Narodna biblioteka Budve – Predstavljen književni opus Borisa Jovanovića Kastela

 

30.09.2017. god.

 

Sinoć je u Narodnoj biblioteci Budve predstavljen književni opus Borisa Jovanovića Kastela. Sa autorom više od 20 knjiga poezije i eseja razgovarala je Stanka Stanojević dok je Kastelove stihove čitala učenica četvrtog razreda SMŠ Danilo Kiš iz Budve – Jasmina Bigović, a  zvucima  flaute upotpunila mediteranski sklad učenica trećeg razreda Srednje muzičke škole iz Tivta – Ksenija Franeta.

 

 

 

PROSVIJETLIO SAM SE MEDITERANOM

 

Uz ime pjesnika Borisa Jovanovića Kastela već odavno je uvriježeno mišljenje i sintagma da je on pjesnik Mediterana! Citiraću pjesnikinju i književnu kritičarku Jovanku Vukanović –  Mediteran je zapravo motivska i filozofska konstanta u cjelokupnoj strukturi autorovog pjesničkog sistema…  Mediteran, čini se, nije samo stil življenja već i umjetnički pravac. Zašto Mediteran svakom pjesmom, svakom zbirkom?

– Kada smo već večeras u Budvi pozvao bih u pomoć kritičarku Boženu Jelušić i njen stav da je Mediteran u mojoj poeziji isto što i srednjoevropski usud kod Danila Kiša. Često kažem da cijelog života ispisujem jednu jedinu knjigu posvećenu Mediteranu i našoj Mediteranskoj sudbini iz razloga što sam se bespovratno prosvijetlio Mediteranom. Ali, tu ne smijemo smetnuti s uma da Mediteran u mojoj poetici i uopšte nije samo istorija ili zemljopis, nostalgija, navigacija ili karneval, već, prije svega, simbol slobode, serpentina vodenih puteva do sebe i oličenje svjetskosti. Drugim riječima, on je baklja kojom osvijetljavamo svoje lice u tami i beznađu globalizovanog svijeta.Zašto sam izabrao Mediteran (ili on mene ?) kao sudbinu i spas od civilizacijskog haosa, totalitarizama i odljuđivanja? Pa, jednostavno, zato što sam živošću njegovih virova, njegovom otvorenošću i bezvremenim kotama jednostavno poetski pokušao da nadiđem i pobijedim ustajalu, zatvorenu i prolaznu energiju kopna. Često kažem da se iz okeana ove poezije izlivaju pet najvećih mora. Prvo je more intimizma (ono naše unutrašnje, lično… iz koga se rađa sve), drugo pripada univerzalnom s obzirom da je atlas prošlog i današnjeg svijeta iscrtan meridijanima Mediterana, treće pak karakteriše sudbina jer, ukoliko urušene zidine poetski održavate sopstvenim rebrima, onda vam one postaju ognjište i više od toga. Četvrta pučina duboka je kao bezvremenost s obzirom da je svo vrijeme našeg dugog trajanja urezano na beskrajnom indigu Mediterana. Konačno, meni najdraže i najslojevitije more govori žagorom karnevala iz razloga što je moja poezija, najčešće, suma beskrajnih solarnih obrazina iza kojih vodimo bjesomučne borbe sa sirenama naših nada, slutnji i iluzija i, sa druge strane, sa nemanim našeg besmisla, prolaznosti i ništavila.

Ono što je bila osobenost Vaših prvoobjavljenih zbirki pjesama jesu između ostalog rimovane strofe. Dakako, strofama provijavaju mediteranska melanholija, romantičarske opservacije, primorski motivi usklađeni sa leksikom, zvuk i slika – opet mediteranski. Kada je nastao preokret u Vašem poetskom, rimovanom izražavanju i šta je iniciralo promjenu forme u istom, mediteranskom miljeu motiva i tema?

– Da, meni je tada jednostavno odgovarala katrenska forma u opsrevacijama mediteranskih motiva (svakodnevice , vječnosti i bezvremenosti) , filozofije, istorije  i duhovnosti ali vremenom sam primijetio da takav stil, manje više, ograničava i sputava moju pjesničku energiju u kontekstu posvećenosti Mediteranu duha a ne Sredozemlju tla.Zato sam već, krenuvši od druge knjige Prstenje pomorja (1994) preko Fusnota južnih zvona (1997) učinio apsolutni otklon od takve stilske prakse plivajući i roneći, evo već dvije i po decenije, slobodnim stihom. On je analogan Unutrašnjem moru kao neprikosnovenom simbole slobode duha, misli i ideala.

Na primjeru Vaše poezije, ali i drugih pjesnika bogatog opusa, da li je sublimiran jedan sažetak stilova, epoha, pravaca, da li, uslovno rečeno, možemo dešifrovati jednu kratku istoriju književnosti/poezije u pjesničkim kodovima?

