Narodna biblioteka – Promovisana knjiga Obične stvari Božene Jelušić



U povodu obilježavanja Dana Opštine Budva u poneđeljak, 18. novembra 2019. godine, je promovisana nova knjiga iz edicije Narodne biblioteke Budve – “Obične stvari” autorke Božene Jelušić. O knjizi su govorili profesorica književnosti Svetlana Ivanović, recenzent dr Predrag Zenović i autorka.

Knjiga Obične stvari autorke Božene Jelušić  je skup kolumni koje je pisala tokom proteklih dest godina za dnevni list Vijesti. Kolumne su uglavnom izlazile jedanput mjesečno, a za više od deset godina nakupilo ih se blizu sto pedeset. Napravljen je izbor za knjigu i one su grupisane u cjeline: Teško buđenje; Reforma još nije umrla, a kad će ne znamo; Mefisto na univerzitetu; Vrijeme ranjivosti i mogućnosti; Vavilonska kula ili o jeziku; One i oni; Medije treba kažnjavati?; Ko to tamo peva;  Varjača vlasti;  Živi. Umri. Ponovi.; Zlatna obala; Siromasi s puno para i Sreća.

U svom osvrtu na Obične stvari profesorica Svetlana Ivanović navodi da je pred nama “ozbiljna i minuciozna analiza naše nevesele stvarnosti, koja se, između ostalog, može razumijevati onako kako je i pisana – angažmanom cjelokupnog teorijskog aparata književnih i ostalih humanističkih disciplina. Takvo stanje stvari nije motivisano samo pukom činjenicom da je Božena Jelušić majstor najvišeg reda svoje profesije, razumijevanja književno-istorijskih i književno-teorijskih i obrazovnih metodologija, već i time da je iz njih, dijelom, proisteklo i majstorstvo u dekonstruisanju i tumačenju svih društvenih mehanizama, kojima nam pokušavaju posredovati odavno prevaziđenu jednostranu istinu o onome šta svijet treba da bude, a čije je krajnje ishodište, očekivano, samo volja za moć.” Teme kojima se Božena u knjizi bavi – problem obrazovanja, pitanje identiteta i jezika, problemi medijske prezentacije svijeta, aktuelna politika i ekonomija – najčešće su prelomljene “kroz prizmu odraza na habitus najranjivijih grupa – mladih, siromašnih, stanovnika preostalih seoskih područja, pripadnika Drugih i Drugačijih bez obzira na polazište klasifikacije, po pravilu uvijek u manjini, individualca različitog kova koji ne pristaju na zadate matrice partijskih umrežavanja, zaposlenih u obrazovanju i zdravstvu, pa i kulturi; dakle svih onih koji su ili uvijek na marginama ili se tretiraju kao „nužni balast“ društvenog aparata, čijim se registrovanjem zadovoljava, kao što već pomenusmo, forma, a ne suština.” 

Kao profesor jezika i književnosti, zatim i medijske pismenosti i kao učesnik u reformi školskog programa, prema riječima Svetlane Ivanović, Božena sažima  svoje iskustvo: “Preispitujući i sopstvenu ulogu i ulogu svojih kolega u obrazovnom procesu, Božena Jelušić, i onda kada za to i nema baš previše razloga, ne posrće, i dalje smatrajući prosvjetnu djelatnost kao jednu od sigurnijih i plemenitijih zaloga moguće budućnosti uređenih društava (aktuelnost kafkijanskog zapleta ovoga puta ne umjetnika već „profesora u gladovanju“, kojem svjedočimo, samo je očekivana posljedica uočenog stanja stvari). Razlog je jednostavan; disciplina posvećena obrazovanju djece i mladih jedna je od rijetkih mogućnosti civilizacijskog napretka, pa i opstanka, što i dokazuju obrazovni sistemi zemalja tzv. „prvog svijeta“, uprkos tome što kod nas jeste prepuštena tranzicionoj usjeklini, čijim klanicma još uvijek vijuga.” Knjiga Obične stvari važna je zbog mnogo stvari, između ostalih i zbog toga što Jelušić “ne apsolutizuje svoju tačku gledišta na svijet”, te je mogućnost dijaloga otvorena – istakla je Svetlana Ivanović.

