Narodna biblioteka – Promocija kratkih priča “Iz dnevnika” Tanje Sekulić

 

 

U utorak, 17. aprila 2018. godine, u Narodnoj  biblioteci Budve promovisana je knjiga krtakih priča naslova “Iz dnevnika” spisateljice Tanje Sekulić. O knjizi su govorile budvanske spisateljice i umjetnice Sandra Đurbuzović i Stanka Stanojević a odlomke iz priča je čitala književnica Katarina Sarić.

“Tanja nas, pošto smo u dahu pročitali ove intimne zapise, lišene bilo kakvih afektiranja, a priče smo čitali potpuno uvjereni da zere izmišljotine nema, u likovima, radnji, ozračju, sigurni da je fikcija zapravo pežorativna riječ za ovo štivo, dakle, Tanja nas, kao i u svom štivu, drži na kratkom lancu, nestrpljive za dalje, očekujući nastavak.Ima ga, piše ga, nepatvorenog, kao što je svaka junakinja, junak, opis emocije, intime, situacije, grada u knjizi “Iz dnevnika”, i toči ga u crtice nove knjige pod naslovom TA MALA KURVA, INDIRA“ – kazala je Sandra Đurbuzović u svom osvrtu na priče crnogorske spisateljice iz Bara – Tanje Sekulić. Ona je o pričama „Iz dnevnika“ nadalje nadahnuto govorila: „Svi naši Kotori, Barovi, Beogradi, Parizi, vođenja ljubavi, male smrti, smrti, neoproštena i oproštena nevjerstva i mrtvi bogovi, zapečaćeni su, na svoj nepretenciozan način u ovom štivu.                                    Najbolji, najveći, najpotresniji, najfatalniji ljubavnici i ljubavnice, ljubavi su, dragi moji, međ’ nama. Anđeli i đavoli u nama. Tako Tanja zbori svojim pričama. Ako mi ne vjerujete- pročitajte knjigu. Iskrenu, djetinje čistu i rođenjem prirodnu i golu. Pretresite svoje živote, velike, male i srednje ljubavi, damare koji vam nisu dali da dišete, da se sastavite sa kiseonikom, ljubavi koje su vam popile mozak, pojele srce i zaposjele dušu. Najtananiji, dušom najbogatiji, vazda plaćaju ceh- za ostale nejake, nehrabre, bez petlje, s manjkom iste. Razum se ne pita. U ovim pričama nema filozofiranja- iako je suština filozofije sublimirana u životnim detaljima koje Tanja opisuje, nema apstrahovanja- iako je pojam ljubavi koja je uzrok samoubistvima, odlazcima u duševnu bolnicu, druge gradove i zemlje, te konstanta patnje- poetika kojom je obojena ova knjiga. Sve u knjizi, eros i tanatos, čisto, jasno, pušteno je u život- u kratkim rezovima. Ispričane ogoljenim, bliskim rječnikom, nižu se scene, kao iz najboljih filmova prošlosti: čujete tišinu, osjetite mirise, sjetite se svega svoga- nošeni kratkim pričama Tanje Sekulić- Džima Džarmuša naše avlije, pretočenog u knjigu“ – kazala je Đurbuzović.

