Narodna biblioteka Budve – Obilježena “Međunarodna neđelje đeteta”

 

 

U organizaciji Narodne biblioteke Budve u petak je programom Dječija prava obilježena „Međunarodna nedjelja djeteta“ koja se tradicionalno održava u prvoj sedmici oktobra, u cilju skretanja pažnje javnosti na djecu i mlade, na potrebe i prava djece i mladih u porodici, društvu i lokalnoj zajednici, na njihova prava da odrastaju u što boljim uslovima, na jednake šanse za razvoj i ostvarenje svih svojih potencijala.

U programu su svoje stavove i viđenja dječijih prava iznijeli učenici, polaznici radionica kreativnog pisanja koje se odvijaju u Biblioteci, koje vode profesorice Zorica Joksimović i Sanja Pantović, a sa stručnog, profesionalnog i iskustvenog aspekta o dječijim pravima, ali i o odnosu i razumijevanju prava i obaveza govorile su sociološkinja Zdenka Grbavčević i psihološkinja Nada Božović.

Bez obzira na porijeklo, imovinsko stanje, jezik, religiju…sva djeca imaju jednaka prava, istakla je sociološkinja Zdenka Grbavčević: “Naša država, Crna Gora je ratifikovala Konvenciju o dječjim pravima i samim tim preuzela obaveze da poštuje sva dječija prava od toga da im se pruži srećno, zdravo djetinjstvo, zatim pravo na obrazovanje, pravo na socijalnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu, pravo da, ukoliko ne žive sa oba roditelja, imaju kontakt sa drugim roditeljem, pravo da ih niko ne uznemirava, da budu saslušani, da se čuje njihova riječ i da se njihovo mišljenje uzme u obzir. Dakle, naša država garantuje ta prava svoj djeci i ta prava se nadziru. Jedino se tim pravnim aktom koji je usvojen 20. novembra 1989. godine garantuju dječija prava i dijete se posmatra kao subjekt, kao nosilac prava, pa je Deklaracija o dječjim pravima više moralnog karaktera, a Konvencija je nešto što je zakonski propisano i čega se svi moramo pridržavati.   Širok je dijapazon dječjih prava, a to je i zato što su djeca u uzrastu, i tjelesnom i fizičkom,  kada im je potrebna i posebna pažnja i poseban odnos. Onako kako se mi odnosimo prema djeci, u stvari takvi smo mi. U različitim razdobljima civilizacije bilo je i ugnjetavanja i iskorištavanja djece, te se stoga moramo truditi da se pojačaju dječija prava, da se radi na njihovoj promociji i da je to djeci dostupno, da ona znaju kako da ostvaruju svoja prava, počev od porodice, nadalje kroz obrazovni sistem, a svakom djetetu se mora obezbijediti najprije besplatno osnovno obrazovanje kao i dalje obrazovanje u skladu sa željama i individualnim mogućnostima djeteta. Uvijek se mora raditi u najboljem interesu djeteta. Smatram da djeca u Crnoj Gori imaju i uživaju prava i ono što je bitno i treba naglasiti je da kroz obrazovni sistem, u kojem sam provela dugo vremena, da osim prava djeca imaju i dužnosti a prava su nekako recipročna sa dužnostima… Ono što je jako važno da napomenem jeste da su djeca zaštićena, da je zabranjeno svako zlostavljanje, uznemiravanje kako verbalno tako i fizičko”.

