Narodna biblioteka – Promovisana knjiga “Kula od sjećanja i druge priče” Sava Markoča

 

 

U organizaciji Narodne biblioteke Budve, 26. juna 2018. godine, predstavljena je knjiga priča Sava Markoča – “Kula od sjećanja i druge priče”.

O knjizi su govorili novinarka Branka Čvorović, zatim Milica Vučinić i sam autor. Moderatorka je bila Stanka Stanojević.

Zbirku priča „Kula od sjećanja i druge priče“ koje govore o životu Bara i Barana nekad, kao i o jednom djetinjstvu i odrastanju – objavila je barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“. Ovo je debitantsko književno ostvarenje profesora Sava Markoča.

 

Novinarka Branka Čvorović je istakla da je ova zbirka priča mnogo više od kule i mnogo više od sjećanja: “Knjiga koja nas budi, vraća u neka dobra stara vremena, knjiga o ženskim sudbinama, odvažnosti koju im je život nametnuo, mirenju i praštanju. Savo je knjigu posvetio tetki Milici, ženi koja ga je voljela i koju je volio, uz istinsku životnu mudrost koja prkosi prirodi a to je da je i tetka majka, koja, nekako slučajno, uvijek stavi novčić u njegov komad pogače”. O kojim i kakvim sudbinama pripovijedaju priče, Čvorović ovako doživljava: “Sudbine djevojaka, udavača, curetaka spremnih za udaju, i onih koje su po mišljenju sela trebale odavno neđe drugo osvitati, mladih žena koje su usahle prije cvjetanja, onih umornih od čekanja da zaškripi kapija, trčanja dežurnih sveznalica da su se ka njihovoj kući zaputili neki ljudi, jedinica treperavih srca željnih muških pogleda i dodira. Sudbine koje one nijesu birale a često ni željele a ipak su ih živjele i mirile sa njima, zacrtanim usudom. Toliko ispreplijetanih ženskih sudbina ili sudbina žena ima u knjizi Sava Markoča da sam svaku odabranu, već u narednih 15 minuta mijenjala drugom, jer toliko prepoznatljivog, preživljenog i doživljenog, ima u njima, kao da sam i sama bila svjedokom nekih dešavanja”. Sinonim za jaku, stamenu, pametnu i mudru ženu Branka Čvorović čita u izvanrednoj priči Milena Jokova. Ona je svoje izlaganje zaključila konstatacijom da su ove priče, iako njima provijava barski mentalitet, običaji, doskočice, nadmudrivanja karakteristična za taj predio – mogle biti proživljene i zapisane u bilo kom dijelu Crne Gore, te da će i buduće čitaoce podstaknuti da grade svoje kule od sjećanja.

 

Milica Vučinić je istakla da nas Savove priče obogaćuju ljudskošću, te da je osnovna misija pisca ovih priča da nas “u više koherentnih priča vraća na kolodvor najtananijih emocija, preplavljenih ljubavlju, ljepotom davanja i uzimanja, tradicije i običaja, morala, pravde i života”. A za razliku od nestvarnih, izmišljenih i kratkotrajnih kula, ova Savova je po mišljenju Vučinić “jasna, identitetska, iskrena i iskonska tvorevina satkana od najiskrenijih emocija, sa alatom koji se prenosi “s koljena na koljeno”, kao porodična ikona na zidu” – zaključila je.

 

Sa autorom “Kule od sjećanja i druge priče” razgovarala je Stanka Stanojević:

  1. U biografiji je navedeno da ste tek u petoj deceniji života otkrili dar za pisanje. Da li dar, koji ste neosporno nosili, ili upravo mogućnost da se odvažite i objavite? Što Vas je ponukalo?

–           Pa, vjerovatno ovo drugo. Ili, pak, i jedno i drugo. Kod mene je vjerovatno problem sto imam kasno paljenje pa darovi koje imam isplivavaju na povrsinu kad ne bi trebalo. No, ipak bolje ikad nego nikad. Kod mojih najblizih, kod porodice, uvijek postoji bojazan da ću sledećeg puta naći neki novi koji će me zaokupirati. Mislim da bi svi bili zadovoljni da se zadržim na ovom posljednjem. Koliko toliko su se navikli. A sve je počelo objavljivanjem priča na društvenoj mreži facebook, doduše, u nešto kraćoj formi od ovih u knjizi, koje su, a svjedoci su mi svi oni lajkovi koje sam dobijao, naišli na prilično dobar prijem kod čitalaca. Tako je, recimo, bilo i sa ovom pričom koju je Milica upravo pročitala, sa Crvenkapom. Pročitala je, dopala joj se, poslala mi je zahtjev, i evo nas ovdje. To prijateljstvo traje već godinama. Ako ne zbog ičeg drugog, onda je vrijedjelo zbog upoznavanja nekih kvalitetnih, dragih ljudi. Oblikovanje priča, stavljanje u korice, je bio normalan slijed dogadjaja.

  1. U dijelu “Umjesto predgovora” je sadržan motiv pisanja: „kada gradimo, gradimo da traje zauvijek, da to ne bude samo za trenutno zadovoljstvo, da to bude rad na kojem će nam oni koji dolaze zahvaliti, smatrati ga gotovo svetim, jer su ga naše ruke dodirivale. Umjesto da položi kamen na kamen, položiće sjećanje na sjećanje“ – dakle sjećanjem spašavamo sami sebe, a pošto riječi lete a zapisano ostaje, jedini spas je u pisanju. No, ovdje u ovim pričama spasavate i jedno vrijeme njegove običaje, navike, muke, nedaće…

Kakav je prijem ovih priča upravo kod mladih, kod onih koji stasavaju, u odnosu na recepciju na fb mreži? 

