Intervju sa dr Predragom Zenovićem

 

INTERVJU

dr PREDRAG ZENOVIĆ, teoretičar politike

 

FANTASTIKA BIBLIOTEKE

Budvanin Predrag Zenović je trenutno angažovan kao predavač na studijskom programu Humanističke studije Univerziteta Donja Gorica u Podgorici. Obavlja i dužnost predsjednika Savjeta Javne ustanove Narodna biblioteka Budve. Za naš portal, između ostalog, govori o svom rodnom gradu i ljubavi prema knjizi i scenskim umjetnostima.

 

Da li Vas ispunjava rad sa mladima i da li je teško približiti predmet i metode teorije politike današnjoj omladini?

U vremenu u kojem preovladava vizuelnost i taktilnost, ali i prolaznost, promišljati teorijsko, kao nešto apstraktno i univerzalno, nije lako. Teorijsko je ono uopšteno, ono što stoji iza „predstave“ koju vidimo, dublji odnos stvari, struktura ili sistem. Zato se teorija političkog sistema bavi upravo tim kategorijama koje stoje ispod površine: legitimitet, obligacija, politička kultura, društveni ugovor… No, uprkos didaktičkim preprekama, izazov da se mladim ljudima u Crnoj Gori nametnu teme i način mišljenja koji u zapadnoj civilizaciji postoji od Platona i Aristotela, a koji su usvojila najnaprednija društva zapadnih demokratija, vrijedan je truda. Neka od osnovnih pitanja teorije politike su jednakost, sloboda i pravda koja je svojevrsna sinteza ovih dviju. Najveće djelo dvadesetoga vijeka u oblasti teorije politike jeste „Teorija pravde“ Džona Rolsa. Često govorim studentima da oni danas imaju privilegiju da se bave pravdom i da o njoj raspravljaju, a tu su privilegiju kod starih Grka imali samo bogovi.

Nakon čestih odlazaka iz domovine, u vidu stipendijskih i drugih putovanja profesionalne i privatne prirode, uvijek ste se vraćali svom gradu – Budvi. Na koji Vas je način inostranstvo promijenilo i je li Budva Vaša najmirnija luka?

Budva je palanka, u onom značenju koje ovom pojmu daje Radomir Konstantinović u svojoj „Filosofiji palanke“, pojašnjavajući da je duh palanke onaj koji, zaboravljen od istorije, pokušava sada ovaj udes da preobrazi u svoju privilegiju, dodajući da je tiranija palanke – tiranija uvida u sve, ili tiranija ove apsolutne jasnosti i javnosti svega, dok je filosofija palanke – filosofija zatvorenog kruga koji nigdje i ni u čemu ne dopušta otpadništvo. Smatram da je svaki odlazak iz palanke blagotvoran. Uvijek otkriva nov, drugačiji pogled na svijet. Nov način da se o tom svijetu govori i misli. Budva je sigurna luka, možda i previše mirna u smislu kulturnog i društvenog života, a previše uzburkana u smislu mreže tranzicionih interesa, kapitala i junaka. No, vjerujem da je naš antički grad, ako je njegovim žiteljima ostalo imalo antičkih vrijednosti, kadar da se gradi i mijenja u duhu ideala koji ga odvajaju od palanke.

Da li je u nekom periodu Vašeg školovanja izostala podrška bliskih ljudi? Uprkos konstantom osmijehu po kom ste prepoznatljivi, vjerovatno postoje i trenuci koji Vas ,,izbace iz takta“…

U naučnom radu, posebno tokom doktorskih studija koje su prvenstveno psihološki izazov, podrška bliskih ljudi je veoma važna. Međutim, doktorska teza je obično za ljude van struke dosta hermetična, tako da se morate zadovoljiti sa par riječi podrške jer osim mentora i par kolega malo ko će ući u mračne ezoterične avlije vaše disertacije. Mnogo stvari me može izbaciti iz takta. Ali radim na tome da se brzo vratim u ritam.

Nedavno ste izabrani za predsjednika Savjeta Narodne biblioteke Budve. Koliki značaj, još od djetinjstva, za Vaše čitalačko iskustvo, književno obrazovanje i sazrijevanje ima ova javna ustanova?

Biblioteke su, kao i enciklopedije, pokušaj da se cjelokupnost „svijeta života“  ispiše na hartiji i sačuva od zaborava. Sjetite se samo Borhesa, Fukoa, Kiša. Fantastika biblioteke… I kao dijete sam imao ogromnu ljubav za taj pokušaj sinteze koju simbolišu ove ustanove. Za biblioteku me vežu sjećanja na prve radoznalosti, želju da se svijet razumije i da se iskustvo života drugih ljudi pročita, doživi. Sjećam se čitaonice negdašnje biblioteke u „Zeta filmu“, velikog stola prekrivenog zelenom čojom, tišine koju tek ponekad prekine tupi zvuk zatvorene knjige ili okrenute stranice, svjetlost kroz koju se poigravaju čestice prašine i cijele Vavilonske kule knjiga koje niču sa svake strane okolo osim one gdje se kroz staklo vide nijeme scene iz tihog budvanskog života.

