderatorka večeri Stanka Stanojević.

Jedna od autorki koja se oprobala u modelu svakodnevnih dnevničkih bilješki, nekoj vrsti online dnevnika, tzv.blogspota jeste Snežana Dakić Tomanović.

„U svom književnom prvijencu, zbirci priča Oprost za kneginju, autroka preispituje vlastiti i tuđe intimne svjetove, porodične uspomene i sjećanja. Ni jedan detalj, ma koliko djelovao sporedan, nije naveden slučajno već u završnom segmentu priče funkcionalno doveden u vezu sa temom koju obrađuje. Po Snežani, iskustvo ne predstavlja zbir naših razočaranja već prerasta u vrijednost koja ma koliko traumatična i bolna bila uvijek može nečemu da nas nauči i od nas da napravi bolje ljude. Jednu od najljepših priča u ovoj knjizi ona je posvetila svojoj baki po majci, Bosiljki Čađenović, u čijem literarnom portretu je predstavila tipičnu crnogorsku patrijarhalnu ženu koja je čitav život provela u sjenci muža i porodice. U skladu sa tako izgrađenim likom crnogorske odive, kakva gotovo da više i ne postoji, kakva je u najvećoj mjeri sačuvana u literaturi i u uspomenama, jeste i naslov priče po kojoj i cijela zbirka nosi naziv a to je „Oprost za kneginju“. I u ostalim pričama ona opisuje naše žene starinskog kova koje su usljed nepisanog patrijarhalnog zakona morale biti kao mermerne karijatide bez glasa o sebi i o svojim emocijama budući da u etici žena balkanskog podneblja, kao što svi uglavnom znamo, nije se toliko forsiralo glasno izgovaranje i eksponiranje osjećaja naročito onih koji su se odnosili na muža“- istakla je u svom osvrtu na knjigu priča prof.dr Sofija Kalezić.

Prvi dio knjige  „Oprost za kneginju“ tematski je posvećen bliskim ljudima, dok drugi prozni segment naziva Refleksije  sadrži i kritički odraz na površnost svijeta koji nas okružuje.

„Jezik kojim su pisane Snežanine priče – navodi profesorica Kalezić – odražava način dnevnog komuniciranja iz kog proizilazi stil koji je jasan i neposredan, često žurnalistički orijentisan“. Priče Snežane Dakić Tomanović se povremeno doimaju kao skice koje treba razraditi i proširiti, psihološki produbiti da bi određeni fenomen kojim se ona bavi bio predstavljen na jedan kompletan način – ocjenjuje prof. dr Sofija Kalezić istakavši da su ove priče pisane čistom dušom i otvorenim srcem, što je za početnu zbirku ipak više nego dovoljno.