– Moje prve knjige u raznim magazinama i dnevnim novinama u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji kritičari, uglavnom pjesnici, okarakterisali su kao parnasovske što je bilo krajnje upitno. Naredne su za njih i druge bile osjenčene simbolizmom ili ekspresionizmom ali to bi se moglo svesti pod pojam relativno. Već od knjige Anatomija sredozemnog dana (1997) poezija su definisali kao atipičnu modernost poetskog diskursa i intelektualno prokletstvo autentičnog Mediteranca da bi knjigom Mediteranska agenda i proricanje prošlosti (1998) poezija zavrijedila karakter i duh postmoderne zbog mojih uranjanja u more lirske rekonstrukcije istorijskih motiva Crne Gore i Sredozemlja. Nijesam se mnogo osvrtao na kanonisanje moje poezije ali svi ovi plamenovi zapravo su održavali buktinju mog književnog mediteranizma adekvatno Brodelovom stavu o Mediteranu kao jedinstvu kontrasta pravaca i stilova. Ranije mi je i veliki Predrag Matvejević poručio da ga raduje činjenica što su naše poetike bratske.

Mediteran kao pjesnički zavičaj i metafora djetinjstva koje su uvijek vezane za igru? Mediteran, kao svjetionik poetskog mora, istražuje i obasjava dubine bića i bivstvovanja?

Svaka moja zbirka predstavlja jedan svojevrsni akvamarin u beskrajnom mozaiku antičkog i savremenog Mediterana. Moje knjige prosvijetljene su burama, mirišu na more beskraja i posute su solju mitova nudeći nam iz svojih plavih dubina raskošnu agoniju našeg trajanja, neizvjesnost navigacije i paučinu minulih epoha ali i budućnosti. One su u jedan glas homogene i heterogene i vrlo često mi se čini da podsjećaju na renesansne tapiserije ili statue od soli koje nijesu brižljivo klesale samo moje misli nego i ruke talasa. Istovremeno, iz njih isijava navigacija Mediteranom kakav je bio u svom negdašnjem sjaju, veličini i moći, media tera ili mare nostrum, pupak svijeta kako su ga proglasili Rimljani ali i današnjim Sredozemljem bačenim na margine svjetskih zbivanja u eri globalizacije pogubnoj za male narode i kulture. Obje te plovidbe slivaju se zapravo u jednu – hodočašće Mediteranom sopstva, slobode i beskonačnosti.
Moje knjige nemaju četiri strane svijeta, ne trebaju im kompasi i pasoši, čak ni sidro. One imaju svoja poetska peraja i škrge za plovidbu našim unutrašnjim morima u kojima se duše čovjeka i mora stapaju u jednu. Siguran sam da su se odavno sve pjesme iz ovih knjiga otrgnule iz mog naručja kako bi našle svoje matične luke i prepoznale se na nekom antičkom novčiću ili, poput vodenih plesačica, oglednule u staklu bonace.

U zanimljivim metaforama, igrama riječi, posebno u naslovima Vaših zbirki, neki od njih će nas se zasigurno posebno dojmiti, npr. Mediteranski heksateuh (Šestoknjižje) koji naslovom već aludira na pet knjiga MojsijevihKnjigu Isusa Navina; zatim Ego mora a posebno kovanica Beskopnik. Ko je taj koji je bez kopna,kako se dostiže taj stepen bića, stanje postojanja?

Stari Latini njegovali su duh divne poslovice – Ploviti se mora, živjeti ne. Na našim jadranskim ostrvima često i danas možemo čuti, iz grla starih gospi na pragovima kuća, krilaticu – Ko živi kraj mora bliži je Bogu. Tako su i moje knjige jedno ili bezbroj krstarenja ka našem mediteranskom intimizmu i kosmopolitskom u nama kroz durbin molitvi i himni posvećenih Mediteranu kakav je bio i kakav bi trebalo da bude. Gazeći obale ili ponte, mi se zapravo vraćamo sebi dok brodeći Mediteranom stižemo do beskraja s ciljem da u nekoj napuštenoj luci pronađemo našu zaboravljenu sudbinu.

 

Da li bismo knjigu eseja Mediteransko prosvjetljenje koja započinje esejom Mediteran kao konfesija, preko Poliglotskog moraMediteranske liturgije te eseja Više od magije i Mediteran – istorija u pokretu, završavajući se Esejem o esejima ovo prosvjetljenje mogli tumačiti kao svojevrsni priručnik i vodič za tumačenje Vaših stihova i poetike?

– Na moju sreću, književnu i ličnu, Mediteranom sam se odavno duhovno prosvijetlio i svojim stihovima, raspetim između letargije i liturgije, spasio od malodušnosti i inferiornosti i destruktivnog načina života balkanskog čovjeka potpisujući ličnu kartu svoje poezije zracima mediteranskog sunca. I briljantni Kami je lijepo rekao da će se sva filozofija zla kad-tad raspršiti iznad beskrajnog morskog plavetnila.

Gdje poezija treba da živi da bi trajala, širila svoju osnovnu misiju oplemenjivanja kroz emocionalnost pjesničkog iskaza, da li su mjesta njenog boravka biblioteke, antologije, trgovi?