Pored tog intimnog doživljaja naše biblioteke valja i ponoviti neke gole činjenice naše lokalne stvarnosti. Biblioteka Budve je jedna od najstarijih institucija kulture na području našeg grada. Njen knjižni fond od preko sedamdeset hiljada tomova čini da naš grad po glavi stanovnika ima četiri puta bolji standard od onog kojeg predviđa IFLA, međunarodna asocijacija biblioteka. Uprkos takvoj biografiji, naša biblioteka je i danas podstanar i ustanova sa najskromnijim budžetom.

Upravo u ime Narodne biblioteke pozdravili ste prisutne na književnoj večeri prilikom gostovanja uspješnog britanskog pisca i novinara Tonija Parsonsa, i napravili kratak osvrt na njegovo stvaralaštvo. Skoro je Biblioteka, u svojim prostorijama, ugostila i poljskog autora Gžegoža Latušinskog. Može li budvanska publika uskoro da očekuje dolazak još nekog inostranog umjetnika?

Nedugo nakon tih autora gost biblioteke je bio i Goran Petrović, možda najveći srpski pisac, sa poetikom na tragu liričnosti Crnjanskog, povjesnosti Pekića i fantazmagoričnosti Pavića. Fascinantno veče. Kao predsjednik Savjeta mogu da obećam da će biblioteka, na čelu sa gospođom Milom Baljević, u duhu novog vremena, kroz književne večeri, gostovanja velikih svjetskih, jugoslovenskih i crnogorskih pisaca, nastaviti da okuplja građane Budve najljepšim povodom – lijepom književnošću. Izdavačka djelatnost naše biblioteke je u posljednjih godinu dana bila izuzetno zapažena i tim tempom ulazimo u novo ljeto izdavaštva naše ustanove.

Koje su knjige i autori na Vas ostavili posebno jak utisak? Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali?

Prva knjiga koju sam pročitao, kao i mnogi moji vršnjaci, bila je ,,Mali princ“. Teget tvrdi povez, latinica, ilustracije dječaka plave kovrdžave kose i njegovog nacrtanog šešira, odnosno zmije koja je progutala slona. Tada sam je smatrao glupom. Vjerujem da je to zato što sam rođen kao socrealista. Mnogo kasnije, u različitim fazama, nova čitanja ,,Malog princa“ donosila su mi nimalo glupa tumačenja. Tako je to sa dobrim knjigama. U osnovnoj školi nisam volio da čitam. Recitovao sam i govorio odlomke na svečanostima i priredbama. Kultura nas određuje, a naša je prevashodno usmena, deseteračka. Otuda valjda i otpor prema čitanju. ,,Tarasa Buljbu“ mi je u sedmom razredu osnovne, tako je, čitala sestra Zvezdana, od korice do korice. Epsko-herojska tematika, patos nacionalnog pripovjedanja i „ruska duševnost“ opčinili su me nekom svojom važnošću i jednostavnošću. U srednjoj školi sam, zapravo, i bukvalno i u svoj složenosti tog glagola, najviše zaslugom sjajne profesorice Božene Jelušić i ranim jadima odrastanja i postajanja čovjekom, počeo da čitam. Pjesma nad pjesmama, Gilgameš, Ilijada… Shvatite da je književnost priča o civilizaciji, zapis o čovjeku otkad je svjestan svog bića. Svaka priča u cijeloj povijesti književnosti je zapravo Borhesov Alef, tačka iz koje se bez prepreka može vidjeti cjelovitost univerzuma. Kiš je pisao o tome kako je književnost do Flobera bila pokušaj totaliteta svijeta i bića, da bi sa njim započela svoj dekadentni život. Od tada ona izgubljeni raj traži u fragmentu, detalju, priči, skici…Tako je i nastala cijela struja u književnosti koju Fuko naziva „fantastikom biblioteke“. I tako sam, ukratko, prešao od socrealističkog ka malo avangardnijim pogledima na svijet i književnost. Ipak, mali princ je ostao taj zamišljeni lik za samoidentifikaciju i autobiografsko referenciranje, stvarnije od stvarnosti.

Učestovali ste na petrovačkoj promociji knjige ,,Zapisi i pričanja“ poznatog istoričara i našeg sugrađanina, devedesetogodišnjeg dr Miroslava – Mira Luketića. Kakvi su Vaši utisci sa tog događaja?