Za predsjednicu Organizacije žena Crne Gore, novinarku Branku Čvorović, od prve do poslednje priče između korica ove knjige, sve su poput kockica  „bez reda, redosleda, vremena, prostora, izmiješanih emocija i sjećanja kao figure na jednoj velikoj šahovskoj tabli života gdje se u svakom trenutku gubi i dobija nova šansa, nova figura, mijenjaju se boje, preskaču prepreke, realizuju snovi, kuju planovi i živi život“. U nadahnutom interpretiranju doživljaja Snežaninih priča, Branka Čvorović smatra da je svaka priča posebno bliska ženama i da se u njima  mogu poistovijetiti sa mišljenjima, zapisima, doživljajima, poimanjima… stapajući se u more sudbina žena koje su voljele. „Nisu ovo ljubavne priče; nema ljubavi nigdje, bar ne riječi ljubav koja je izgovorena. Ljubavi su rijetke, ali sve ono što je napisano odslikava upravo ljubav: i sestrino podmetanje kaputa da joj strijeljani brat ne padne na hladnu zemlju, i osobenost gorde plavooke kneginje prema unuci koju je zvala Nećka  kao nećkanje, i govor ćutanja onih koji se razumiju, i miris bijele kafe koju  samo majka zna spremiti, i snovi koji uljepšavaju sadašnjost, i kapi života crvenokose, i međa među tvrdoglavom braćom sa žalom onoga koji pretekne što nije pružio ruku, a trebao je; pa priča o Nataši, Cvijeti, Nadi, Lili, Kosi, Ramizi; o ženi koja se sasvim slučajno udala i sasvim namjerno razvela, drugoj koja je bila nespremna da ode i nevoljna da ostane, trećoj koja je od trena kada je dobila život na dar počela  da gleda ono što nema, a ne koliko ima, o ženi koja je umjela da troši trenutke, o onoj koja je shvatila  da su nepravilnosti posebnosti njenog izgleda, o ženi koja je jedne Bogojavljenske noći poželjela ćerke svima, ćerke  koje su ovom svijetu silno potrebne da budu nježniji i snažniji i bolji; o ženi koja je spojila rijeke … sve su ovo priče o nama koji potrošimo život  prije nego steknemo starost, o nama koji se bojimo da ostanemo sami i o gorčini roditelja kada odlaze, i muci djece kad je podjednako teško i otići i ostati; o našoj zabludi da možemo zadržati djevojčice da što kasnije postanu kokete, priča o nama koje se pitamo koja to sila natjera čovjeka da izgubi konce nad vlastitim životom, da pomiješa prošlost i sadašnjost i ko može da kaže ko je danas normalan i da li je sreća uopšte normalna. Zato, podijelite radost tako što ćete odmahnuti zlobnim komentarima sa pijace, „sa kopna“, tako što ćete iskreno voljeti da vam domovi  ne bi postali zajedničke kuće za tijela, što ćete ako budete u situaciji birati neizvjesnost jer ona rađa očekivanja, a ne neiskrenost koja nosi gorčinu. Sve ove iskrice su dio kockica koje je Snežana Dakić Tomanović uspješno posložila i dala nam ih da ogrijemo srca, da razgalimo dušu, da probudimo  sjećanja i budemo svoji kao što su likovi u ovih 36 priča“- istakla je novinarka Branka Čvorović u svom osvrtu na djelo.

Autorka zbirke priča „Oprost za kneginju“, Snežana Dakić Tomanović smatra  da iako se književnost ne može dijeliti na mušku i žensku, ovdje je u pitanju tzv.žensko pismo; svi likovi, izuzev u priči „Međa“ su žene – porodične, stare, mlade, žene u važnim odlukama, one koje su majke i koje se nisu ostvarile u tom smislu, žene koje imaju zajedničku sličnost a to je da nose pečat našeg mentaliteta. „Vremenski prostor je i u prošlosti i u sadašnjosti, i koliko god smo moderni i približavamo se nekim savremenim shvatanjima, još uvijek smo puni onoga što nosimo iz prošlosti“ – pojašnjava autorka. Priče su, kako je istakla, nastale za devet mjeseci, baš koliko se i dijete nosi ispod srca, pa je ova knjiga za nju „treće čedo“.

Kao profesorica književnosti i jezika, Snežana ocjenjuje da se generacije kao i odnos prema radu na času i prema književnosti veoma razlikuje nekad i danas, da mladi ljudi generalno veoma malo čitaju i to u kraćoj formi sa interneta da bi odradili zadatke, a ne da bi stekli iskustvo i oplemenili sebe, te da nema odgovor i povratnu informaciju na svoj rad i davanje koji bi nosili satisfakciju, tako da je evidentna jedna nizbrdna putanja. Ipak, ima i puno mladih ljudi koji čitaju ali i koji stvaraju, pišu što svakako ohrabruje.

Iako kao profesorica godinama tumači djela i pripovijedanja, Snežana smatra da se u ulozi pripovjedača ljepše i bolje izražava nego usmeno.

 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*