– Poezija, pro primo, mora biti i ostati pokretni svjetionik naše misli i pregnuća zato što se u njenim riznicama najbolje i najljepše čuva naš mediteranski duh i identitet. Ali, ne zaboravimo da je ona i posljednja linija odbrane našeg imena u vremenu kada čovjek postaje alatka, kod i broj u raljama globalizacije. Naravno, poezija treba da egzistira u bibliotekama, antologijama, riznicama, na forumima i svakodnevnoj komunikaciji, u molitvamaali najfunkcionalnije bi bilo da bude luča u našim srcima koja će postepeno otapati sante moderne civilizacije u našim umovima. Zato, okoliko zaboravimo naš Mediteran, lična karta našeg identiteta biće sasvim obična, mala i neprimjetna tabula raza veličine današnjih tableta.

 

Kao impresiju o Vašoj poeziji još 2003. godine, Lale Novičin Brković je, između ostalog, zabilježio sljedeće – Kastel, mediteranski gašpar, je izuzetno darovit, moderan pjesnik prefinjenog, suptilnog i, nadasve, kultivisanog poetskog izraza, snažne i upečatljive, posve osobene metafore i njegova velika je sreća što se nije utopio u kal žabokrečne močvare, nazovi,  crnogorskih postmodernista. Šta vi mislite o crnogorskoj poeziji savremenoj i onoj, uslovno rečeno, postmodernističkoj?

– Tanja, kao što znaš, crnogorska poezija ima sve atribute dugog trajanja i razloga za ponos kroz istoriju. Ne samo zbog magičnog Njegoša kao najvećeg pjesnika kod Južnih Slovena i šire nego i zbog bogatstva svoje civilizacijske raznolikosti. Prisjetimo se sjajnih latinskih pjesnika neopetrarkista – Bizantija, Bolice, Paskvalića (kažu da je bio uzor Šekspiru) pa do modernih crnogorskih spisatelja (Zogović, Ratković, Kostić…). No, krucijalni problemi savremene crnogorske poezije su – mali jezik na kome nastaje, relativna zatvorenost i samodovoljnost, poetska i nacionalna dihotomija, cunamiji kvazipoezije od devedesetih do danas i nestručno valorizovanje autora. Ukoliko kao društvo želimo da crnogorska poezija bude nacionalno valorizovana, onda ona, prije svega, mora imati svoju širu, evropsku i mediteransku etabliranost baziranu na prevodima (!) pa tek onda crnogorsku. U suprotnom, ta spirala bi bila pogubna za nacionalnu književnost.

Dobitnik ste prestižnih i brojnih nagrada za pjesničko/književno stvaralaštvo i zastupljeni u mnogim svjetskim antologijama i poznatim časopisima za kulturu. Što Vam i koliko znače nagrade, a koliko zastupljenost u svjetskim antologijama? Kakav je Vaš odnos prema svemu tome?

– U Crnoj Gori sam dobio dvije manje nagrade. Prošle godine knjiga Pozivno pismo suncu, objavljena u antologijskoj ediciji crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine na prostoru bivše Jugoslavije (ne volim termin region) a u maju tekuće godine zbirka More u naručju publikovana u izdanju Kulturnog centra Novog Sada u biblioteci Anagram, rezervisanoj za postjugoslovensku književnost, okitila se Kniževnim branovima na Struškim književnim susretima. Prva antologija koja mi je otvorila vrata šire međunarodne recepcije moje književnosti bio je slovenački presjek evropskih pjesnika na slovenačkom jeziku gdje je objavljena knjiga Ručak na hridini (Kosilo na čeri) u izdanju Hiše poezije iz Ljubljane pod pokroviteljstvom Evropske Komisije. Ništa manje značajna je antologija slovenske poezije na poljskom, češkom i slovačkom jeziku Bludni korijeni objavljena na češkom univeritetu u Olomoucu i ona se izučava na mnogim univerzitetima slavistike u zemljama EU. Za mene najznačajnija, prije mjesec dana objavljena, je antologija poezije Mediterana Mare Mare na italijanskom jeziku u izdanju Adda editore iz Barija. U njoj svaka zemlja Sredozemlja ima po jednog predstavnika i naći se u društvu velikana, Kavafija, Seferisa, Montalea, Džubrana, Dučića, Kvazimoda, Ricosa, Ungaretija, Valerija…, za mene je bila velika čast i priznanje mojoj poeziji.
Pjesničke nagrade često budu samo medalje koje vremenom zarđaju. Antologije su sasvim nešto drugo jer će se huk iz njih čuti kada se više ne bude čulo sem talasa. Lijepa je činjenica da se u tim riznicam evropskog duha našla moja poezije i ime Crne Gore i zbog toga sam ponosan nemajući, naravno, iluziju da će se bilo koji subjekt kulturne politike ikada osvrnuti na tu činjenicu. To je usud poezije i njena raskošna tragedija baš onakva kao Mediteran…

Razgovarala Stanka Rađenović Stanojević

 

 

1 Trackbacks & Pingbacks

  1. PROMOVISAN KASTELOV OPUS U BIBLIOTECI BUDVE – VIDEO « Boris Jovanović Kastel

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*