–           Ja sam se u svojim četrdesetim bavio i polaganjem kamena na kamen. I to je išlo sasvim dobro. No, kako godine neumitno lete, htio sam se dohvatiti nečeg lakšeg, makar kad je fizički posao u pitanju. Odabrao sam polaganje sjećanja na sjećanje. Ovo novo polaganje, kako je dobro zapazio recenzent knige, ulcinjski pisac Muzafer Čauši, je način da se odbranimo od zaborava. Kamene kule, svjedoci smo, vremenom stradaju od osvajača, vatre, vode, zemljotresa, ali ipak ostane gomila kamenja. Ne pravilno poređanog, ne onako kako bi trebalo, ali ostane. Ono protiv čega se trebamo boriti je zaborav, jer on kao korov, kao troskot, prekrije svaki trag da se tu nekada voljelo, tugovalo, rađalo, umiralo. Ovo je moj način da se borim. Da, u ovim pričama je opisano neko sasvim drugo, ljepše i srećnije vrijeme. Tu su i riječi koje više nijesu u upotrebi. Lijepo ih se bilo sjetiti. A kakav je prijem kod mladih? Pa, svakih nekoliko godina, ne znam tačno koliko, retro je u modi, pa valjda tako bude i sa ovim mojim pricama.

  1. Zbirka priča je podijeljena u tri dijela: …bolje su klesali nego pisali; …svaki grad uz naše more ima svoga lera i …i druge priče. Čini se da se u pričama prva dva poglavlja za razliku od trećeg čita biografsko, proživljeno, doživljeno…ono što u stvari gradi sjećanja. Priče iz treće cjeline koncipirane su tako da pomalo strče iz ovog miljea, neke od njih, poput posljednje i one, meni najupečatljivije Milena Jokova. Što je opredijelilo ovakav koncept?

–           Da, u prva dva dijela ima Sava, malog Sava u prvom dijelu, nešto većeg u drugom. Koliko ga ima? Zavisi od priče do priče. U jednoj ga ima dosta, u drugoj nešto manje, u trećoj tek toliko, da se kulinarski izrazim, kao prstohvat soli, dok ga u četvrtoj uopšte nema, ali bi ga moglo biti. I, da, pisane su na osnovu doživljenog, proživljenog. To je, recimo, bio hod po liniji manjeg otpora, jer je građa za pisanje postojala u sjećanjima. Opet, to može biti i mač sa dvije oštrice, ukoliko neko od čitalaca prepozna sebe, nekog svog, djeda, babu, nekog pretka, i ne bude sasvim zadovoljan onim što sam napisao. Nadam se da do toga neće doći, iako sam imao sitnih negodovanja od strane jednog čitaoca, mog druga iz djetinjstva. No, ovo nijesu istorijske priče potkrijepljene istorijskim faktima, dogadjajima, godinama, ovo su priče kakvim ih ja vidim, osjećam, sjećam ih se. Makar to bilo i netačno.

Treći dio ‘i druge priče’, da, tačno je, odudara od prva dva dijela. Ovo su uglavnom priče fikcije, mjesta, lica i dogadjaji su, ne baš u svim pričama, ali gotovo u svim, izmišljeni, ili su ispričane na osnovu onoga što sam nekada od nekog čuo. U njima nema Sava. Ove dvije pomenute, Vama najupečatljivije, Milena Jokova i Sise o klin su i moji favoriti. Milena Jokova je ‘naša’, tipično naša priča. Čak se i po naslovu može naslutiti, dok je  posljednja priča u knjizi nastala kao eksperiment, odnosno mojom zaraženošću prvenstveno engleskom, a ubrzo zatim američkom književnošću, mislim baš na one koji su se bavili pisanjem kratkih priča, mračni Edgar Allan Poe, kome se, eto, ‘omakla’ i jedna Annabel Lee, preko neprevazidjenog Hemingway-a, zatim Raymond Carver, kontroverzni Bukowski, koji meni to uopšte nije, bez kojeg uopšte ne bi bilo, da ga nije digao iz mrtvih, jednog John-a Fantea. Dakle, po uzoru na pomenute, pogotovo mislim na ove na kraju pomenute nastala je ova moja a ‘americka’ Sise o klin.

  1. Ono što se prilikom iščitavanja primjećuje jeste da su priče pisanje jednim razumljivim stilom i tačnim i tečnim jezikom. Katkad su digresije toliko razvijene kao da čitamo širu epsku formu- roman. I imaju zaista ove priče dosta romaneskne strukture. Što iz Vaše spisateljske riznice možemo očekivati u budućnosti? Da li ćete ostati u domenu barskih motiva (a ipak univerzalnih tema)? 

–           Da, pažljivom čitaocu neće promaći mogućnost prepoznavanja romanesknog u toku čitanja. Ali, mislim da je to samo zato što su priče hronološki poređane, ne po vremenu, datumu nastanka, već po vremenu odrastanja i sazrijevanja glavnog junaka. Kad me već pitate što se od mene može očekivati u budućnosti, mogu samo reći da bih želio da posljednja, ona na kraju knjige, bude uvod za neke nove priče, neku novu knjigu. Da budu priče iz nekog sličnog miljea, pisane i te kako podnošljivom lakoćom pripovijedanja koju volim kod američkih pisaca. Naravno, ukoliko u medjuvremenu ne otkrijem neki novi dar.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*