Psihološkinja Nada Božović  istakla je da je odluka o dječjim pravima donijeta na osnovu činjenica da djeca zaslužuju poseban tretman u odnosu na odrasle i da zaista imaju posebne potrebe u odnosu na odrasle. “To znači da je deci potrebna sigurnost, jer kad ste sigurni, rastete zdravo, brzo, u snažne i zdrave ljude koji misle svojom glavom koji imaju hrabrosti da pričaju o onome što osećaju, da se toga ne stide, i da zauzimaju svoj stav u svakoj situaciji. Bitno je da se osvrnemo na sam tretman od strane roditelja i autoriteta prema deci. Pričamo o pravima, a jako malo se priča o obavezama. Sama ideja o dečjim pravima je proizašla odatle da znajući da deca imaju prava uče da i drugi imaju prava, a samim tim što drugi imaju prava, oni imaju obavezu da poštuju druge kao što žele i osećaju da treba da se oni poštuju. Mislim da smo malo skliznuli sa te putanje jer u poslednjih desetak godina vlada jedan ogroman talas permisivnog načina vaspitanja u kome je dete (a ne porodica) centar sveta, u kome ono ima moć nad svima i živi u zoni komfora.  Kao rezultat takvog načina vaspitanja, imamo razmažene, egocentrične pojedince, manjak empatije u društvu, antisocijalno ponašanje u svim sferama funkcionisanja i statistički značajan porast depresivnih adolescenata.” Zašto je to tako pored svih prava koja su im data? To je i zato što je djeci, smatra psihološkinja Nada Božović, data prevelika moć koju oni sami ne mogu da ponesu, ne znaju šta će sa njom… Ona ističe da ljubav prema djetetu ne treba, i ne smije biti opravdanje za slabost roditelja u namjeri da postavi čvrste granice prema njemu jer upravo u tome leži kamen spoticanja u vaspitanju koje donosi loše rezultate: “U izostanku granica u vaspitanju detetu direktno ugrožavamo i zanemarujemo pravo na SIGURNOST jer mu dajemo moć koju ne može da ponese, a ono to zna i oseća.  U svojoj nemoći da se izbori sa prevelikom slobodom koja mu je data, nepodržano, dete gubi bažični osećaj poverenja prema autoritetu i stiče osećanje nesigurnosti u bazi svoje ličnosti, što to je temelj za kasniju nadogradnju. Ako je temelj u razvoju ličnosti osećanje straha i nesigurnosti, šta god da se na to nadogradi, neće biti dobro i stabilno. Bez postavljenih granica deca gube oslonac. U nedostatku granica deca su prepuštena sama sebi i to se vidi. Nedostatak  sopstvenog osećaja discipline onemogućava decu u sticanju adaptibilnosti koja je neophodna za zdrav odnos prema sredini i zajednici. U nemogućnosti da se izbore sa sobom razvija se razvrat, bahatost, sebičluk…”

Važno je osvrnuti se i na kolektivno dobro i na sticanje osjećaja samodiscipline koji mi djeci ugrađujemo vaspitanjem – ističe nadalje psihološkinja Božović: “Roditelji vaspitavaju decu. Oni su njihovi prirodni i legitimni autoriteti, i ako oni izgube svest o tome ko su, ko je njihovo dete, kakve su uloge koje imaju u porodici, prema drugima i zajednici uopšte, onda imamo izgubljene generacije dece koje traže svoj put nepodržani, nesigurni, sa semenom straha posejanim u procesu stvaranja ličnosti.”

Djeca, mlađi polaznici Radionice kreativnog pisanja u Biblioteci su na balonima ispisivali želje, a stariji polaznici iznijeli su mišljenja o tome šta su njihova prava, šta obaveze, a šta su želje. Djeca su isticala svoja prava na slobodno mišljenje, kao i na grešku, ali i pravo drugih da slobodno misle i griješe. Takođe, nisu imala iskustvo da su nekada bila ugrožena njihova prava.

Kako se djeca odnose prema obavezama, šta pokazuju rezultati u obrazovnom sistemu, budući da su jedine obaveze današnjeg djeteta učenje, sociološkinja Zdenka Grbavčević kaže: Učenicima se nudi najbolje, kvalitetno obrazovanje kako bi oni jednog dana postali odrasle, zrele ličnosti koje će biti nosioci ovog društva, dakle zamjene generacija i sav napor se ulže da se stvore temeljne vrijednosti kod sve djece kroz obrazovni sistem. Djeca treba da njeguju dobre drugarske, humane odnose, komunikaciju, da poštuju ulogu profesora  i značaj koji imaju u njihovom životu, kao i roditelje i porodicu, da stiču znanja, da ispunjavaju i izvršavaju školske obaveze”. Promjene u obrazovnom sistemu su prema mišljenju psihološkinje Zdenke Grbavčević u intersu i za dobrobit učenika jer neka prava koja sada učenici ostvaruju nisu postojala u prethodnim periodima: kao npr. pravo na prigovor na ocjenu i rad nastavnika, da izraze svoje mišljenje i svoj stav. Dakle, učenici imaju prava kao i roditelji koji su involvirani u obrazovni sistem  kako pojedinačno, tako i kroz savjetodavna tijela što, prema mišljenju Zdenke Grbavčević podrazumijeva jedan kompleksan odnos.

Zaključak je da od dječijim pravima treba pričati stalno, ne samo u Nedjelji djeteta i u Danu dječjih prava;  i to kroz prizmu njihovih obaveza, da uz svako pravo stoji i obaveza, a prje svega treba imati u vidu ne samo dobro pojedinca, već i dobro drugih, dobro zajednice.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*