Govoreći o knjizi „Iz dnevnika“, koja sadrži 27 priča, Stanka Stanojević je istakla da su sve one povezane glavnom junakinjom Vanjom, te da se ovi u priču pretočeni dnevnički zapisi mogu posmatrati i kao roman: “Povezane su glavnom junakinjom Vanjom iz čije tačke gledišta najčešće i teče pripovijedanje.  Iako sažeto i kratko pripovijedanje, odsječno, bez suviše i suvišnih opisa, sa najmanje riječi u njenim pričama dobijamo sažetke i biti života, Vanjinog najčešće i novog lika koji je uveden u svaku novu priču(smjenjuju se “ja” i “on/ona” forma i vizura pripovijedanja). Pojedine priče podsjećaju na kratke romane ili pak njihove sižee, a budući da je Vanja zajednički imenitelj priča, te da se, s obzirom na naslov Iz dnevnika, ove priče zaista mogu posmatrati kao u priču pretočeni dnevnički zapisi, – mogli bismo govoriti i o romanu. Prema načelu integracije ovo bi bio svojevrsni roman lika u čijem se fragmentu negdje na početku izriče da: ”Trač je teška bolest grada, kao što je rak teška bolest čovjekova”, a na kraju: “Gott ist tot”, u Ničeovom maniru gdje se nada u bolje sjutra sluti u onostranom: “Bolji svijet služi da nam pomogne da prihvatimo našu nemoć u stvarnom svijetu.”                                                                                                    
I zaista, u Tanjinim pričama neprekidno se bore putenost, čulno- eros sa tanatosom, koji je uvijek nesrećnim slučajem okolnosti potaknut, ali snagom umjetnosti i iskaza nastoji se tanatos predstaviti kao privid, kao npr. u prvim dvjema  pričama (Zašto je život nepravedan prema ljevacima i Bjelokosa đevojčica)- priča o Veljku i druga o Manji gdje oboje žive u sjećanju, snu onog (usl.rečeno pripovjedačkog subjekta) koji ih je volio i sa ljubavlju pripovijeda o njima. Po principu erosa koji je u slučaju Tanjinih priča  češće strast nego ljubav (a kad je ljubav onda je ona koja prikuje za bolesničku postelju), ljubav se na početku ipak imenuje kao “jedina stvar na svijetu koju nikad neću razumjeti”, dočim, kasnije u priči sa profesorom odsječnog naslova “Da i ne” na pitanje profesorevo da li ljubav može biti svrha življenja, junakinja prvobitno odgovara odrično, ravnodušnošću da bi kroz nekoliko godina u ponovnom susretu sa profesorom taj odgovor bio afirmacija ljubavi kao svrhe življenja.                                                                                                    
I odlasci su neizbježni dio života i ljubavi  junaka ovih priča, a o kakvima je riječ najbolje ilustruju rečenice: “Kakav si čovjek, takav ti je i odlazak! A bogami i povratak” – apropos ljubavi /osjećanja kao svhe življenja. I da  – ljubav je ispunila svrhu životu činom pisanja i priče” – zaključila je Stanka Stanojević.

Književnica Katarina Sarić je pročitavši priču “Djetinjstvo kod babe i đeda”  istakla da joj je bio najzanimljiviji taj naratorski glas male Vanje, te da se već u toj priči vide karakterne crte junakinje koja je kao “bijela vrana”. Sve je lijepo uvezano tim glasom od prve do posljednje priče – zapažanja su Katarine Sarić koja je istakla: “Taj glas koji se pita, koji stalno traži, koji stalno transcendira te granice koje mu postavljaju familija i sredina… To je jedna živa priroda koja se nikada neće zadovoljiti onim što joj je dato kao samorazumljivo, nametnuto nekim pravilima koja treba da poštuje, pa i kasnije kroz faze puberteta, odlaska na studije, ljubavi, zabranjene i dozvoljene…nikada neće pronaći to nešto za čime je tragala; to je ta žeđ, ta radoznlost koja je rodila i filozofiju i književnost, to su te osobene duše koje se nikada ne zadovoljavaju onim što vide, već stalno traže nešto drugo, eksperimentišu”.

Teme priča Tanje Sekulić su i ljubav i bog i odlasci i odlasci za zaradom i “osjećanja su za budale”… a na pitanje u čemu je nada čovjeka i umjetnosti, Sekulićeva odgovara jednom anegdotom sa Alešom Čarom i piscem Filipom Davidom kojeg je nakon čitanja njegove nagrađene knjige pitala: “Filipe, da li je moguće da mi nemamo ništa za šta bismo se uhvatili dok smo tu, nego je to uvijek onostrano, uvijek metafizika…svi mi, umjetnici se hvatamo za nešto “tamo”, a ja hoću ovđe. E sad najbolje odgovor na to sam dobila od Aleša Čara, slovenačkog autora, kojem sam u razgovoru ovog ljeta kazala: više su mi krvava koljena (sintagma iz priče Da i ne), jer tamo stižem do nekog odgovora, a sad ga više nema. I ja kažem Alešu: tražim, krvava su mi koljena, ne mogu više da hodam, a on odgovara kratko: ali, Tanja – nema, ne postoji! Hajde onda da idemo sa idejom da to ne postoji, možda bi nam bilo lakše. Gott ist tot, zaista, to je stvarno istina” – zaključje spisateljica Tanja Sekulić.

Autorke kratkih priča “Iz dnevnika” i romana u nastajanju, Tanja Sekulić za svoju ulogu kaže: “Moja je uloga na ovoj zemlji da kažem moju istinu; da je saopštim onakvu kakva jeste”.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*