Miro Luketić je svojim djelanjem u kulturnom životu Budve zadužio generacije i predstavlja tip ljudi koji se u društvenom životu našeg grada, nažalost, sve rjeđe sreću. I na toj večeri sam, iz tog razloga, rekao da knjigu „Zapisi i pričanja“ u izdanju naše biblioteke valja čitati kao kariku kontinuiteta vječne želje za pričanjem koja, spajajući prošle i buduće horizonte, ostavlja neizbrisiv i svevremeni trag jednog čovjeka, jednog grada, jedne zemlje i jednog vremena u beskrajnoj pustoši prolaznosti. U današnje vrijeme, to je mnogo.

Slovite za omiljenu osobu u društvu i među kolegama, a sa nekim od njih ste i pravi prijatelj. Smatrate li da su brojna zajednička interesovanja neophodna za takav odnos?

Za prijateljstvo je potreban sličan pogled na svijet, a nisam siguran da bih mogao da definišem šta ta sintagma podrazumijeva. Nisu to samo moralni obziri, obrazovanje, interesovanja niti karakter, nego neka čudna mješavina svega.

Idete li često u pozorište i bioskop? Da li biste se prisjetili rada srednjoškolske dramske sekcije čiji ste bili član?

Volim alternativno, kritičko i eksperimentalno pozorište. Gotovo iste epitete upotrijebio bih i za filmove koje volim. Takvih predstava i filmova obično ima na BITEF-u, odnosno FEST-u i kao student osnovnih studija u Beogradu sam uživao u tim februarskim i septembarskim danima kada se ovi festivali odigravaju.

Drama je, pored recitovanja, bila moja velika srednjoškolska ljubav. Predstava Stefan Mitrov Ljubiša, u osnovoj školi, u kojoj sam igrao glavnog lika, bila je moj prvi susret sa publikom. Osvojili smo kao grupa, i ja kao glavni glumac, nekoliko nagrada u Kotoru. Nagrađivan sam i u gimnaziji za par pokušaja u oblasti amaterskog pozorišta. Nisam se odlučio za profesionalizaciju u ovoj oblasti i mnogi koji me poznaju bi rekli da je to bila greška. Srećom, uz Grad teatar sam mogao da uživam u pozorištu svakog ljeta a kasnije, tokom studija, da redovno odlazim u beogradska pozorišta. Nedavno sam objavio i svoj ogled u oblasti teorije pozorišta koji se bavi poetikom i rediteljskim postupkom Tomaža Pandura, reditelja koji je svoju predstavu „100 minuta“ jednog ljeta igrao i pred budvanskom publikom.

U slobodno vrijeme volite da gledate reprize domaćih sitkoma i serija kao što su ,,Ljubav, navika, panika“ i ,,Otvorena vrata“ zbog oštre kritike društva i mentaliteta. Kada je riječ o svjetskoj produkciji, koje biste televizijske projekte izdvojili?

Sitkomi o kojima je riječ su višeslojno duhoviti, zabavni i, kako kažete, predstavljaju oštru kritiku društva i mentaliteta. „Otvorena vrata“ su kritika tranzicionog poslijeratnog društva u nastajanju, a „Ljubav, navika, panika“ se bave recidivima te tranzicione i ratne traume našeg društva, obije uokvirene pričom o jednoj porodici. I svi valeri humoresknog, od ironije, parodije, dobroćudnog cinizma, prisutni su u oba ostvarenja. Zato se ove serije odvajaju i od moralizatorsko-prozaičnih serija na koje samo ranije bili naviknuti i od visokobudžetnih banalizacija sa opštim mjestima kako u scenariju tako i u likovima, a kojima današnja domaća produkcija obiluje.

Kada je u pitanju strana produkcija, izdvojio bih dvije serije koje trenutno gledam. U pitanju su dva visokobudžetna ostvarenja HBO-a, „Kruna“ i „Crno ogledalo“, izvorno naslovljeni The Crown i Black Mirror. U prvoj je riječ o serijalu koji prati istorijski period vladavine kraljice Elizabete Druge, fascinantne ličnosti druge polovine dvadesetog stoljeća. Odlična dramaturgija, psihologizacija likova, vanserijska gluma i istorijski dosljedan scenario pun najboljeg engleskog humora, formula su za sjajno ostvarenje. ,,Crno ogledalo“ se kritički bavi uticajem tehnologije na čovjeka i upozorava na njen dalji mogući razvoj. Svijet virtuelnog života, lajkova i android(nih) aplikacija prijeti da uzdrma temelje našeg poimanja ljudskog života i naše ljudske prirode, a ovaj serijal predstavlja ozbiljno upozorenje.

Razgovarao: Miloš Boreta

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*