Igor Marojević na Trgu pjesnika: Knjiga “Ostaci sveta” se brani sama


Književni program ovogodišnjeg festivala Grad teatar nastavljen je 9. avgusta, a gost Trga pjesnika je bio književnik Igor Marojević koji je govorio o svojoj knjizi “Ostaci sveta”, za koju je prošle godine dobio nagradu “Meša Selimović”, nagradu grada Beograda “Despot Stefan Lazarević”, nagradu “Zlatni beočug” i mnoge druge.

Moderator večeri je bio Milorad Durutović, koji je kazao da je počeo da piše esej o knjizi koja je predstavljena na Trgu pjesnika, a koji nosi naslov “Ostaci sveta: Instrukcije za psihoterapiju jugoslovenskih naroda i narodnosti”. “Ja polazim iz te otvorene ironije i cinizma iako to meni nije cilj, već sam zaista uvjeren da bi čitanje ovog romana moglo da doprinese skidanju nekih ideoloških flastera i da nam otvori mogućnost za neke druge perspektive za jednu potpuno drugačiju i pošteniju komunikaciju s prošlošću.”, kazao je Durutović.

Uz to, Durutović se osvrnuo i na narativne strategeme ovog romana. Ukazao je na činjenicu da je književna kritika već uočila inovativnost primjenjenog postupka ulančanog skaza, posredstvom kojeg je data mogućnost svakom od pripovjedača da iznese svoje viđenje stvari. Međutim, on je istakao da se organizacija pripovjedačkih perspektiva može čitati i u ključu Bahtinove teorije o polifonijskom romanu, u kojem se takođe otvara perspektiva mogućnosti prikazivanja svijeta u različitim perspektivama, od kojih svaka pledira da bude istinita, čime je i naglašena sva složenost saodnosa čovjeka, istorije i ideologije. Estetska istina, koja se realizuje u “četvrtoj vrsti vremena – umjetnosti”, ono je što po Durutovićevom mišljenju, ovu knjigu čini vrijednom pažnje.

Obrazlažući izbor tematsko-motivskog polazišta romana, Marojević je istakao sledeće: “Roman obuhvata period od 1936. do 1999. godine, možda koji mjesec početka 2000. Tema je stradanje u različitim vremenima 20 vijeka. Tema Španskog građanskog rata je površno obrađivana u SFRJ. Nakon odlaska u Barselonu, susreo sam se sa nečim sasvim novim i drugačijim od onoga što sam zamišljao. Vladalo je ubjeđenje da se većina stranaca borila na strani ljevice, što je apsolutno netačno. Španski rat je veoma značajan rat, koji je donio jako puno ratnih inovatinvih metoda. Tamo sam naišao na ‘maštovitost’ u činjenju zločina, koji su započeli ljevičari kada su osvojili Barselonu. Palili su crkve, okomili se na sveštenstvo. Kada su desničari osvojili sve više terena, shvatili su da je to pravilo ponašanja u ratu, pa su ga prihvatili i digli na kub. Odlučio  sam da pišem roman, u kome bih spojio španski građanski rat i Jasenovac. Kovid mi je u tome dodatno pomogao, budući da je blizina kovidu značila blizinu smrti.” Marojević je dodao i to da se odlučio da obradi temu koja ga kopkala tridesetak godina, a koja nije jedina tema romana. Tema jeste stradanje u različitim vremenima dvadesetog vijeka. Sama tema Jasenovca ga je najviše zainteresovala zbog, kako je rekao, “kreativnosti zla”. Ali, dodao je i to da, iako ovo jeste “najkrvavija” knjiga koju je pisao, ona završava najorgansikijim hepi-endom, diskretnim, i ponovo nekako ujedinjuje dvije žrtve. Samim tim, roman mora da ima pozitivni orijentir iz dramatičnih razloga i to su momenti u kojima bi čitalac mogao da se poistovjeti sa žrtvama.

Tema odnosa žrtve i dželata nastavlja se na teme i nekih ranijih Marojevićevih romana, objedinjenih pojmom etnofikcije. Obrazlažući svoj poetički stav, autor ističe: “Etnofikcija govori o tri evropska naroda, koji su zbog svog etnocentrizma bili izolovani tokom 20. vijeka. To su prije svega njemački, španski i srpski narod, a gdje je srpski narod tu su i neki okolni narodi. Pravilo je da njihovi pripadnici doživljavaju i poziciju žrtve i dželata, odnosno prikazivani su i kao žrtve i dželati.”

Kazao je i to da nije obavezno angažovani umjetnik niti vjeruje da umjetnik mora da bude angažovan: “Te sartrovske priče, pa čak i Kišovo uvjerenje, ja se uopšte sa tim ne slažem. Ako, npr., javna ličnost ili pisac ima potrebu da govori o policijskim nepravilnostima, onda je on moralan kad to radi, a ako nema potrebu, on je nemoralan. Onaj koji ima tu potrebu, a ne radi to – on je nemoralan. Ja uopšte ne moram da budem angažovani stvaralac da bih sebe pogledao u ogledalo. Veći bi mi problem bio kada se loše ponesem prema nekome. Ali, kad imam tu potrebu, onda sam ja angažovan i o ovome sam imao potrebu da pišem. Moje građansko uvjerenje jeste da ovdje nacionalizam ne može uskoro proći zbog toga što bi bilo potrebno da su na vlasti državnici, koji mogu da naprave dobar ekonomski program”. Stav je obrazložio i time da je mnogo lakše manipulisati nacionalizmom nego praviti ekonomski program, kao što je, po njegovom mišljenju, mnogo lakše bilo srušiti zemlju ratovima, pa profitirati od toga, nego napraviti ekonomski program pa spasiti zemlju.

Govoreći o recepciji svog književnog rada, Marojević je otkrio da je do ovog romana imao devedeset odsto ženske publike: “Sa ovim romanom se to potpuno promijenilo. Sada je obrnuto. Zato što žene više čitaju prozu, osim u slučaju istoriografske fikcije i metafikcije, koju više čitaju muškarci”. Kazao je i to da je tek ovim romanom dobio niz priznanja, iako je njime stavio svoju karijeru na kocku: “Očekivao sam da ću da ostanem bez čitalaca, da će me napasti i lijevi i desni. Jedni su mi govorili kako mogu da stavim Jasenovac i Srebrenicu u istu knjigu, drugi su mi govorili kako mogu da pišem o Jasenovcu i da sam revizionista i što ne pišem samo o Srebrenici. A ja sam pisao i o Srebrenici i o Jasenovcu. To je ostalo na nivou kuloarskih priča, možda nekih zluradih provokacija.” Istakao je da ga mišljenje čaršije ne interesuje, jer “razmišljati o tome je razmišljati šta misle oni koji ne misle” i da iza ove knjige “stoji sto posto”.

Aktuelnost i svevremenost tema i živ razgovor sa moderatorom izazvali su i veliko interesovanje publike, koja je svojim pitanjima zaokružila ovo veče.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


10 − 9 =

*