Recenzent knjige, dr Predrag Zenović istakao je profesorica Jelušić u svojim nedjeljnim osvrtima na stvarnost katedru zamijenila kolumnom, te da su sada publika građani i građanke Crne Gore. “Predavanja profesorice Jelušić, jednako kao i njene kolumne, nikada nisu bila monolog i pozivala su na promišljanje i razgovor. U svojim kolumnama, kao i na časovima književnosti, Jelušić „slušaoce“ vodi od književnosti do sociologije svakodnevice, od istorije, kulturorologije, filozofije svijesti do etike svakodnevnog života. Zato je to obično u naslovu svojevrsni ironijski obrt koji otrkiva i njen literarni postupak: oneobičavanje običnog.“ Obične stvari, smatra Zenović, sagledavaju tranziciju i postsocijalističko društvo kritički, te sa pozicija demokratije Božena u ovim tekstovima razobličava rđavost režima koji vlada i njegove autokratske manire. „Iz feminističke perspektive, kolumne profesorice Jelušić mogu se s pravom razumjeti kao „ženska pozicija” etike brige koja se izdiže iznad neoliberalne matrice i humanističkim instrumentarijumom, saosjećajnošću i razumijevanjem preispituje crnogorsku stvarnost.“ O djelu profesorice Jelušić govore i tri zadatka koja je sebi stavila u agendu, istakao je dr Predrag Zenović – „to su odbrana Budve od budvanizacije, reforma školstva i smjenjivost vlasti u Crnoj Gori. Po ta tri mastodontska projekta koja je profesorka stavila sebi u zadatak možete zamisliti koliko je energije potrebno da se suočite sa takvim zadacima a da pored toga budete i majka i supruga i profesorka u školi. Ja mislim da i ta tri zadataka i ovo što danas predstavljamo u vidu knjige Obične stvari u stvari polaze od tri perspektive, tri ugla kroz koja profesorka Jelušić gleda svijet i mislim da se ta tri ugla najgrublje rečeno mogu podijeliti u tri cjeline – jedan je ugao književnosti, lijepe literature, drugi je ugao koji bih nazvao ženska perspektiva ili perspektiva margine i treći je ugao nove ljevice, ugao nekoga ko misli da društvena stvarnost kojom se krećemo mora da bude mnogo pravednija i humanija nego što jeste.“ Nalaz profesorke Jelušić je – ocjenjuje dr Zenović – „da se zajednica ne ugrožava viškom prava za bilo koga, već gubitkom ideje da jedni drugima dugujemo priznanje i poštovanje. Društveni protesti u kojima se osporava crnogorski politički apsurd su svijetla tačka u novijoj istoriji demokratije Crne Gore. Za Jelušić ovo je možda, ipak, znak da je društvo naučilo neke lekcije i da ne živimo u „Godo/Đekna“ državi, gdje je svaki govor o demokratiji guranje Sizifovog kamena uz brdo.“

Autorka, mr Božena Jelušić je zahvalila Narodnoj biblioteci Budve i direktorici Mili Baljević koja je insistirala da ova knjiga, izbor kolumni, bude publikovana. „Ja spadam među one građane Crne Gore koji su negdje 2000. vjerovali da počinje bolje vrijeme. Mene nije bilo potrebno ubjeđivati 2006. da je potrebna obnova nezavisnosti da ne bismo nikoga optuživali, nego da bismo sami napravili nešto bolje. I vjerovatno sam ja bila jedna od  onih intelektualki i intelektualaca koji smo krenuli da radimo da bismo vrlo brzo, negdje već 2008, 2009, 2010, 2011. potpuno decidno shvatili da je to sve jedno okretanje u prazno i da zapravo sve te reforme niko nije ni želio. Loša stvar je da ovih 11 godina, koliko obuhvata ova knjiga, postoji i sada. Stanje nije bolje, možda je i gore. I to je ono što je mene navelo da ipak knjigu i objavim. Ubijedili su me i kritički čitaoci. Dakle, ta perspektiva od 2000. pokazaće vam kako sam ja probala da se promijenim prema novom milenijumu, kako sam kao profesorica bila obmanuta da neko stvarno hoće da reformiše školu, kako je naš Univerzitet obmanuo državu time što nije htio ništa da uradi i što je upropastio reformu, kako smo polako mladima dali uzore zbog kojih se danas stidimo, kako smo se poigrali jezikom da bismo podijelili i nastavnike i građane, da bismo unazadili vlastitu kulturu, kako smo pustili da podivljaju mediji, kako u stvari ništa nismo uradili za istinsku rodnu ravnopravnost, kako nam je vlast do bola nesmjenjiva, a opozicija nikako da krene – ona je u poglavlju „Živi. Umri. Ponovi.“(aluzija na čuveni film u kojem se uvijek rađa i umire bez mogućnosti da dobaci do kraja). Na kraju, to je priča o etničkim podjelama u cijelom regionu jer priča o Crnoj Gori je priča o regionu i to je naravno priča o ovoj našoj „Zlatnoj obali“. Dobra je vijest da knjiga uopšte ne treba da se čita od početka do kraja; može da se čita fragmentarno, koga što zanima, dovoljno je kratka da se može čitati u pauzama, i negdje sam njome nastojala da ugodim vremenu današnjem i da ta kolumna prosto bude ponuda da zajedno mislimo. Što mi se lijepo desilo? To da su oko mene bili sve moji đaci… I moram reći da sam zaista srećna, jer sam ne želeći u životu ni avione ni kamione, dobila nešto što je najljepše – da radim posao koji volim, za koji istina nisam bila plaćena… I ono što sam tokom života naučila, a prvo u sopstvenoj kući – to je da učim od djece, onda sam učila od svojih đaka, i mislim da je jedini pravi nastavnik onaj ko uči od svojih učenika i koji umije da prihvati to novo znanje i koji se ne „pravi“ da je mali Bog koji sve zna. Ova knjiga je i prilog društvenom angažmanu. Nikad više gorčine u životu nisam osjetila nego upravo u tom pokušaju političkog djelovanja. Ne mogu da kažem da mi je zbog toga žao, jer sam na licu mjesta kao jednu studiju slučaja osjetila što znače algoritmi, digitalne platforme, medijska manipulacija, što znači obično ljudsko zlo kad se pusti  digitalni format. To mi je dalo prliku da prosto izmjerim dubinu pada ovoga svijeta i da, bez obzira na to koliko je to bilo neprijatno, kasniji život možda malo drugačije organizujem.“ Profesorica Božena Jelušić je istakla da za nastanak knjige duguje zahvalnost mnogim saradnicima, prijateljima, kritičkim čitateljkama i čitateljima, dnevnom listu Vijesti i urednici koja je bila pažljiva čitateljka svih tekstova, kao i članovima svoje familije.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*